Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan

Knjige kojima se vraćamo nakon dugo godina – često ruka za njima poseže slučajno, nekontrolirano, jer svjesni um bi već nešto učinio kako bi ih u mislima unaprijed diskreditirao, kako najčešće već i čini… No nešto se dogodi, možda ljetna vrućina, omamljenost, i knjiga završava u našim rukama – ta danas u našim mislima pomalo već i sporna knjiga, mada niti sami ne znamo zašto, jer nekada smo je voljeli, no od tada je prošlo puno vremena i gotovo da se čini nemogućim da bi ta ljubav bila kadra potrajati do danas…

Uranjamo u prostore knjige bez mnogo očekivanja – no dogodi se nešto što nas iznenadi – zvuk riječi, glas koji govori iznenada odzvoni u našem duhu jetkom sonornosti, kao da smo razgrnuli debeli prah vremena provukavši se ondje gdje smo sa očaranom ugodnosti bili nekada, a što za čudo još postoji, kao što ispod bučne, trivijalne stvarnosti, sada već posve lišene estetike, još postoje zagonetne stare kuće, vijugava stepeništa, perivoji, zarasli vrtovi s visokim stabljikama hibiskusa, među kojima se nazire lijeno, zaspalo tijelo debele mačke…

Prozni rukopis, (moguće roman), ”Dora, ove jeseni”, autorice Irene Vrkljan, objavljen u Zagrebu 1991. godine, u prelijepoj biblioteci Zora, nakladnik Grafički zavod Hrvatske, zadržao se je u mojim rukama, uvukao me je, snagom svoje magije, u svoj gracilni, no istovremeno veoma promišljen, veoma čvrsto prostudiran svijet unutarnjeg, introspekcije.

Čitam kao da otkrivam novi arhipelag (kao što sam jednom otkrivala svjetove Sebalda, ili nedavno, Jon Fossea) – nema rečenice koja budi sumnju, koja daje naslutiti tajno zaleđe nekakve dvostrukosti, igre koja se igra pred očima čitatelja kako bi se ostvario prijeki, žuđeni cilj.

Ne, ovo što je ovdje, u ovome rukopisu, to je zbir onoga što je prolazilo kroz biće u punoj snazi životnosti, oblikovano posvećenosti gdje su življenje i mišljenje, filozofičnost uma, prožeti skladom kakav se rijetko susreće, i sve stoji otvoreno, predano našem doživljaju koji nije, i ne može biti kadar podvući crte, izvući zaključak ispod nanizanih konkluzija (jer bi to bilo protivno naravi života samoga, stoga i literature – mudra je autorica to dobro znala).

Zvonko tajanstvo glasa koji izgovara ispisane rečenice – tekst koji je daleko iznad onoga u što se obično ”prizemljuje” pisanje, ili barem najvrjednija djela ove književnice, moguće čak i posve obrnuto (no ljudi vole pojednostavljivanje, stoga im se izlazi u susret) – tekst tek naizgled prožet autobiografizmom, kojega Irena Vrkljan koristi kao štof, materijal iz kojega kroji bezvremene prostore sazdane od otmjene artificijelnosti, prostore komorne i visoko estetske, napučene filozofijom pogleda koji bi mogao biti srodan nečemu što obično zovemo ”ničeanskim” (doživljavam danas ovu prozu kao da je izgovara neka od junakinja filmova Ingmara Bergmana, ili mi pred oči dolazi Monica Vitti, glumica talijanska, dok prolazi i napola odsutnim zamišljenim pogledom promatra sve one pustopoljne, tjeskobne, egzistencijalističke vizure iz čuvenih filmova Antonionija)…

Da, u ovoj je pripovijesti o jednoj paloj ličnosti – jednoj od mnogih takozvanih palih, izgubljenih, nesretnih, koji, kako kaže Irena Vrkljan, ”slobodu nemoranja dostižu iznenada i brzo”, a kakvi su zaokupljali pažnju ove spisateljice, visoko rafinirana prozna izričaja (daleko od uobičajenih ovdašnjih modernih proznih tijekova, u doticaju s najizvrsnijim u širim tokovima modernih proznih strujanja), prisutna je ona vrst atmosfere kakvu oslikava slikarstvo prožeto onom dobro znanom metafizičkom jezom postojanja, asocijacije na koju budi slikarstvo de Chirica.

No premda je Vrkljaničino pismo itekako dodirno s tim vizualnim pejzažima (i sa onim Miljenka Stančića), mali roman ”Dora, ove jeseni” još mi najviše pred oči stavlja čuvenu Račićevu sliku iz 1901., ”Majka i dijete”. Kuhinja, stol, dijete i majka, siromaštvo, rub, napuštenost… tek su neke od ovlaš nabacanih asocijacija…

”Postoje svi osjećaji, sve misli. Novo je samo što neprekidno pred njima bježimo”, zamijetiti će autorica.

Mnogo je ljepote u ovoj eterično krhkoj prozi, u kojoj se gotovo svaka rečenica doima savršeno prostudiranom, promišljenom, kao jedna mala umjetnička gesta, potez olovkom ili kistom po papiru, i istovremeno, veoma spontanom, gotovo plodom proizvoljnosti.

U svim rečenicama vidimo, osjećamo autoricu, njen duh, snagu i čistoću, milosrdnost i empatiju, osobnu zaljuljanost koja proizvodi stalno ostvarivanje protuteža – protuteža misli, gesta, razumijevanja, i konstruiranja svijeta – svijeta kao otvorenog panoptikuma, bez konačnih izvedenica, svijeta u kojemu je sve osuđeno na izumiranje, propast, ali i na apsurdno bujanje

Ona kaže kako mrzi elegičan ton, dok istovremeno ispisuje rečenice koje odišu upravo takvim tonom. To je gotovo pa kao nešto što se podrazumijeva – biti tu i tamo, sa ove i sa one strane, vrst umjetničkog iskaza, blisko slikarstvu.

Neprekidnost slika koje se nižu, trenutci, modernističke vizure nabijene značenjem, i prazninom, prividnost hladnoće i suspregnutost strasti… Mrtve prirode, stolovi, sobe, klaviri, dječak, kutija, cvijeće koje vene… I neprekidna svjesnost o prolaznosti, misao na, kako kaže Vrkljan, ”izbrisane tragove” – nevidljiva pozadinska prisutnost prolaznosti u svakoj riječi ispisanoj u tekstu, čak i u onima koje opisuju komične situacije, jer, kako veli, ”više ne precjenjuje neprolaznost”.

Irena Vrkljan čini suprotno od mnogih pisaca, zaobilazi ono što je gotovo kao baza književnoga rada, vrst njegova maskulinog mastodonstva – piše, izbjegavajući da zaokružuje, da dodiruje jezgru osobnosti kojima se bavi, no svojim neobičnim potezima stvarajući drugu vrst orisa, koji također govori – pripovijeda nestandardnim pripovjednim tehnikama, mnogo.

Drugačijim, posve autorskim, osobnim principima stvoren je jedan drugačiji krajobraz ljudskih pojavnosti i nutrina (ona, koja je puno pisala o, i bila posvećena ljudima, koja je, kao i Lessing, vjerovala u prijateljstvo, dajući prijateljstvu puno značenja – više no istini samoj)…

No i samu je sebe unutar teksta također osporavala, i vlastite težnje pomaganja drugima nazivala ”glupima”, pitajući se ”Postoji li šansa da se snađemo u ničemu, i zaboravimo na sve glupe geste pomaganja?”

Zarobljenost, egzistencijalna, ali i umjetnička, također i istinita i vjerodostojna, kao najljepša misa zadušnica, kakvu umjetnost pjeva sama sebi…

U vrijeme ljetnih vrućina, ponovni pronalazak ove knjige, ”Dora, ove jeseni” otvara, koliko god to apsurdno zvučalo, prostore jedne ljepše, čak i vrijednije stvarnosti. Ili su to samo estetika i ljudskost autoričina viđenja, koje nas ka takvom doživljaju – kratkoj, no ugodnoj i vrijednoj obmani, koja se za čudo produžuje, traje i kasnije, živeći u nekim prostorima, naročito kućama i ulicama, dijelovima nekog grada – vode kroz našu čitalačku imaginaciju?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja
    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''
    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru

> Svi tekstovi ovog autora