Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene

Da se ne zavaravamo – jedan od razloga tvrdoglavog opstajanja religije jest i taj što mnogima ona na neki način pruža utjehu. Kad stojite nad lijesom svog prijatelja ili roditelja ili, još gore, djeteta – ideja da je vama predraga osoba sada u Allahovom dženetu ili naručju Isusovom može djelovati kao ljekoviti melem za napaćenu dušu.

I pitanje kojim vjernici često zaskoče ateiste jest: ”A što vi kažete onima koji žale za umrlim?”

Onda kad sam u posebno ironičnom raspoloženju na ovakvo pitanje odgovorim: ”Što ćete, prirodna selekcija”. Jer, u suštini je to pitanje prilično nezrelo i obično ga postavljaju oni koji se nisu nikada susreli s pravim žalovanjem. Možda su, u najboljem slučaju, samo tu i tamo nekome izrazili sućut.

”Bog koji sam niti uzrokuje niti sprečava tragedije, pomaže nadahnjujući ljude da pomognu … time što pozove prijatelje i susjede da olakšaju teret i ispune prazninu”

Ja sam se svojedobno kao pastor morao naći upravo u takvim situacijama – da ljudima koji su pretrpjeli neki neizmjerni gubitak pružim utjehu. Možda je ovo još ironičnije od mog maloprijašnjeg ”odgovora” – no ja sada kao ateist o žalovanju i utjesi govorim na temelju svog pastoralnog iskustva, odnosno, onih psiholoških fenomena koje sam bio zapazio tijekom svog rada kao pastor.

Usput rečeno, znam da internetom katkada i kruže tekstovi koje su pisali ugledni ateisti s dobro sročenim govorima za ovakve (ne)prilike, ali ja njih ovdje stvarno ne namjeravam uzimati u obzir i analizirati, ispravljati, poboljšavati i tomu slično.

Ovih sam se dana iznova susreo s knjigom rabina Harolda Kushnera Kad se dobrima dogodi zlo. Čitao sam je davno u engleskom izvorniku – tada više kroz naočale teologa kritički nastrojenog spram Kushnerove ideje Boga koji nije svemoćan. Sad sam je čitao u hrvatskom prijevodu (KruZak, 2017.) očima običnog čovjeka koji ne pokušava ožalošćenog (i sada već prilično ostarjelog) rabina učiti teologiji. Naprotiv, čak mi je bilo drago kad sam otkrio da u mnogočemu Kushner i ja mislimo zapravo isto.

On je načitani rabin koji svoju knjigu nije pisao na temelju onoga što je čitao, nego na temelju vlastitog prebolnog iskustva laganog i mučnog umiranja njegovog sina. Umiranja koje je trajalo godinama i u kojemu molitva, kako to zapravo i biva, nije donijela čudesno ozdravljenje.

Kushner dobro uviđa kako u takvim tragedijama nikako ne pomaže ideja da se zlo dogodilo zbog nečije krivnje, koliko god da bismo mi htjeli da je zlo uvijek samo reakcija na zlo.

Isto tako shvaća i kako zlo samo po sebi nema smisla, kako ono što smo kroz patnju eventualno i dobili (primjerice, bolje razumijevanje života) nije vrijedno sve te patnje.

Rabin je čak spreman i na ogromni teološki ustupak tvrdnjom da Bog nije svemoćan, da svijet naprosto ide svojim prirodnim tokom i da je u njemu nužno događanje tragedija (gotovo da bi čovjek sasvim prihvatio onu moju ironičnu s prirodnom selekcijom).

I onda negdje pred kraj knjige – koju od srca preporučujem i ateistima i osobito vjernicima – veli nešto što nam daje ključ i za odgovor kojega sam ja imao na umu: ”Bog koji sam niti uzrokuje niti sprečava tragedije, pomaže nadahnjujući ljude da pomognu … time što pozove prijatelje i susjede da olakšaju teret i ispune prazninu.”

Zamijetite dobro tko u ovom ulomku stvarno pomaže i na koji se način to čini. To su prijatelji i susjedi. Čime to pomažu? Dugim govorima o smislu patnje i o zagrobnom životu? To još nikoga nije utješilo, da se ne lažemo. Oni pomažu prije svega svojim suosjećanjem.

Da se ne zavaravamo – jedan od razloga tvrdoglavog opstajanja religije jest i taj što mnogima ona na neki način pruža utjehu. Kad stojite nad lijesom svog prijatelja ili roditelja ili, još gore, djeteta – ideja da je vama predraga osoba sada u Allahovom dženetu ili naručju Isusovom može djelovati kao ljekoviti melem za napaćenu dušu. I pitanje kojim vjernici često zaskoče ateiste jest: ”A što vi kažete onima koji žale za umrlim?”

Kad sam bio pastor, moj glavni dio posla oko nečije sahrane zbivao se prije i nakon ukopa. Tijekom samoga ukopa radio sam ono što se i inače radi – čitao tekstove iz Biblije, držao kratke i ne baš kvalitetne propovijedi, možda i retorički najslabije od svih mojih homilija. Razlog toj slabosti bio je i taj što nekada nisam ni znao što bih rekao. Još bolje, što nekada stvarno nitko ni ne zna što bi rekao, jer se tu nema što ni reći.

Svakako da sam kao pastor najviše volio kad sahranjujem neku staricu koja je ustrajala u vjeri i svjedočenju Isusa do posljednjeg životnog daha – ali morao sam stati i nad grobom novorođenčeta i nad grobom 19-godišnjeg mladića i nad grobom žene koja se ubila.

I ako imate imalo pameti u glavi, onda dobro znate da se tu nema što pametno za reći.

Niti se ustvari i treba nešto pametno reći.

Ljudi to odavno znaju, puno prije no što su se pojavile bilo kakve religije sa svojim verzijama utjehe – ono što nas jedino tješi u takvim strašnim okolnostima jest zagrljaj i konkretna pomoć naših bližnjih, kao i onih koji odjedanput ispadnu naši bližnji.

Ne pričam ja o žalovanju samo kao bivši pastor – dobro se sjećam kad je prije tri i pol desetljeća iznenada preminuo moj otac. Jako mi je značilo što je moj prijatelj iz susjedstva došao pomoći oko odijevanja. I što je moj najbolji prijatelj izašao sa mnom u šetnju te strpljivo slušao moju uglavnom nepovezanu priču. A nekako najviše pamtim nama ne baš bliskog obiteljskog poznanika koji je cijeli dan proveo sa mnom pomažući mi u cjelokupnoj pripremi za sahranu.

Nije bio osobito razgovorljiv, samo mi je u nekoliko minuta tijekom jedne vožnje njegovim fićekom ispričao da je kao mladić bio na Srijemskom frontu i da je doslovce gazio po leševima. Taj njegov prilično hladnokrvni odnos prema smrti – u kombinaciji s njegovim vrlo korisnim uslugama – cijeli me je dan prije sahrane držao u kakvoj-takvoj psihičkoj normali.

I svi oni prijatelji i susjedi koji su došli na sahranu, pa rodbina koja je doputovala iz Sarajeva – sve je to tješilo i pomagalo.

Ateisti su kad se radi o tješenju čak i u prednosti nad vjernicima jer nisu u opasnosti da moraju nešto reći. Ono ”Nemaš pojma koliko me je zaboljela smrt tvojega brata” ili ”Ja sam tu da ti pomognem na bilo koji način” vrijedi neizmjerno više nego ”Sad je tvoj brat na nebu s anđelima” ili, da citiram i Evanđelja (Ivan 11.23), ”Uskrsnut će brat tvoj” (izreka kojom su tadašnji farizeji izricali sućut ožalošćenima).

Ja sada kao ateist o žalovanju i utjesi govorim na temelju svog pastoralnog iskustva, odnosno, onih psiholoških fenomena koje sam bio zapazio tijekom svog rada kao pastor

Ateisti su i u prednosti što ne moraju tražiti neka suluda metafizička objašnjenja, poput ”Bog na ovaj način opominje svoju zajednicu da se pokajete na vrijeme” (to sam stvarno i čuo, pa vam prenosim).

Zaboravite sada na sve (kažu ljudi) jako pametne ateističke (i bilo čije druge) prigodne govorancije na temu utjehe. Ne morate se kao nevjernik osjećati nešto krivim i manjkavim, jer, eto, niste spremili poseban govor i pametno objašnjenje tragedije u kombinaciji s utjehom (2 u 1).

Dođite svojim ožalošćenim prijateljima, susjedima, rođacima i iskreno im pokažite svoju žalost zbog gubitka ili im pomozite u čemu god im je to potrebno.

I namjesto da pričate, puno više slušajte.

Neće to nikome izliječiti bol (ostaje ona katkad i zadugo), ali će sigurno pomoći da ju se podnese i da se život nastavi dalje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
    •  Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji

> Svi tekstovi ovog autora