Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli

Kada je Ray Bradbury osmišljavao naslov za svoj najpoznatiji roman shvatio je da inicijalno određeni radni naslov ”Vatrogasci” (The Firemen) vjerojatno ne bi izazvao ono nešto što instinktivno i trenutno zaokuplja pažnju čitatelja.

Imajući na umu kako je u središtu djelatnosti njegovih ”vatrogasaca” spaljivanje knjiga, zapitao se koja je to temperatura na kojoj knjiški papir gori: ”Nazvao sam vatrogasce i razgovarao sa zapovjednikom. Upitao sam: ‘Ovo će zvučati glupo, ali recite mi na kojoj temperaturi dolazi do zapaljenja papira od kojeg su načinjene knjige?’ …rekao mi je da do zapaljenja dolazi na temperaturi od 451 stupnjeva Fahrenheita (233 °C). …Ne znam je li to istina, nikada to nisam provjeravao, ali taj broj posjeduje nevjerojatnu zvučnost, nije li tako?”[i]

Posao tih vatrogasaca/spaljivača Bradbury ovako sažima iz perspektive jednog od njih: ”Dobar je to posao. Ponedjeljkom spaljujemo Plath, srijedom Steinbecka, petkom Poea, spalimo ih do pepela, onda spalimo pepeo. To nam je službeni slogan.”[ii]

Takva sudbina pisane riječi ipak nije proizašla naprasno, već kao ishod postupnih promjena. Najprije, pojavom drugih oblika razonode poput radija ili televizije koji pravocrtnije i neposrednije dovode do uzbuđenja, knjige su počele gubiti utrku u održavanju pažnje publike. Uslijed takvih nepovoljnih okolnosti, najprije je dolazilo do ”pomasovljivanja” knjiga tako što su ”klasici bili skraćivani da stanu u petnaestominutne radioemisije, a onda još jedanput da stanu u dvominutnu književnu kolumnu, da bi na kraju završili kao rječnički sažetak od deset-dvanaest redaka.”[iii]

Tako su knjige, čitanje kojih je nekada bio duboko osoban pa i intiman čin, postale samo još jedan proizvod podložan hirovima mode, a sve u svrhu održavanja koraka s Jonesesima[iv]: ”Sada konačno i vi možete pročitati sve klasike; budite u korak sa susjedima.”[v]

Sljedeći korak u Bradburyjevu romanu kojim su knjige počele gubiti svaku društvenu ulogu intelektualnog ili umjetničkog značaja bio je onaj kada su sami autori, već anticipirajući cenzuru, počeli provoditi autocenzuru, a sve sa svrhom izbjegavanja zamjeranja, ”ljubiteljima pasa, ljubiteljima mačaka, liječnicima, odvjetnicima…, mormonima, baptistima, Kinezima druge generacije…, Ircima, ljudima iz Oregona ili Meksika. …Što ti je veće tržište …manje se baviš kontroverzama, upamti to!”[vi]

Trendovi ipak nisu mogli poništiti činjenicu da su i dalje postojali ”ekscentrici” koji su žudjeli za utočištem koje je mogla ponuditi samo (auto)cenzurom nesputana književnost. Takvi čitatelji nailazili su na krajnji otpor: ”Riječ intelektualac postala je, jasno, psovka kao što to i zaslužuje biti. Uvijek se bojiš nepoznatog. Sigurno se sjećaš onoga dječaka koji je bio izuzetno bistar… niste li tog dječaka izabrali za mlaćenje i mučenje nakon nastave? Naravno da jeste. Svi moramo biti slični. …Svaki je čovjek slika i prilika svih ostalih; tada su svi sretni, jer nema planina pred kojima bi strepjeli, i s kojima bi se uspoređivali. …Vatrogasci su dobili novi posao, posao skrbnika za duševni mir …službeni cenzori, suci i izvršitelji.”[vii]

Unatoč otvorenom postojanju pritiska usmjerenog prema svemu čime jedan pojedinac može uznemiriti nečije pravo na mediokritetstvo i na iz toga proizašle frustracije, takva društvena klima u romanu ipak nije bila dovoljna kako bi se one najodlučnije odvratilo od čitanja nepodobnog štiva i zato je na kraju čitanje takvog materijala postalo i službeno zabranjeno.

Tako su na braniku antiintelektualizma stajali spaljivači koji su neumorno uništavali sve knjige kojih su se mogli dokopati. Ipak, treba istaknuti kako su njihove intervencije prije imale svrhu da posluže kao još jedna predstava za javnost kojom se mogao ispuniti zabavni program jer istinske potrebe za njima gotovo da više nije niti bilo: ”…spaljivači su rijetko nužni. Javnost je prestala čitati sama od sebe. Vi spaljivači tu i tamo priredite cirkus u kojem se zgrade zapale i ljudi okupe gledati lijepu vatricu, ali to je uistinu mala sporedna predstava i teško da je nužna da bi se situacija održala pod kontrolom. Vrlo rijetki danas žele biti buntovnici. …Ljudi se ‘zabavljaju’.”[viii]

Uistinu, ako se može uzeti da je uzorak ispitanika koji su sudjelovali u istraživanju o navikama čitanja u Republici Hrvatskoj iz 2023. godine reprezentativan, tada se može pretpostaviti da bi Bradburyjevi spaljivači u našoj zemlji u bliskoj budućnosti bili primorani potražiti novi posao. To istraživanje je, naime, pokazalo ”kako je najmanje jednu knjigu u posljednjih godinu dana pročitalo 40 % ispitanika. …2022. godine na isto pitanje pozitivno je odgovorilo 42 % ispitanika. …2020. godine barem jednu knjigu pročitalo je 49 % ispitanika, a 2021. godine 45 %.”[ix]

Suština zabrane čitanja literature zahtjevnije od stripova, tabloida i pornografije u svijetu koji je Bradbury izgradio sažeta je u sljedećim redcima: ”Ako se za puno toga pitaš zašto, završit ćeš uistinu nesretan, ako tako nastaviš. …Ako ne želiš politički nesretnog čovjeka, nemoj mu dati dvije strane nekog pitanja da ga zabrinjavaju; daj mu jednu. Još bolje, ne daj mu nijednu. …Nemoj im davati skliske sadržaje poput filozofije ili sociologije da povezuju stvari. Taj put vodi u melankoliju.”[x]

Unatoč navedenom, vlast u romanu ipak je bila svjesna da je potrebno zadržati vjerodostojnu iluziju kako je znanje nešto što se cijeni. U tu svrhu bili su promicani TV kvizovi ”znanja”: ”Daj ljudima natjecanja na kojima pobjeđuju ako se sjete riječi popularnih pjesama ili glavnih gradova saveznih država ili koliko je kukuruza Iowa lani uzgojila. Natrpaj ih do vrha nezapaljivim podacima, toliko ih zaguši činjenicama da se osjećaju pretrpano, ali potpuno ‘genijalno’ od svih tih informacija. Osjećat će se kao da razmišljaju, imat će ‘osjećaj’ kretanja bez kretanja. I bit će sretni jer se činjenice te vrste ne mijenjaju.”[xi]

Čini se kako se i na ovome mjestu granice između fikcije i stvarnosti sve slabije raspoznaju jer se analizom pitanja koja se postavljaju na kvizovima ”znanja” sveprisutnih u televizijskom programu nameće zaključak da je reprodukcija odgovarajućih zvučnih valova čiji će pravilan redoslijed materijalizirati točan odgovor točka gdje se ljubopitljivost voditelja i radoznalost sudionika i publike zaustavljaju.

Tako će se u kvizu ”Tko želi biti milijunaš?” postaviti pitanje ”kojih je dimenzija novčanica od 1.000,00 kuna? A: 120 x 60 mm, B: 130 x 65 mm, C: 140 x 70, D: 150 x 75 mm?”[xii] Kako se ne bismo suviše opustili po pitanju dimenzija kovanica, pronaći će se i pitanje ”koliki je promjer kovanice od 5,00 kuna? A: 21,5 mm B: 26,5 mm C: 31,5 mm D: 36,5 mm?”[xiii] Zaista, dimenzija novčanice od 1.000,00 kuna ili kovanice od 5,00 kuna uvijek će biti ista, ali sušta i potpuna irelevantnost takvih podataka sasvim opravdano upućuje na pitanje svrhe takvih upita koja bi išla dalje od štreberskog egzibicionizma.

Korak dalje može se zapaziti u kvizu ”Potjera” čiji format revolveraškog obračuna ne ostavlja mjesta propitkivanju, zapitkivanju ili dubini, ali zato savršeno asocira na citiran ”osjećaj kretanja bez kretanja”. Tako se od natjecatelja očekuje refleksna reprodukcija tražene informacije, a da bi ta grozničava utrka poprimila dodatnu dozu dramatičnosti, savršeno je prihvatljivo, štoviše, pozdravlja se ”lucidno” odgovaranje prije nego što je voditelj uopće stigao pročitati polovinu pitanja. Tako taj kviz prije nalikuje dresuri kojom na mig voditelja natjecatelj mora izvesti odgovarajući trik. To sve, međutim, nije važno jer smo na kraju dana mi kao publika zabavljeni pa i zadivljeni tom suverenom demonstracijom ”znanja”.

Iako je državno sponzorirano spaljivanje knjiga točka gdje se paralele između romana ”Fahrenheit 451” i našeg društva prestaju tako jasno nazirati, Bradbury ističe da ”postoji više načina da se spali knjiga”[xiv]. On upozorava: ”…svijet je pun ljudi koji trče naokolo s upaljenim šibicama. Svaka manjina, bili to baptisti / unitarijanci, Irci / Talijani / osamdesetogodišnjaci / zen budisti / cionisti / adventisti sedmoga dana / feministički pokret / republikanci / pro-gay aktivisti / Foursquare Gospel misli da ima volju, pravo i dužnost izliti kerozin i kresnuti upaljač. Svaki mutavi urednik, koji sebe vidi izvorom sumorne jednolične instant-kaše beskvasne literature, liže svoju giljotinu i oči i vrat svakog pisca koji se usuđuje progovoriti glasnije od šapta i pisati iznad nivoa dječjih uspavanki.”[xv]

Bradbury inzistira na uspostavljanju jasne demarkacijske linije između zaštite zakonitih i/ili legitimnih interesa određene skupine s jedne strane i interesa umjetnika da uživa najširu slobodu kreativnog izričaja s druge strane: ”…svijet je lud i bit će još luđi ako dopustimo da se manjine… počnu petljati u estetiku. Stvarni je svijet igralište za apsolutno sve grupe da stvaraju ili razvrgavaju zakone, ali vrh nosa u mojoj knjizi ili pričama ili pjesmama mjesto je gdje njihova prava završavaju, a moji teritorijalni interesi počinju, vode i vladaju.”[xvi]

Iz te Bradburyjeve deklaracije neovisnosti i suverenosti proizlazi kako upravo kreativan pojedinac posjeduje najveći potencijal da izvrši utjecaj na svijet, da ga obogati ili opustoši, da mu podari značenje ili da posije besmisao. Naravno, na pojedincu uslijed te sposobnosti leži i najveća odgovornost. Istovremeno, nipošto ne treba zanemariti kako će se taj slobodan duh/stvaratelj/umjetnik u svome pregnuću susresti s preprekama koje potječu iz različitih izvora.

Zato umjetnik pored odgovornosti mora posjedovati i hrabrost da se odupre represiji, ali ne samo izvanjskoj već i onoj unutarnjoj koja posljedično nastaje. Zaista, veliki je zločin ako se glas kreativnog duha nasilno uguši, međutim, još veća je tragedija ukoliko taj glas ništa ne izgovori jer je podlegao malodušnosti i apatiji.[xvii]

_________________________________________

[i] FAHRENHEIT 451. Interview with Ray Bradbury., Universal Studios, 2002., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=xJ0sWvr5Ids, posljednji posjet stranici 18. veljače 2024.

[ii] Bradbury, R., Fahrenheit 451, Vorto Palabra, Zagreb, 2019., str. 16.

[iii] Ibid., str. 67.

[iv] ”Držati korak s Jonesesima” jest idiom u engleskom govornom području kojim se opisuje poriv za uspoređivanjem i natjecanjem sa susjedima u svrhu održavanja i iskazivanja društvenog statusa. Pri tome se podbačaj u tome naumu percipira kao nepobitan dokaz socio-ekonomske i/ili kulturne inferiornosti.

[v] Op. cit. u bilj. 2, str. 67.

[vi] Ibid., str. 69-70.

[vii] Ibid., str. 70-71.

[viii] Ibid., str. 103.

[ix] Hina, ”Mizerne brojke: Hrvati sve manje čitaju”, 2023., dostupno na: https://n1info.hr/magazin/kultura/hrvati-sve-manje-citaju/, posljednji posjet stranici 20. veljače 2024.

[x] Op. cit. u bilj. 2, str. 73.

[xi] Ibid.

[xii] HRT, ”Dimenzija novčanice zaustavila ga na putu do milijuna; znate li odgovor?”, 2022., dostupno na: https://magazin.hrt.hr/zabava/tko-zeli-biti-milijunas–4-10502817, posljednji posjet stranici 21. veljače 2024.

[xiii] Jutarnji.hr, SPLIĆANIN ROKO OTVORIO PITANJE ZA 125.000 PA PROKOCKAO ŠANSU Odlučio je da neće zvati jokera, nego da će gađati. Biste li vi znali odgovor na pitanje?, 2019., dostupno na: https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/splicanin-roko-otvorio-pitanje-za-125000-pa-prokockao-sansu-odlucio-je-da-nece-zvati-jokera-nego-da-ce-gadati-biste-li-vi-znali-odgovor-na-pitanje-9588640, posljednji posjet stranici 21. veljače 2024.

[xiv] Op. cit. u bilj. 2, str. 203. (Koda)

[xv] Ibid.

[xvi] Ibid., str. 205.

[xvii] Draganić, L., ”Pravo – umjetnost oblikovanja i umijeće provođenja morala”, u: Vigato, M. (ur.), zbornik Bioetika, umjetnost i mediji, Zagreb, 2021., str. 204-205., cijeli članak dostupan na: https://www.academia.edu/69603457/Bioetika_umjetnost_i_mediji

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (3)

> Svi tekstovi ovog autora