Fincijev sentimentalni uvod u estetiku

Predrag Finci: Abecedarij bivšeg Sarajeva: Sentimentalni uvod u estetiku, Sarajevo/Zagreb 2025.

Ovako će o tome reći enciklopedija, i to ona prava, prije wikipedističkih samosramoćenja: estetika je etimološki “teorija osjetilne spoznaje”, dok je u filozofskom smislu estetika “disciplina koja kao opća teorija umjetnosti ispituje tijek umjetničkoga stvaranja i doživljavanja, prosuđuje vrijednosne sadržaje i oblike umjetničkog djela, njegov izvor i smisao”. Iz svega ovog nije krivo misliti da se estetika bavi prošlošću. Svako umjetničko djelo koje biva predmet estetskih uvida nastalo je u prošlosti. Nema estetike budućnosti.

Tako nema estetike mimo sjećanja, evokacije, imaginiranja. Imaginacija, pored ostalog, služi tome da čovjek pomoću imaginacije popunjava praznine u sjećanju. Istodobno, estetika bavi se plodovima imaginacije. I prelaskom nečega što je posve osobeno i individualno u opće, za stil i za epohu karakteristično.

Sjećanja su uvijek puna praznina. Popunjavanje praznina budi sentimente, uglavnom tuge i nostalgije, više nego samo sjećanje. U popunjavanju praznina, a ne u onom što je upamćeno, sama je bit i smisao sjećanja.

“Abecedarij bivšeg Sarajeva”, s podnaslovom u zagradama “(Sentimentalni uvod u estetiku)”, mogao je biti piščev, ili estetičarev, memoar, samo da je knjiga nastavljena onako kako je u prva dva teksta započeta. U prvom, riječ je o kinu, u drugom, riječ je o smrti. Zaista, između kina i smrti mogao bi stati jedan život u Sarajevu, e da devedesetih nisu nastupile promjene i da nam, slijedom toga, pitanja sjećanja nisu postala tako važna. I tako onda, nakon ta dva teksta, slijedi (skoro) cijela knjiga, abecedarij međunaslova “Odsutni”, pod kojim opet, više kao priča u priči, nego objašnjenje, stoji “Jer još smo svi tu”.

Abecedarij čine jedva poneki pojam, te dugi niz imena i prezimena, ili samo imena, među kojima ima poznatih, onih koje su znali i ljudi izvan Sarajeva, manje poznatih, koje su znale onodobne Sarajlije, i poneko nepoznato ime, netko koga su znali samo pisac i njegovi.

Recimo, pod navodom “Bećir” ovako piše: “Znao sam ga. Viđao na predstavama, izložbama, u knjižarama. Poslije više nisam. Jedan od onih koji se raduju umjetnosti i koji raduju umjetnike, od onih koji čine ‘stalnu publiku’, od onih zbog kojih umjetnost ima svoj društveni značaj. Kad bih znao još nešto o Bećiru, još nešto bih napisao.” Finci to ne kaže, ali podrazumijeva se da bez Bećira ne bi bilo ni estetike, ali ne samo zato što bez njega ne bi bilo predstava, izložbi, ni knjižara, nego prvenstveno zato što bez njega ne bi bilo “radovanja umjetnosti”. I bez njega, slijedom stvari, nijedna stvar, nijedan predmet, ne bi bio lijep.

Ovo je, vjerojatno, artistički najsavršenije izvedena Fincijeva knjiga. Što ne znači ni da je najbolja, ni da je najvažnija. Ali to je ona knjiga koja u piščevu opisu funkcionira kao nadgrobni natpis, kao epitaf i svjedočanstvo kako je živio i s čime se bavio taj čovjek u kamen ili u knjigu pretvoren.

Interesantna je stilistika “Abecedarija bivšeg Sarajeva”, jer ona sadrži izvjesno pomaknuće u odnosu na način i stil drugih Fincijevih proznih, esejističkih i pjesničkih knjiga – jer o onim filozofskim, estetičkim ne možemo govoriti, pošto je tu riječ o drugom i drukčijem stilističkom zanatu, koji se od književnog razlikuje koliko i zanat vodoinstalatera od zanata električara – a to se pomaknuće sastoji u tome što se u glasu Predraga Fincija pripovjedača i esejista, Fincija pjesnika, čuju diferencirani i nediferencirani glasovi drugih ljudi. Čuju se žamor sarajevskih birtija i kavana, čuju se glasovi i naglasci ulice, čuje se onaj šum jučerašnjega svijeta, čiji su sentimenti bili smrtonosni za jednog Stefana Zweiga, ali Finci ih lako preživljava, poput kakvog toksikofila koji se dugo, u malim dozama, pripremao za njihov konačni otrov. To mnogoglasje i žamorenje čine čudo ove knjige.

Prva rečenica u knjizi, ustvari prva rečenica u njezinu predknjižju, u “Bilješci uz ovo izdanje”, toliko je notorna da se čini gotovo pa autoironičnom kada je ispiše jedan profesor estetike: “Svakog formira njegovo iskustvo.” Pogotovu ako baštini kulturu kojoj pripada Konstantinovićeva “Filosofija palanke”, razorno moćna knjižurina, koja započinje rečenicom: “Iskustvo nam je palanačko.” Tko zna, vjerojatno ni pisac sam to ne zna, je li Finciju Konstantinović na um pao kada je u knjigu stavljao svoju prvu rečenicu. Ali čitatelju je asocijacija neizbježna, pa slijedom nje nastavlja ovako: Fincijevo iskustvo nije palanačko, premda njegovo Sarajevo – kao i ono moje, koje nastupa tačno dvadeset godina po Fincijevom – jest markantnim svojim dijelom bilo palanka.

Socijalistička, titoistička, kriptonacionalistička palanka, kasaba, čaršija.

A istovremeno bilo je grad, toliko velik i slojevit da je u mom sjećanju ništa manji od Austerovog New Yorka, ili Svevovog Trsta, ili Kavafijeve Aleksandrije. Naprosto, grad svih prošlih i budućih gradova, u kojem je, naravno, dominantno iskustvo, ili iskustvo većine bilo palanačko. Fincijevo, međutim, nije. A zašto nije?

Nije, najprije zato što je ovo iskustvo iz prvog lica jednine, a ne iz prvog lica množine, kao u Konstantinovića. Ali tu postoji važan amandman: Fincijevo iskustvo ekstremno je društveno. On u se, poput Zeliga, sažima i u sjećanju i imaginaciji sakuplja iskustva svih svojih ljudi, ili većine osoba iz abecedarija, i u knjizi stvara babilonski žamor naše kotline. Nešto je u tome svjetsko, općecivilizacijsko, kosmičko, nipošto palanačko. Osim što Fincinije produhovljen duhovima palanke, postoji još nešto što njegov tekst beskrajno udaljava od Konstantinovićeve rečenice. On piše o nečemu čega više nije, o onima koji više nisu. Palanka, međutim, uvijek jest.

Glumac

Stara je stvar, stoput ponovljena, to da je profesor estetike, filozof sarajevski pa londonski, bosanskohercegovački i hrvatski, Predrag Finci ustvari glumac. Odustao je od profesionalne glume, da bi bio filozof. A onda je, više stjecajem povijesnih nego privatnih okolnosti, postao prozni – zasad nefikcionalni – pisac, esejist i pjesnik. (Od toga, slutim, ne bi bilo ništa da nije rata i surguna. Surgun se u moderna vremena kaže i egzil.) No, kako je čovjek glumac, za njega se glasovi drugih naprosto lijepe. On ponekad i lakrdijaški lako ulazi u tuđe uloge. I život pretvara u dobro ispričan vic. Jedinstveno mnogoglasje “Sentimentalnog uvoda u estetiku” mnogo duguje Fincijevom glumačkom daru.

Dodatak

“Dodatak (ideja estetike)” kratki je tekst, dvadeset i pet teza, o estetici. Kao perce lagan filozofski tekst, koji u se sabire mnogo toga što Finci jest. Tu je i rečenica koju bi češće trebalo ponavljati: “Lijepo je kvaliteta koja nastaje u relaciji”, iz čega, recimo, proizlazi da nema objektivne ljepote. Općenito, nema objektivnosti u stvarima duha i dara, pameti i umjetnosti. Što, bezbeli, ne znači da svatko ima jednako pravo na estetski stav. Da bi se izrazio subjektivni estetski stav, čovjek bi se morao moći uzdići do razine subjekta. Ili bi, naprosto, morao imati pojam o onom o čemu govori.

06.10. 2025.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s književnog bloga Ajfelov most autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?
    •  Tko je nama Charlie Kirk?
    •  Oliver Frljić, portret umjetnika protjeranog iz Hrvatske
    •  Javno pismo ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek
    •  Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti
    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet
    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala

> Svi tekstovi ovog autora