Fra Luka mora ostati živ!

Tiču li se Boga naši sporovi, naš možebitni gnjev, pogotovo ako je plod frustracije, tiče li ga se naš ponos? I da i ne. Boga se tiče sve što radimo ili propuštamo raditi dobro. Ja ne vjerujem previše u priču da će Bog, ono, kada mu dođemo na raport, nas, obične ljude zaliti kantom govana po glavi (naime, ne mislim da smo svi na zemlji ”obični” jer hodali su među nama, ne zaboravimo to, i Hitler i Staljin, samo da nabrojim neke naše ”suvremenike”). Uvjeren sam pak da će Boga kazati: ”Ah, Drago, jebi ga sad, tu i tamo si zasrao, ali prođi, sine, i smjesti se i ti tamo u krilo Abrahamovo.”

 

A budući da vjerujem da će Bog biti dobar prema nama jer on je to, dobar u svemu, on je svemoguće i svepostojeće dobro, da je Bogu jako stalo do naših dobrih djela, želim vam reći da je Bogu u susret otišao jedan meni drag i veliki čovjek koji će to i ostati nakon što, ako je nekomu baš stalo, prođemo kroz polemike koje su obilježile posljednje godine njegova života.

 

Da budem što točniji, prenosim kratko prioćenje koje sam s tugom u subotu u jutro pročitao:

”S vjerom u uskrsnuće obavještavamo braću franjevce i rodbinu, prijatelje i poznanike da je 7. kolovoza 2014. godine u Sarajevu u 77. godini života, 58. godini franjevaštva i 49. godini misništva s nadom u Gospodina preminuo FRA LUKA MARKEŠIĆ. Misa zadušnica slavit će se u crkvi Svetog Ante na Bistriku u utorak, 12. kolovoza 2014. u 11 sati. Ukop će biti istoga dana na sarajevskom groblju Bare u 13 sati. Franjevci Bosne Srebrene i rodbina”

 

”S vjerom u uskrsnuće obavještavamo braću franjevce i rodbinu, prijatelje i poznanike da je 7. kolovoza 2014. godine u Sarajevu u 77. godini života, 58. godini franjevaštva i 49. godini misništva s nadom u Gospodina preminuo

 

FRA LUKA MARKEŠIĆ

 

Misa zadušnica slavit će se u crkvi Svetog Ante na Bistriku u utorak, 12. kolovoza 2014. u 11 sati. Ukop će biti istoga dana na sarajevskom groblju Bare u 13 sati.

 

Franjevci Bosne Srebrene i rodbina.”

 

Fra Luka je imao problema sa srcem. Operiran je na Koševskoj bolnici i sve se činilo u redu dok nije dobio sepsu. Bitka za život je bila žestoka, ali je sepsa pobijedila. Izdahnuo je prošlog četvrtka u jedanaest sati navečer u bolnici Koševo.

 

Povodom smrti fra Luke Markešića predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović uputio je pismo sućuti nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću i provincijalu Bosne Srebrene fra Lovri Gavranu. ”Vijest o smrti profesora fra Luke Markešića sve nas je iskreno ožalostila. BiH je ostala bez velikog čovjeka, intelektualca i patriote koji se cijelim svojim bićem zalagao za mir, demokratiju i toleranciju. Kao predsjednik HNV-a dosljedno se borio protiv nametanja neprirodnih podjela i insistirao na pomirenju i praštanju, kao preduslovima za izgradnju bolje i prosperitetnije BiH.

 

Smrt fra Luke Markešića nije gubitak samo za franjevačku zajednicu, nego i za cijelu našu zemlju i sve njene ljude koje je ovaj istaknuti humanist volio i uvažavao“, rekao je Izetbegović. Pismo sućuti provincijalu fra Lovri Gavranu i HNV-u uputio je i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija. Povodom smrti fra Luke Markešića oglasilo se i nekoliko bosanskohercegovačkih političkih partija ističući kako je fra Luka zagovarao principe suživota, mira i tolerancije te očuvanje cjelovitosti BiH.

 

Kolege iz portala Prometej.ba su napisale: ”Fra Luka je bio istaknuti franjevac u provinciji Bosni Srebrenoj, profesor na teologiji i društveno angažirani intelektualac. Objavio je mnoštvo knjiga, znanstvenih, stručnih i popularnih članaka iz teologije.

Fra Luka Markešić je, prije svega, bio pošten čovjek. Itekako je bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom, laboratorijski proizvedenom mišljenju, neće biti omiljen upravo među mnogima od onih kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede, ali je upravo proročki neumorno radio na tom planu, ne tražeći jeftinu, prolaznu slavu

 

Od početka pa do posljednjeg dana života ostao je vjeran ideji Bosne i Hercegovine kao životnog prostora svih njezinih naroda i građana u miru, suradnji i zajedništvu, o čemu – pored javnih nastupa – svjedoči i njegova knjiga ‘Slučaj Bosna’ i rad Hrvatskog narodnog vijeća, kojem je bio dugogodišnji predsjednik.

 

Fra Luka Markešić je, prije svega, bio pošten čovjek. Itekako je bio svjestan da zbog protivljenja službenoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom, laboratorijski proizvedenom mišljenju, neće biti omiljen upravo među mnogima od onih kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede, ali je upravo proročki neumorno radio na tom planu, ne tražeći jeftinu, prolaznu slavu.”

 

Fra Luka je bio beskompromisan u obrani činjenica.

 

”Rat je glavni uzrok smanjenju broja Hrvata u Sarajevu, a uzroci rata su poznati. To je politika izražena u scenariju podjele BiH, ali i podjele Sarajeva. Scenarij je izvođen prema volji Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Plan je podrazumijevao i iseljenje Hrvata iz Sarajeva, a jedan od izvršitelja tog plana bio je Mate Boban (bivši čelnik HDZ-a BiH i tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne).

 

On je, zajedno sa Radovanom Karadžićem, planirao i praktično izvodio iseljavanje Hrvata iz glavnog grada BiH. Slao im je proglase da izađu iz Sarajeva, ali i autobuse kako bi im olakšao taj posao. U jednoj takvoj ratnoj psihozi, u uslovima svakodnevnog granatiranja, snajperske vatre, izglađivanja stanovnika Sarajeva, ljudi su jednostavno željeli izaći iz grada“, kazao je svojedobno fra Luka Markešić u izjavi za Deutsche Welle.

 

Amer Tikveša na portalu tacno.net piše ovako: ”Ono što u toj činjenici (fra Lukine smrti) boli, nije sama smrt koliko cipelarenje umrlog od strane onih kojima više ne može da odgovori. A to su, zna se, hrvatski nacionalisti, prije svih i u najvećoj mjeri. Zvali su ga ‘crveni fratar’, ‘daidža’, ‘crveni pop-daidža’, i sl. Bilo je u njegovim nadimcima koje mu je nacionalistički ološ nadijevao milion nijansi crvene i zelene i njihovih kombinacija. Kontradiktorni su to pristupi njemu pa samim tim i lažni jer nemoguće je u jednoj osobi objediniti komunistu i bošnjačkog nacionalistu, a pritom je ta osoba fratar i uz to predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća!? Nastavit će se to, jer i mrtav on je za njih opasan.”

Fra Luki nije bio problem da prokaže nacionaliste koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu i otvoreno je stajao na braniku te države. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske, već antifašističke i evanđeoske

 

Fra Luki nije bio problem da prokaže nacionaliste koji razbijaju Bosnu i Hercegovinu i otvoreno je stajao na braniku te države. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske, već antifašističke i evanđeoske kaže Tikveša. Naspram njega i nacionalista razlika je ista kao između ljubiti i ubiti.

 

”Oni, da ih više ne imenujem, bližnje svoje su ubijali, pljačkali, protjerivali. U njihovoj interpretaciji te poruke bližnji su postali samo Hrvati, mada su radili i na njihovu štetu. Lako bi bilo dokazati da je hrvatskoj nesreći jednako doprinio hrvatski nacionalizam koliko i srpski i bošnjački. Glupavom politikom taj je narod u svojoj zemlji postao dijaspora, manjina, brojčano relevantno prisutan samo na petini teritorije u odnosu na onu koju je nastanjivao prije rata”, piše Tikveša.

 

Zahvaljujući velikom djelu fra Luke, ogromnoj izložbi ”Franjevci na tlu Jugoslavije”, koju je organizirao kao bosanski provincijal, ja sam vrlo brzo po dolasku iz Argentine, kao mladi fratar, savladao gradivo, a onda sam se od 1996. do 1999., živeći u Sarajevu, intenzivno družio s fra Lukom, pa sam bio u prilici da, kroz prijateljske susrete i razgovore, intervjue i zajedničke nastupe, upijem sve ono što se sažeti može i treba, a napisano je u njegovoj knjizi ”Slučaj Bosna” iz 1995. godine.

 

Još malo iz važna Tikvešina osvrta: ”Jedna od njegovih najžešćih polemika u javnosti bila je usmjerena na zaštitu Ahdname i odbrana fra Anđela Zvizdovića i njegove mudrosti, a upravo je njega hrvatski nacionalistički korpus želio proglasiti za izdajnika (Ahdnama je povelja, obveznica kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Povelju je izdao fra Anđelu Zvizdoviću 28.V.1463. na Milodražu kraj Kiseljaka, op. D.P.).

 

Ono što je fra Luka htio da kaže jest da nije bilo Zvizdovića, teško da bi bilo i Hrvata u BiH. Ono što se nakon fra Lukine smrti može reći jest to da ako se ne nastavi sa tradicijom Zvizdovićeve misli i diplomatskog umijeća, čiji je fra Luka jedan od značajnijih izdanaka, Hrvatima može biti samo gore, a i drugima s njima.”

Iznosimo samo djelić onoga što je sve učinio ovaj veliki ramski, a time znači i bosanski franjevac, jedan od onih koji može stajati rame uz rame s ostalim velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića do fra Josipa Markušića i fra Petra Anđelovića. Fra Luka Markešić, zaključno, veliki je bosanski fratar, da citiram Miljenka Jergovića: ”Važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane”

 

U nastavku prenosim tekst preuzet iz knjige: Markešić, Ivan (2008.) ”Leksikon članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko”, Zagreb, str. 112-114. Ivan Markešić je prvi rođak pokojnika (majke su im bile sestre), član je našega uređivačkog savjeta i poznati sociolog religije.

 

”MARKEŠIĆ, fra Luka (Mirko), dr. znanosti, sveučilišni profesor, svećenik (Proslap kraj Prozora, župa Rama-Šćit, 23. XII. 1937 – Sarajevo, 07. 08. 2014). Pseudonimi i kratice: Kuraja, Ramljak, L.M. Roditelji: Luka i Ivka, r. Beljo. Osobni podatci: redovnik, franjevac OFM, član Provincije Bosne Srebrene.

 

Školovanje: Osnovnu školu završio u Šćitu (1946-50), srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1950-57-1961), novicijat u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci (1957-58), filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1960-66), poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani (1966), gdje je magistrirao radom Suvremene teme poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu (1969), te doktorirao temom Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (1972). Za svećenika je zaređen 1964. U visočkoj gimnaziji bio od 1950. do 1957, te 1961. godine. Vojni rok služio u JNA, u Bitolju i Prizrenu (Makedonija), od 1958. do 1960.

 

Zaposlenje (karijera): Nakon svećeničkog ređenja (1964), bio kapelan u Zenici (1965-66, 1970-72), potom u Brajkovićima (1966-67) i Vijaci (1967-68), te član u samostanu sv. Ante u Sarajevu (1968-70). Biran je za meštra bogoslova (1973-79), za definitora (1979-82) i provincijala Bosne Srebrene (1982-91). Od 1972. do smrti bio profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Neđarićima.

 

Odlikovanja: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za godinu 2001. Članstva u drugim institucijama i organizacijama: član više provincijskih komisija Bosne Srebrene, član a potom predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća u BiH od Četvrtoga sabora, 12. II. 2004, zatim član Viktimološkoga društva, Društva za ugrožene narode BiH, Asocijacije nezavisnih intelektualaca ‘Krug 99’ i Fondacije ‘Pravda za BiH’.

 

U prvom objelodanjenom radu o duhovnome liku pape Ivana XXIII. i Pavla VI. (Bosna Srebrena,1964) nagovijestio je da će se i ubuduće baviti prvenstveno pitanjima i problemima ekleziologije i teologije.

Budući da vjerujem da će Bog biti dobar prema nama jer on je to, dobar u svemu, on je svemoguće i svepostojeće dobro, vjerujem da je Bogu jako stalo za naša dobra djela, želim vam reći da u meni fra Luka neće nikada umrijeti, kao što ne umire ni fra Petar Anđelović i kao što neće umrijeti nikada fra Lukina i fra Petrova Bosna. Umrijet ću ja, to znam, ali kao što je fra Luka preuzeo luč fra Anđela Zvizdovića, tako će netko iza nas nastaviti tamo gdje ćemo mi morati stati. I Bog će sve nas zagrliti. Ja znam da on već sada miluje fra Luku Markešića

 

U tom smislu piše prikaze knjiga, izvještaje, komentare, komemorativne članke, govore i okružnice, koje objelodanjuje u Biltenu Franjevačke teologije u Sarajevu (1971-74, 1977-79, 1988-89), Jukiću (1972, 1974, 1976, 1978, 1980), Bosni Srebrenoj (1974, posebno kao provincijal od 1982. do 1991. i dalje), Kačiću (1974, 1977), Crkvi u svijetu (1973, 1976), Vrelu života (1976), Dobrom Pastiru (1966, 1970, 1973), Nova et vetera (1977, 1979), Bosna franciscana (1993. i dalje: zatim poglede i recenzije), Znakovima vremena (2005), Svjetlu riječi (1983. i dalje) i Odjeku (1989), Stećku, Kalendaru sv. Ante (izdanja od 1994. i dalje), te članke iz područja teologije te suvremenih društvenih, političkih, kulturnih i crkvenih zbivanja u BiH i oko BiH, posebno kada se Bosna i Hercegovina našla u vihoru rata (1991-1995) i kad joj zbog težnji za njezinom podjelom na nacionalnoj osnovi došao u pitanje i sam njezin opstanak.

 

Svoje tekstove objavljuje npr. u zbornicima: Ljudska prava i Katolička crkva (Sarajevo 2000, str. 11 – 26); Karakter rata u BiH 1992 – 1995, str. 31-39); Budućnost je počela (Sarajevo 2002, str. 326-331); Spomen-spis, povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana (Zagreb 2004, str. 319-327). Uz to, napisao je pogovor knjizi: 10 godina Srpskog građanskog vijeća – pokret za ravnopravnost u BiH (Sarajevo 2004), pod naslovom ‘Knjiga zajedničkog odgovora ili dogovora’, str. 335-339, zatim predgovor knjizi Ivana Markešića: Kako smo sačuvali BiH. U povodu 10. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH: 1994-2004 (Sarajevo-Zagreb 2004), pod naslovom ‘Otpor podjeli i uništenju BiH’, str. 13-19).

 

Objavio je i veoma važne članke: ‘Konstitutivnost naroda u BiH’ u Provođenje odluke Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda u entitetima Bosne i Hercegovine (Sarajevo 2001., str. 66-68); ‘Promjena Daytonske u Evropsku Bosnu i Hercegovinu’, u: Četvrti sabor HNVBiH, 12. II. 2005 (Sarajevo 2005, str. 9-15); ‘Povratak raseljenih osoba i izbjeglica.

 

Problemi održivog povratka i ustavna ravnopravnost povratničke populacije’, u: Bosna i Hercegovina pred izazovom evropske budućnosti i novoga političkog ustrojstva (Sarajevo, 18. XI. 2005, str. 49-67); ‘Izgradnja evropske BiH’, u brošuri s Konferencija HNVBiH održane u Sarajevu 6.2.2009; ‘Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH’, u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja (br. 14, proljeće 2010, str. 137-144); ‘Neravnopravni položaj hrvatskog naroda u BiH’, u brošuri s konferencije HNVBiH održane u Sarajevu 5. veljače 2010., te ‘Uloga Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH’, u: Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet objavljuje (zbornik, Zagreb 2010., str. 139-165) i mnogi drugi članci o Bosni i Hercegovini objavljeni u različitim medijima.

 

U svezi s tim zanima se također teologijom oslobođenja i društvenim revolucijama uopće. Svoje je poglede iznosio i u brojnim napisima i intervjuima u dnevnim novinama, tjednicima, časopisima i biltenima (Oslobođenje, Avaz, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Večernji list, Novi list, Dani, Erazmus, Vijenac, Stećak, Svjetlo riječi, Bosna Srebrena, Bilten Franjevačke teologije, itd.).

”Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada. Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu…”

 

U ožujku 2012. pod njegovim vodstvom pokrenuta je internetska stranica (portal) Hrvatskoga narodnoga vijeća Bosne i Hercegovine (www.hnv.ba) na kojoj su objavljivani radovi u kojima se analiziraju suvremena zbivanja u Bosni i Hercegovini i oko nje.

 

DJELA: Crkva u samoupravnom socijalizmu (Sarajevo 1986); Izgradnja Crkve prema prvom pismu Korinćanima (šapirograf, doktorska disertacija, Sarajevo 1972., koja je tiskana kao knjiga, Sarajevo-Zagreb 2006): Slučaj Bosna (Livno 1995); Crkva Božja. Postanak – povijest – poslanje (Sarajevo 2005); Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima (Sarajevo 2006); Čovjek u Božjoj budućnosti: kršćanska eshatologija (Sarajevo 2007). Čovjek u Božjoj milosti – Kršćanska antropologija (Sarajevo 2008): Čovjek u misteriju Boga (Sarajevo 2009); Kako živjeti zajedno (Sarajevo 2009); Sveti Franjo Asiški – viđenje, nasljedovanje, štovanje (Sarajevo 2010); Marija, službenica Gospodnja (Sarajevo 2011); Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH (Sarajevo 2012); Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas (Sarajevo 2014).

 

Napisao je i skripte za studente: Eshatologija (strojopis, Sarajevo 1978), Bog milosti i čovjek  (strojopis, Sarajevo 2002), Misterij Boga (strojopis, Sarajevo 2003). Osim toga bio je supriređivač više izdanja Biserja sv. Ante.

 

Ovo je samo djelić onoga što je sve učinio ovaj veliki ramski, a time znači i bosanski franjevac, jedan od onih koji može stajati rame uz rame s ostalim velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića do fra Josipa Markušića i fra Petra Anđelovića.”

 

Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine koje je fra Luka vodio udruga je civilnog društva, a ne politička stranka i bavi se, prije svega, socijalnim i kulturnim pitanjima, posebno poštivanja ljudskih prava i moralnih načela u izgradnji društva i države Bosne i Hercegovine. U tom smislu valja shvatiti i njihovo zalaganje od početka za uređenje BiH po kantonima, a ne podjelu na entitete, kako je učinjeno nepravedno Daytonskim sporazumom.

 

Upravo zato što se, po mišljenju članova HNV-a i kako je govorio fra Luka, ”time mnogo više poštuju ljudska prava i moralna načela u životu pojedinaca i naroda u BiH. To je životno pitanje svih nas kojima je ovo zajednička domovina i država i u tom smislu imamo ne samo pravo nego i dužnost u takvom smislu baviti se i politikom, kojoj je po naravi glavni cilj izgradnja zajedničkog ili općeg dobra ljudi.”

Jergović nas je podsjetio u jednoj briljantnoj (ali tugom obojenoj) kolumni da je na fra Lukinoj šaki tetoviran križ, te da ta šaka nije bila stvorena da udara. Bio bi, naime, grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, prorokovao je Jergović, ”nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.”

 

Ovomu treba dodati još i ovo tumačenje fra Lukina protivljenja ”trećem entitetu”: ”Hrvatsko narodno vijeće je protiv trećeg entiteta zato jer je to protiv općeg dobra samih Hrvata. Time bi se oni sveli samo na jedno područje, to jest na Hercegovinu, pa čak ni cijelu Hercegovinu. To bi bila velika šteta i novo stradanje Hrvata na čitavom teritoriju BiH, pa i u samoj Hercegovini, i to ne samo dugoročno nego i kratkoročno, već sada.

 

Oni koji bi bili u tzv. trećem entitetu bili bi naime u getu. Već sada imamo iskustvo o takvom stanju, jer postoje četiri većinska hrvatska kantona koji i sada mogu predstavljati neku vrstu entiteta. Ali iz tih kantona u Hercegovini i sada ljudi iseljavaju jer nije riješeno pitanje ravnopravnosti u državi BiH.”

 

Fra Luka Markešić, zaključno, veliki je bosanski fratar, da citiram Miljenka Jergovića: ”Važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane.”

 

Bilo bi neprofesionalno od mene da prešutim postojanje polemika koje su se dogodile od 2011. naovamo u vezi fra Lukina vođenja Hrvatskog narodnog vijeća, ali ovo nije mjesto da se tim polemikama bavimo.

 

Mogu samo pozvati one koji su bili ljuti na fra Luku, ali su branili Bosnu i Hercegovinu toliko žestoko kao što je on to činio, da oproste čovjeku. Malo je onih koji idu po zemlji, a koji cijeli svoj život ostaju imuni na totalitarna razmišljanja ili na iskušenja da se smatraju nepogrešivima. Ima ih, ne kažem da ih nema.

 

Jergović nas je podsjetio u jednoj briljantnoj (ali tugom obojenoj) kolumni da je na fra Lukinoj šaki tetoviran križ, te da ta šaka nije bila stvorena da udara. Bio bi, naime, grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, prorokovao je Jergović, ”nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.”

 

Zbog toga, nakon fra Lukine smrti, neophodno je štititi ga, štititi njegovu misao i djelo od onih koji ga i mrtvog neće pustiti na miru. Paradoksalno će zvučati, ali nakon njegove smrti najvažnije će biti, kaže Tikveša, održati ga u životu.

 

Ja barem znam da u meni fra Luka neće nikada umrijeti, kao što ne umire ni fra Petar Anđelović i kao što neće umrijeti nikada fra Lukina i fra Petrova Bosna.

 

Umrijet ću ja, to znam, ali kao što je fra Luka preuzeo luč fra Anđela Zvizdovića, tako će netko iza nas nastaviti tamo gdje ćemo mi morati stati. I Bog će sve nas zagrliti. Ja znam da on već sada miluje fra Luku Markešića.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora