Franak – odgovornost sudaca

Pokazalo se da i nakon presude Vrhovnog suda u postupku revizije spora zbog kreditnih ugovora s tzv. valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatom hrvatsko sudstvo (žrtvujući i svoj kredibilitet) ne može samostalno odustati od kompromisnih odluka i nepristrano suditi u postupcima protiv najvećih banaka u Hrvatskoj.

Podsjetimo, dosad su donesene tri presude u ”slučaju franak“. Prvostupanjska, kojom je dosuđena ništavnost valutne klauzule i promjenjivosti kamata. Potom je u drugostupanjskom postupku donesena kompromisna presuda, kojom je potvrđena ništavnost promjenjivosti kamata, ali i ukinuta ništavnost valutne klauzule. I napokon treća presuda Vrhovnog suda, kojom je, uz nebitne dopune, potvrđen kompromis iz drugostupanjske presude.

Iznimka je, dakle, prvostupanjska presuda u kojoj je sudac Radoslav Dobronić presudio protiv osam banaka (ZABA, PBZ, Erste, Raiffeisen, Hypo, OTP, Splitska i Sber banka).

Ostale dvije presude su kompromisne – i ona Visokog trgovačkog suda (sutkinja izvjestiteljica Marina Veljak) i ova Vrhovnog suda u postupku revizije (sutkinja izvjestiteljica Viktorija Lovrić).

Puno se više očekivalo od razine (koju bi trebale imati) odluke najvišeg suda, Vrhovnog suda Hrvatske.

Pokazalo se da i nakon presude Vrhovnog suda u postupku revizije spora zbog kreditnih ugovora s tzv. valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatom hrvatsko sudstvo (žrtvujući i svoj kredibilitet) ne može samostalno odustati od kompromisnih odluka i nepristrano suditi u postupcima protiv najvećih banaka u Hrvatskoj

Od samih sudskih odluka, međutim, značajnije su promjene stava javnosti tijekom ove sudske ”trakavice”. Javnost ima sve manje nade da svoje pravne interese može riješiti efikasno i pravedno u hrvatskom sudstvu, a jača i nepovjerenje u cjelokupni financijski sustav.

U bitnome osam spomenutih banaka tužili su klijenti – korisnici kredita. Klijenti – tužitelji nerazumljivost ugovornih odredbi kojima je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak obrazlažu:

”*da kao klijenti – potrošači nisu imali predodžbu o posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima;

*da im službenici u bankama nisu to na primjeren način objasnili niti ih informirali o značaju i posljedicama takvih ugovornih odredbi;

*da su tužene banke imale saznanja o nestabilnosti švicarskog franka, na što nisu upozorile potrošače prilikom sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu, već naprotiv nagovarali potrošače na sklapanje upravo takvih ugovora”.

Vrhovni sud nije prihvatio ove tvrdnje tužitelja. U obrazloženju presude se naglašava:

”Iz spisu predmeta priloženih ugovora o kreditima koje su tužene banke sklapale sa pojedinim klijentima, razvidno je da se uglavnom radilo o kreditima namijenjenim za kupnju stanova. To znači da se radilo o iznosima glavnice koji nisu bili zanemarivi, te takvi ugovori sklapani na duža vremenska razdoblja (10 -15-20 pa i više godina).

Čini se da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski jen, US dolar i ostale”.

I u nastavku Vrhovni sud na osnovu ocijenjenog stanja u presudi tvrdi:

Puno se više očekivalo od razine (koju bi trebale imati) odluke najvišeg suda, Vrhovnog suda Hrvatske. Od samih sudskih odluka, međutim, značajnije su promjene stava javnosti tijekom ove sudske ”trakavice”. Javnost ima sve manje nade da svoje pravne interese može riješiti efikasno i pravedno u hrvatskom sudstvu, a jača i nepovjerenje u cjelokupni financijski sustav

”Radi se o vrsti ugovora uz koje je uvijek prisutan znatni element aleatornosti, s kojim čimbenikom se uvijek mora računati prilikom sklapanja dugoročnog ugovora o kreditu, a to se odnosi i na ugovore o kreditu sklopljene sa tuženim bankama. S druge strane ništa ne upućuje na to da su 8 tuženih banaka u vrijeme sklapanja spornih ugovora imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasniji bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“.

I na temelju svega Vrhovni sud prihvaća ocjenu iz drugostupanjske presude da su ”ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u ugovorima o kreditu sklapanim od tuženih banaka u spornom razdoblju bile razumljive, zbog čega nema ni pretpostavki za ispitivanje njihove poštenosti, a time ni razloga za njihovom ništetnosti, zbog čega je u tome dijelu odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno”.

A evo zbog čega tvrdim da je Vrhovni sud netočno i pogrešno ocijenio stanje u ovom sporu.

Prvo, netočna je i pogrešna tvrdnja da kod dugoročnih kredita uvijek treba računati na ”element aleatornosti”. Pojam ”aleatorni ugovori” pravnici u žargonu prevode kao ”ugovori na sreću”. To su ugovori kojima je predviđena korist ili gubitak za jednu ili obje ugovorne strane, ovisno o nekom u vrijeme zaključivanja ugovora neizvjesnom događaju.

Pitanje Vrhovnom sudu je zbog čega podrazumijevaju da ”aleatorni gubitak” mora snositi isključivo slabija ugovorna strana – klijent – korisnik kredita, odnosno zbog čega pod pretpostavkom osnovanosti aleatornosti gubitke ne bi podijelile obje ugovorne strane, svaka razmjerno svojim financijskim mogućnostima?

Bitnije je, međutim, da je prema bankarskim propisima obvezna primjena pravila o prikladnosti (i kreditnog) kapitala (capital adequacy). Primjena ocjena prikladnosti kapitala isključuje aleatornost (sreću u neizvjesnim) vanjskim događajima.

Prema propisanim pravilima kreditne institucije dužne su redovito (najmanje jednom godišnje) provoditi analize scenarija i analize osjetljivosti na sve rizike (uključivo i rizike da zbog ekstremnih promjena tečaja valuta klijenti više neće moći otplaćivati kredite s valutnim klauzulama). Prema propisanom Pravilniku o ocjeni prikladnosti (i kreditnog) kapitala banke su dužne i redovito testirati svoje poslovanje u simuliranim kriznim i stresnim situacijama.

Pitanje Vrhovnom sudu je zbog čega njegovi suci podrazumijevaju da ”aleatorni gubitak” mora snositi isključivo slabija ugovorna strana – klijent – korisnik kredita, odnosno zbog čega pod pretpostavkom osnovanosti aleatornosti gubitke ne bi podijelile obje ugovorne strane, svaka razmjerno svojim financijskim mogućnostima?

Pojednostavljeno, banke su morale najmanje pet godina ranije imati točne prognoze teškoća otplata kredita u švicarskim francima (vidjeti Pravilnik HNB o capital adequacy).

Zatim, postavlja se pitanje zašto Vrhovni sud tvrdi, kad je riječ o korisnicima kredita ”da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će ekonomske prilike ostati neizmijenjene”, a i ne spominje da bi isto trebalo biti jasno profesionalnim kreditnim institucijama, koje su obvezne svake godine procjenjivati rizike (pa i valutne).

Kreditne institucije su profesionalne organizacije koje u slučaju bankrota trebaju u stečajnu likvidaciju. A krediti s valutnom klauzulom uzrokovali su kreditni bankrot. Ne zbog ovakvog ili onakvog stava pojedinih sudaca/sutkinja, nego zbog toga jer preveliki broj korisnika kredita s ugovorima o otplati u švicarskim francima više ne može otplaćivati te kredite.

Radi se, kao što je u presudi Vrhovnog suda istaknuto, uglavnom o kreditima za kupovinu stana ljudi koji su u međuvremenu pretežno ostali bez zaposlenja i nemaju više prihoda iz kojih bi mogli otplaćivati stambene kredite.

Čini se da su u međuvremenu i u bankama postali svjesni da bankrot nije izgledan isključivo za korisnike kredita s valutnim klauzulama. Bankrot postaje sve izgledniji i za kreditne institucije zbog toga što neće moći unovčiti tako velik broj zaplijenjenih stanova. Izgleda da su u međuvremenu i u tim institucijama ipak počeli primjenjivati propisane procjene prikladnosti kapitala plasiranog u stambene kredite s valutnim klauzulama, kao i analize rizičnosti tih plasmana.

Otuda i prijedlozi bankara da Vlada preuzme otplate dijela tih kredita s valutnim klauzulama na teret poreznih obveznika.

Pažljivijim čitateljima sigurno nije promaklo da nigdje u ovom tekstu nije napisano da smatram da za gubitke zbog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima odgovornost treba snositi samo jedna ugovorna strana. I to unatoč činjenici da su krediti s valutnom klauzulom u švicarskim francima bofl bankarska usluga, slično kao i prodaja perilice sa skrivenom tehničkom greškom.

Postavlja se pitanje zašto Vrhovni sud tvrdi, kad je riječ o korisnicima kredita ”da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će ekonomske prilike ostati neizmijenjene”, a i ne spominje da bi isto trebalo biti jasno profesionalnim kreditnim institucijama, koje su obvezne svake godine procjenjivati rizike (pa i valutne)

Ne zaboravimo, banke prodaju usluge kredita.

Unatoč tome, smatram da bi odgovornost za predviđenu korist ili gubitak tih kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima trebale snositi obje ugovorne strane, jer neplaćeni dospjeli dug nije problem isključivo dužnika, nego i vjerovnika koji ne može naplatiti svoja dospjela potraživanja.

I na kraju, još jedan prigovor sucima. Očigledno se radi o sporu slabije s jačom ugovornom stranom. U civiliziranim sudištima u takvim sporovima sud je u početku spora pristran u korist slabije ugovorne strane, sve dok se po ocjeni suda stranke u sporu bar približno ne izjednače. Ali to su sudska dostignuća civiliziranih sudišta.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355.

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora