Franjina ostavština – integralna ekologija

Enciklikom Laudato si. O brizi za naš zajednički dom, koja je ugledala svjetlo dana krajem lipnja 2015. papa Franjo koraknuo je dalje i dublje od pokušaja dosadašnjih papa da u svoje govore i dokumente uključe i ekoteologiju, i samu još u povojima. U 180 stranica dugačkom dokumentu Papa ne samo da premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja, nego i kada je riječi o odgovornosti Katoličke crkve za svijet i sa svijetom zajedno za zajednički dom svih bića – kozmos.

Kritike Papinoj enciklici upućuju, dakako, ponajprije oni koji osjećaju da ih ona proziva: pojedini politički kandidati (republikanski u Americi), znanstvenici (australski) i biznismeni (proizvođači ugljena u Poljskoj). Oni zastupaju stav da globalno zatopljenje nije posljedica ljudskih aktivnosti te tvrde da zakonska ograničenja po kojima bi se smanjilo ispuštanje stakleničkih plinova ne bi riješila ekološke probleme, nego samo usporila gospodarski rast. Riječju: Papu kritiziraju svi kojima nije u interesu da se išta promijeni.

Enciklika se i ne bavi zaštitom okoliša kao takvom a ni fenomenom zatopljenja, nego promjene u klimi razumije kao simptom većega problema a taj je da su razvijene zemlje ravnodušne i prema uništavanju planeta i prema problemima siromašnih. Papa Franjo u Enciklici apostrofira političku kratkovidnost i pretjerano povjerenje u tehniku čije su posljedice ne samo uništenje klime ili okoliša, nego ponajprije – ljudskosti

Međutim, Enciklika se i ne bavi zaštitom okoliša kao takvom a ni fenomenom zatopljenja, nego promjene u klimi razumije kao simptom većega problema a taj je da su razvijene zemlje ravnodušne i prema uništavanju planeta i prema problemima siromašnih.

Papa Franjo u Enciklici apostrofira političku kratkovidnost i pretjerano povjerenje u tehniku čije su posljedice ne samo uništenje klime ili okoliša, nego ponajprije – ljudskosti.

Među oštrim kritičarima enciklike pripadaju i pripadnici konzervativne struje u samoj Crkvi, i ne nužno povezani s multikompanijima i tržišnim svijetom, posebice tzv. pro life organizacije koje desetljećima nastoje u Ujedinjenim narodima blokirati širenje niza programa vezanih uz prericanje definicije braka i zalaganja za pravo na pobačaj.

One Papi zamjeraju što surađuje upravo s pojedinim utjecajnim ljudima protiv kojih se oni godinama bore pritom polazeći od vlastita spekuliranja o teoriji zavjere o uništenju kršćanstva.

O pobačaju je Papa napisao nekoliko redaka u Enciklici, unekoliko ga izmjestivši iz područja morala i zakona u područje poštivanja i nepoštivanja života. Ne mareći toliko za dogmatske izričaje i propisani moral, koliko za kvalitetu i dostojanstvo ljudskih života, on kaže: ”Praktični relativizam, tipičan za naše vrijeme, opasniji je od doktrinarnoga relativizma“ (III, 122).

Doista, opasnost za našu civilizaciju zacijelo ne leži u činjenici da mnogi ljudi i brojne organizacije ne prihvaćaju moral koji bismo mogli uvjetno nazvati katoličkim. Prije vreba u zanemarivanju činjenice da svi ljudi dijele zajedničku ljudskost o kojoj nam valja zajednički brinuti. Gorljivim katolicima smeta što papa Franjo ne stoji na braniku katolicizma, nego na braniku ljudskosti. On je uistinu katolički papa i to se mnogim katolicima zabrinutima isključivo za budućnost katolicizma naprosto ne sviđa.

Pojedini katolici za svoju kritiku Papine Enciklike iznalaze i teološke razloge, odnosno dogmatske izgovore. Tako isusovac James Grant, vanjski suradnik Instituta javnih poslova (Institut of Public Affairs), tvrdi da ova enciklika ”ne bi trebalo tretirati kao službeni katolički nauk obavezujuća za sve katolike, nego radije kao osoban Papin stav“.

On smatra: ”Dok je razložno poštivati Papin moralni autoritet u pitanjima kao što su Trojstvo ili narav Božja, posve je drukčije kad je riječi o pitanjima okoliša“ (”Pope Francis’ climate change encyclical not binding on Catholics“).

Enciklika se bavi ”pitanjima Trojstva i naravi Božje“: promišljanja o zaštiti okoliša ponajprije proizlaze upravo iz tih pitanja ili u njih uviru. Papa Franjo vrlo jasno definira grijeh kao „prekid odnosa s Bogom, s ljudima i sa samom Zemljom“ (II, 66), znači kao trodimenzionalan. Stoga i govori o nužnosti ”integralne ekologije“

Ta izjava u isti koš trpa i aluzije na dogmu o papinoj nepogrešivosti i definiranje toga što bi trebalo biti predmet Papina interesa a što ne.

Jednako kao što pokazuje da njezin autor nije pomno pročitao Encikliku: ona se, naime, upravo bavi ”pitanjima Trojstva i naravi Božje“, promišljanja o zaštiti okoliša ponajprije proizlaze upravo iz tih pitanja ili u njih uviru. Papa Franjo vrlo jasno definira grijeh kao ”prekid odnosa s Bogom, s ljudima i sa samom Zemljom“ (II, 66), znači kao trodimenzionalan. Stoga i govori o nužnosti ”integralne ekologije“.

Dakako, mnogi će mu zamjeriti možda ne to što obilno citira Romana Guardinija (iz knjige Das Ende der Neuzeit), ali vjerojatno jer spominje Teilharda de Chardina i njegovu misao o tome kako je euharistija znak posvećenja cjelokupnoga kozmosa. Ili među mističkim izrekama sv. Ivana od Križa citira baš onu: ”Sve živo što postoji jest Bog“. A još više će mu zamjeriti što kršćanski svjetonazor stavlja kao ravnopravan uz bok drugim religijskim i duhovnim svjetonazorima te sve jednako poziva da pridonesu podizanju svijesti o hitnosti promjene tehnokratske paradigme po kojoj živi tzv. zapadni svijet te koja se nameće svima predstavljajući se kao vjera u (tehnološki i ekonomski) napredak koji će navodno, kad se bogati dovoljno obogate (sic!), zahvatiti i siromašne.

Poziv na hitnost djelovanja i življenja u skladu s tom sviješću tiče se sviju.

Izjava oca Granta podsjeća na razmišljanja guvernera Floride Jeba Busha koji misli da je ”zadatak religije da nas čini boljim ljudima, a manje da se bavi stvarima koje vode u političko područje“ (”Jeb Bush joins Republican backlash against pope on climate change“).

Kandidat za budućega predsjednika, dakle, misli da bivanje čovjekom nema veze s politikom! Jednako kao što mnogi svećenici misle da se Crkva ne smije baviti politikom, a sami, primjerice, izravno ili neizravno savjetuju za koga bi trebalo ili ne bi trebalo glasati na izborima.

Temeljna obaveza Crkve jest da se bavi politikom (njezinim temeljnim sadržajem), ali ne i politiziranjem (političkim manipulacijama). Papa Franjo to svojim primjerom pokazuje. Stoga mu valjda politikanti među katolicima i nisu baš skloni.

Na margini enciklike Papa se ovlaš dotiče i pitanja o kojima bi također valjalo promišljati. Nadamo se da će za svojega pontifikata barem još otvoriti neka od njih: pitanja odnosa vjere i razuma, odnosno suradnje znanosti i religije, ekumenizma, biblijske hermeneutike, umjetnosti i poezije…

Papi pojedini katolici-znanstvenici zamjeraju što u Enciklici afirmira znanstvenu teoriju o zatopljenju koja kao nije pouzdana. No, čini se, da mu zapravo zamjeraju što se uopće oslanja na znanost.

Papa neprestance ponavlja da je zadaća svakog čovjeka ”brinuti se za sve stvoreno“, i to s punom sviješću o individualnoj odgovornosti za osobne postupke. Ne samo da to nije propustio naglasiti u Enciklici, nego je to već u nekoliko navrata, iznimno jasno i s protokolarnom izravnošću neuobičajenom za rimske prvosvećenike, rekao rukovodećim političkim elitama. Primjerice, u Europskom parlamentu i Vijeću Europe tijekom posjeta Strasbourgu 2014.: ”Osobno ste odgovorni za sudbine onih koji su vas izabrali! Vaša je zadaća učiniti sve što možete da ovaj naš zajednički doma bude bolji dom za sve ljude bez razlike!“

Dok je u prošlosti Crkva pokušavala suzbiti znanstvene teorije koje joj se nisu sviđale iz teoloških razloga, poput heliocentrizma i evolucije, papa Franjo sada prihvaća znanstveno konsenzus klimatologa, što ga, iz političkih, odnosno ekonomskih razloga, negiraju i pojedini znanstvenici i političari.

No, Papa teoriju o klimatskom zatopljenju uzima tek kao jednu od mogućih platformi s koje može lansirati radikalnu kritiku društva i vapaj za zalaganjem u spašavanju našega zajedničkoga doma od nas samih.

Citirajući ”jubljenoga“ patrijarha Bartolomeja – koji kaže kako je ”neodvojiva veza između brige za prirodu, potraživanja pravde za siromašne, založenosti za društvo i nutarnjega mira“ – papa Franjo kaže i to da ”s njim dijeli nadu u puno eklezijalno zajedništvo“ (I,7).

Premda je njegov angažman ponajprije pastoralan, a ne teološki, u Enciklici u niz navrata pokazuje da je svjestan koliko su tumačenje Biblije, a onda i tumačenja tzv. vjerskih istina, kulturološki uvjetovana. Tako, spominjući Knjigu Postanka – u okviru govora o tome kako ”vladati“ Zemljom znači služiti joj, čuvati ju i biti odgovoran za nju – kaže da Postanak valja tumačiti u njegovomu ”vlastitom simboličkom i narativnom jeziku“ (II,66).

Enciklika je objavljena uoči dvaju velikih događaja: UN-ova sastanka na vrhu o održivu razvoju (koji će se održati u rujnu 2015. u sklopu zasjedanja Opće skupštine) i Svjetske konferencije o klimi, od koje se mnogi nadaju sveobuhvatnom klimatskom sporazumu. Dana 25. rujna na otvaranju sastanka u sjedištu UN-a u New Yorku sudionicima će se obratiti i papa Franjo.

Papa neprestance ponavlja da je zadaća svakog čovjeka ”brinuti se za sve stvoreno“, i to s punom sviješću o individualnoj odgovornosti za osobne postupke.

Ne samo da to nije propustio naglasiti u Enciklici, nego je to već u nekoliko navrata, iznimno jasno i s protokolarnom izravnošću neuobičajenom za rimske prvosvećenike, rekao rukovodećim političkim elitama. Primjerice, u Europskom parlamentu i Vijeću Europe tijekom posjeta Strasbourgu 2014.: ”Osobno ste odgovorni za sudbine onih koji su vas izabrali! Vaša je zadaća učiniti sve što možete da ovaj naš zajednički doma bude bolji dom za sve ljude bez razlike!“

Doista, čovječanstvo teško da će imati dobru budućnost ukoliko milosrđe ne uđe u institucije koje definiraju i određuju zakone.

Papina Enciklika svjetionik je koji upozorava, zajedno s mnogim nevladinim udrugama i organizacijama, da valja radikalno mijenjati smjer kojim čovječanstvo brodi te, polazeći od činjenice da su dobra Zemlje opća dobra, iznalaziti nove načine shvaćanja gospodarstva i napretka, ne prihvaćati pasivno odluke vlada i mijenjati vlastite potrošačke navike.

Papa Franjo zapravo je radikalnije subverzivan u odnosu na svjetski poredak nego se to možda čini na prvi pogled. Njegova ostavština, kao uostalom i ostavština Franje Asiškoga – što ju je rijetko tko doista prihvatio i nasljedovao (papa Franjo kaže kako siromaštvo i jednostavnost asiškoga propovjednika pticama nije pitanje asketizma, nego mnogo radikalnije: ”odbijanje pretvaranja zbiljnosti u puki objekt“) – upozoravanje je na nužnost borbe protiv robovlasničkih odnosa: među crkvenom hijerarhijom i laicima (klerikalizam), među bogatim i siromašnim ljudima (kapitalizam) i među ljudskim i ne-ljudskim bićima i cjelokupnom prirodom (konzumerizam)

Najveću prepreku u tom nastojanju ne čine gospodarske, znanstvene ili tehnološke teškoće, nego je ona u našem umu i našem srcu. Snaga trajnoga reproduciranja kapitalističke kulture leži u naglašavanju jednog aspekta naše naravi: nagona za autoafirmacijom, odnosno za jačanjem ega. No, to umanjuje te čak niječe jedan drugi aspekt, jednako tako naravan: integriranje sebstva i pojedinačnoga u cjelinu, u vrstu, kojega je pojedinac primjerak.

Papa Franjo zapravo je radikalnije subverzivan u odnosu na svjetski poredak nego se to možda čini na prvi pogled.

Njegova ostavština, kao uostalom i ostavština Franje Asiškoga – što ju je rijetko tko doista prihvatio i nasljedovao (papa Franjo kaže kako siromaštvo i jednostavnost asiškoga propovjednika pticama nije pitanje asketizma, nego mnogo radikalnije: ”odbijanje pretvaranja zbiljnosti u puki objekt“) – upozoravanje je na nužnost borbe protiv robovlasničkih odnosa: među crkvenom hijerarhijom i laicima (klerikalizam), među bogatim i siromašnim ljudima (kapitalizam) i među ljudskim i ne-ljudskim bićima i cjelokupnom prirodom (konzumerizam).

Papa poziva da se toj borbi svi pridružimo, posebice mi katolici, kroz podizanje svjesnosti o tome kako je sve (ljudska i ne-ljudska biča, čovjek i zemlja, ekologija i ekonomija, ekonomija i politika) uzajamno povezano. Poziva nas na transparentan i otvoren dijalog, a onda i na posve konkretne akcije. Svima nam je nužno radikalno ekološko obraćenje.

Enciklika daje vjetar u leđa ekološkim udrugama i ohrabrenje svima koji se s pravom brinu o planetu.

A alternativa uvijek ima, samo nisu uvijek bučne i nametljive pa ih stoga i možemo promašiti.

Dakako, nije dovoljno tek napasti kulturu potrošnje. Ako je problem problem sustava, valja iznaći drugi sustav: antikapitalistički, odnosno sustav usuprot neograničenoga linearnog rasta. Alternative se mogu susresti posvuda.

Da navedemo tek neke: koncept ”dobrog življenja“ andskih naroda (ekonomija naroda Anda ne vodi se akumuliranjem, nego proizvođenjem samo onoga što je potrebno i dostojno za svakoga i sve) i eko-socijalizam kakav predlažu, primjerice, James O’Connor i Jovel Kovel (ekonomija u funkciji društvenih potreba i nužnosti zaštite životnog sustava i planeta kao cjeline te demokratski socijalizam kakav bi uključivao demokratsku kontrolu, društvenu jednakost i prevladavanje upotrebne vrijednosti).

Papa poziva da se toj borbi svi pridružimo, posebice mi katolici, kroz podizanje svjesnosti o tome kako je sve (ljudska i ne-ljudska biča, čovjek i zemlja, ekologija i ekonomija, ekonomija i politika) uzajamno povezano. Poziva nas na transparentan i otvoren dijalog, a onda i na posve konkretne akcije. Svima nam je nužno radikalno ekološko obraćenje. Enciklika daje vjetar u leđa ekološkim udrugama i ohrabrenje svima koji se s pravom brinu o planetu. A alternativa uvijek ima, samo nisu uvijek bučne i nametljive pa ih stoga i možemo promašiti

Treći model kulture jest model što ga papa Franjo predlaže, i koji uključuje i koncept ”dobrog življenja“ i eko-socijalizam. Mogli bismo ga nazvati ”franjevačkim putom“. Franjo Asiški, što ga posuvremenjuje Franjo Rimski, više je od pukog imena i religijskog ideala; to je životni projekt, duh i način življenja.

Franjevački put siromaštvo shvaća ne kao stanje nemanja ničega, nego kao čovjekovu sposobnost odvajanja od sebe kako bi mogao davati. Takav čovjek prihvaća jednostavnost života, potrošnju kao dijeljeno bratstvo, brigu za siromašne, univerzalno pobratimstvo svih stvorenja, a nimalo manje i jednostavne radosti života… Političkim rječnikom: bio bi to više socijalizam dostatnosti i obzirnosti nego obilja te podvrgavanja privatnog vlasništva općoj raspodjeli dobara.

Projekt je to radikalno antikapitalistički i anti-zgrtalački, projekt supsidijarnosti i solidarnosti. Počinje od dijaloga kakav zahtijeva ”strpljivost, samodisciplinu i velikodušnost“, nastavlja se preko odgoja i obrazovanja (učenje o integralnoj ekologiji trebalo bi da uđe i vjerski odgoj kako bi vjernici postali ”ekološkim građanima“) a ostvaruje u konkretnim akcijama (kakva je, primjerice, akcija protiv naftnih bušotina u Jadranu ili za političku i ekonomsku afirmaciju činjenice da je voda opće dobro).

Utopije? Da, ali dostatno je tim utopijama dati mjesta pa da prestanu biti nemoguće.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora