autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Gdje tražiti Božić?

AUTOR: Jadranka Brnčić / 18.12.2016.

jadranka brncic 2 Vjerujemo li da je Isus utjelovljenje božanskoga u ljudskome, da je on sama Božja prisutnost nama?

Ulazimo li u odnos s Bogom bez vlastite moći: s Bogom predanim poput malena djeteta, izloženim poput komadićka kruha na dlanu, nemoćnim poput čovjeka na umoru?

Nije li Bog i višak Svevišnjega: bivajući onkraj ma kakve hijerarhije, nje li on – Svenižnji? Prisutan u čovjeku, u kruhu, u smrti?

Nije li Isusova nemoć djeteta položena u jaslice ista ona nemoć kakvu je dragovoljno prihvatio kao zreo muškarac pribijen na križ?

Možemo li Boga primiti u naručje kao dijete? Prihvatiti ga na križu, primiti ga umrloga, doživjeti uskrsnula u nama?

Ne zatvaramo li Isusa u naše religijske obrasce, moralne zahtjeve i teološke konstrukcije?

Nismo li ga stisnuli u svoje uske identitete izvanjskih pripadnosti?

Nismo li poput Abrahama pozvani otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati: prema sebi samima, prema domu u nama? Prema Božiću?

Ne borimo li se za pravo da ga tumačimo lijevom i desnom nogom umjesto da objema hodimo uspravno naprijed?

Ne odnosimo li se kadikad idolopoklonički prema Isusu?

Ne doživljavamo li ga i štujemo kadikad kao da je izvan nas samih? Kao da je riječi o idealu što bismo ga trebali doseći? Ili o bogu odnos s kojim valja ”zaslužiti“?

Zar se dijete položeno u jaslice može ”doseći“ ili ”zaslužiti“? Ne treba li se prije k njemu sagnuti?

Ne tražimo li Boga odveć često u njegovoj svemoći kojom će urediti svijet, ukloniti nevolje, ratove, bolesti i siromaštvo?

Zar nam se objavio u dobro uređenu svijetu, u kraljevstvu pravednosti, mira i blagostanja?

Nije li svijet nama ostavio na brigu?

Ne izručuje li nas nemoć Božja našoj vlastitoj odgovornosti?

Ne čini li nas upravo svojom nemoći moćnima u našoj vlastitoj?

Zar nam dolazi poput čarobnjaka da bi čarobnim štapićem rješavao naše probleme?

Zar ih ne dijeli s nama i živi?

Ne uči li nas tako da se nosimo sa svojim neuspjesima i patnjom, sa svojim slabostima i ograničenostima?

Nije li nam u svojoj nemoći najbliži? Nismo li i sami sebi tada najbliži?

Zar ne slavimo na Božić zapravo naš vlastiti rođendan? Nije li Isus došao među nas i k nama ne samo da budemo kao on, nego da budemo on? Da se spustimo do našega božanskoga daha i dopustimo mu da se rasplamsa i prožme sve naše biće i naš život kao što jest njegov?

Ponovno se roditi ne znači li radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom?

Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ”Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“.

Nije li tako sa svakim nanovo rođenim?

Ne uživa li on kraljevsku slobodu jer se ne mora ravnati prema zakonitostima vanjskoga svijeta, nego prema božanskim zakonitostima u svojoj nutrini?

Ponovno se roditi ne znači li radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom?

Nanovo rođeni ne počinjemo li gledati nutarnjim očima i usklađivati se s nutarnjim učiteljem u nama?

Nismo li poput Abrahama pozvani otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati: prema sebi samima, prema domu u nama? Prema Božiću?

Još tekstova ovog autora: