novinarstvo s potpisom
Vila Dalmacija, javlja Slobodna Dalmacija, bila je tijesna za brojne pripadnike vojnog, političkog i civilnog života Splita i Hrvatske koji su, odazvavši se na jučerašnju komemoraciju, željeli odati počast preminulom prvom ratnom zapovjedniku 4. brigade Zbora narodne garde general-bojniku Ivi Jeliću.
Oproštaju koji je održan upravo u rezidencijalnom objektu iz kojeg je krenula slavna povijest 4. brigade odazvao se i tehnički ministar obrane Ante Kotromanović. Za svog nekadašnjeg zapovjednika kazao je kako nema osobe koja ga nije cijenila, te kako se uvijek teško opraštati od ljudi koji su imali takvu karizmu.
”Čast mi je što sam bio vojnik čovjeka rođenog da bude vođa, koji je među prvima stao u obranu Hrvatske, jednog od junaka Domovinskog rata. Bio je buntovnik s razlogom, iskren, pošten i neustrašiv borac s jasnom vizijom”, rekao je Kotromanović.
Gradonačelnik Splita Ivo Baldasar naglasio je kako se ne opraštamo samo od velikog čovjeka, već i istinskog domoljuba i čovjekoljuba koji nije imao nikakvog poriva, već koji je iz vlastite savjesti i ljubavi prema domovini poveo hrabru i časnu bitku koja će ostati utkana u temelju slobode koju uživamo, a svi mi dužni smo i dalje razvijati grad i domovinu na koju bi zapovjednik Jelić bio ponosan.
Župan Zlatko Ževrnja je istaknuo kako se u teškim i sudbonosnim vremenima, kad je neprijatelj tehnički bio nadmoćniji, Jelić sa svojim suborcima suprotstavio i srcem nadomještao nedostatak tehnike i oružja, te kako se opraštamo od generala koji je svojom nesebičnošću, predanošću i poštenjem, cijelim svojim životom zadužio sadašnje generacije.
Svojim govorom komemoraciju su prisnažili general Ivan Beneta u ime udruge veterana 4. gardijske brigade, zatim zapovjednik Hrvatske kopnene vojske general Mate Ostović, a pročitan je i telegram generala Damira Krstičevića koji se ispričao zbog boravka u inozemstvu. Posljednji ispraćaj generala Ive Jelića održava se ove subote u 13 sati na splitskom groblju Lovrinac.
Bio sam Jelićev vojnik, što se dogodilo nakon što sam napustio riječku bogosloviju i zauzeo mjesto mojeg nestalog brata Branka, pripadnika te iste Jelićeve 4. brigade u kojoj je bio diverzant. No važnije od toga je što sam zadobio generalovo povjerenje, pa mi je u ruke dao svoju knjigu ”Čovjek i rat” (Split, 2005.) da ju recenziram, da joj napišem predgovor i da ju predstavim publici. To je bio ključan korak u mome daljnjem prijateljevanju s generalom Jelićem.
Plod naših razgovora je i njegova druga knjiga (Čovjek i rat 2) ”Dekapitalizam – ili kraj povijesti” (Split, 2014.), ali i odluka Ive Jelića da prihvati odlikovanje koje je prije bio vratio Republici Hrvatskoj, a ponovo primio iz ruku predsjednika Ive Josipovića. Govorio sam mu: Generale moj, Hrvatska ti duguje slobodu, moraš prihvatiti to odlikovanje, čak i ako ne bude ispravljena nepravda koja ti je učinjena!
Rukovodio sam se maksimom generala: što je planirano, planirano je temeljito; što je zapovjeđeno, zapovjeđeno je vojnički; sve izvršeno, izvršeno je profesionalno.
Riječ je o zapovjedniku koji se nije nikad, koliko je meni poznato, družio s onima koji imaju potrebu sebi za života podignuti spomenik, makar on bio ukoričen.
Ivo Jelić još je u ratu postavljao pitanja koja mu daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga čvrsto pogleda u oči jer nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Medačkog Džepa, Gospića i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra.
Ljudi poput Ive Jelića uz čvrsti pogled imali su pravo postaviti pitanja poput: Što se dogodilo? Kako to ružno objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i kasnije? Nakon blistavih pobjeda Hrvatske vojske u Bljesku i Oluji, to jest, kako se dolazi do zločina u Gruborima ili Varivodama te sličnih sramota koje su nam govorile da nažalost neće biti zaobiđene ni pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave.
Iako je jednim okom general Jelić pratio ono što se događalo na relaciji Zagreb – Beograd, on je morao izvršavati zapovjedi i paziti da vjernost vojnika u sebi ne pogazi humanost intelektualca koji nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestao biti.
Pokazalo se da se rat mogao voditi i bez toga da se osnaži anarhija u dubini društvenog tkiva zemlje, što se, nažalost dogodilo, jer nije bilo više Jelića i zato što je Jelić postao smetnja onima kojima je produžetak rata služio samo za učvršćenje osobne vlasti i koristi.
Jelić je dugo gledao u sebe prije nego što je krenuo pisati, a pisao je ne samo da dobijemo povijest nastanka naše najbolje borbene postrojbe, već zato što je morao reći svoj vojnički, građanski i humani ”ne” svima koji su željeli propast Hrvatske, onima nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju kako porobiti naše ljude i kako ih opljačkali, ma otkud dolazili ti pljačkaši.
Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima zaista iznevjerene mnoge nade, meni nije svejedno da znam da imamo vojne zapovjednike koji kao apostoli čuvaju predaju da se istinsko herojstvo brani u trenutku kada čovjek čovjeku daruje život.
General Ivo Jelić sve više mi se pričinjava kao da nam je u goste stigao starozavjetni prorok koji čas upozorava na savez Boga i izabranog naroda, a to je, figurativno rečeno, svatko od nas, čas riskira svoju glavu ili ugled da bi narod držao na Božjem putu, na putu pravde i mira.
Jelićeva, 4. brigada ne bi trebala zaboraviti da ju je stvarao čovjek s vizijom, vojnik koji je Hrvatsku poželio vidjeti neokaljanu, čistu od svake opačine, kao djevicu koja ulazi u hram da se posveti Velikom Gospodaru života, čak i kada su joj halje pošpricane krvlju junaka, znanih i neznanih.
Hvala generalu što nam je pokazao kako se to važno djelo čini u najtežim trenucima povijesti jednog naroda i društva.