novinarstvo s potpisom
Prva epizoda trodijelnoga HTV-ova dokumentarnog serijala ”Generali”, emitirana u utorak navečer na Hrvatskoj televiziji, pokazala je kako kolektivnoj predodžbi Domovinskog rata još uvijek – devetnaest godina poslije pobjede – manjka elementarno samoispitivanje. Dokumentarist se ne uspijeva ni početnički odlijepiti od onoga prvog posttraumatskog pobjedničkog trijumfalizma, populističkoga mahanja zastavama i slavljenja ratničkih osobina dijela vojnih zapovjednika.
Autor serijala Hrvoje Zovko svojim je, zanatski uvelike nezgrapnim pristupom, uspio tek jedno: ne zaobići najkardinalnije kontroverze oko Oluje, pa se njegova prva epizoda može tolerirati tek utoliko što više nemamo posla s otvorenim poricanjem.
Za razliku od prethodnih ovdašnjih pokušaja dokumentarističke televizijske obrade rata, Zovko će u svoj serijal ipak pripustiti sugovornike koji misle drukčije do tuđmanovskih interpretacija, pa smo u prvome nastavku čuli i nezasluženo marginaliziranoga generala Petra Stipetića te bivšega novinara Feral Tribunea i suautora knjige ”Ante Gotovina – stvarnost i mit” Ivicu Đikića.
Dakle, dvadeset je godina trebalo HTV-ovoj dokumentaristici da prizna kako su Hrvati poslije Oluje ubijali, palili i pljačkali. Dvadeset godina, i to usprkos isto toliko starim otkrićima hrvatskoga nezavisnog tiska, i davno poznatim činjenicama o zločinima poslije Oluje, višestruko dokazanim od Zagreba, preko New Yorka do Haaga. Koliko je to priznanje zakašnjelo, u prvoj se epizodi vidi i po tome što čak i Vesna Škare-Ožbolt, u ono vrijeme bliska Tuđmanova suradnica, danas tvrdi kako se Hrvatska ”treba stidjeti” zločina počinjenih poslije Oluje.
No dobro – kad smo to već i na HTV-u čuli, što s priznanjem čini Hrvoje Zovko? Ne produbljuje, nego zaglađuje kontroverzu. Naprosto je komična ta autorova potreba da izgubljene ljudske sudbine ujednačuje i pomiruje sa službenom hrvatskom istinom.
Navodi nas na zaključak kako svjedočimo novoj vrsti bijega od istine: kako naime priznati da zločin jest počinjen, ali ga nekako ipak ugraditi u plemenitu pripovijest o čistome i svetom Domovinskom ratu?
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima.
Zbog takvoga istraživačkog infantilizma i moglo se dogoditi da autor ne intervjuira nijednu srpsku žrtvu, nego čovjeka neprijateljskog sustava, posljednjega pobunjeničkog gradonačelnika Knina. Takav pokušaj ”žbukanja kontroverze” mora propasti, jer ne može uvjerljivo objasniti događaje, nego samo stvara novu inačicu samoobmanjivanja.
Jer, dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).