novinarstvo s potpisom
Ništa ne uvrijedi našeg čovjeka kao kad mu odbijete Coca-Colu. “Moja, domaća, vidjet ćeš, k’o grom”, kaže on srdačno i već dovikuje ženi: “Vinka, natoči Anti Coca-Cole iz one bačve desno od ulaza u konobu”, a vas lagano ispuni zebnja jer lijepo pamtite kakvu ste glavobolju imali posljednji put kad vas je netko častio domaćom Coca-Colom.
Bojažljivo srknete iz drvene bukare koju vam je gospođa pružila i… zapravo, nije loše.
“Pa dobra je”, priznate domaćinu, koji ozarenih očiju iščekuje vaš sud.
“Jel’de je dobra”, kaže on. “To sam ja po starom receptu, kako mi je još pokojni ćaća pravio Coca-Colu.”
“A koliko si cukra stavio?” upitate ga znatiželjno.
“Ništa”, reče domaćin odrješito. “Bože sačuvaj! Mi cukar nikad nismo mećali.”
“Nevjerojatno”, zadivite se vi. “Pravi Coca-Cola okus s nula posto šećera. Je li ti i Fanta možda ovako dobro ispala?”
Film ‘Glup i gluplji’
“Fantu slabije pijemo, pa je ove godine nismo radili”, objasni on. “Ostalo mi je još pet stolitara lanjske od limuna i dvije rosfrajke od sto litara narančine. Ako hoćeš, mogu ti natočit da poneseš.”
“Ajde”, prihvatite vi njegovu ljubaznu ponudu, “dat ćeš mi dvije demejanice za dicu…”
Ovaj šašavi prizor zamislio sam prije nekoliko dana kad je na sajtu Ministarstva gospodarstva objavljen popis primatelja državne potpore za ulaganje u opremu za 2013. godinu i na njemu se, sramežljivo skrivena u mnoštvu firmi, našla Coca-Cola Hrvatska, d. o. o. u većinskom vlasništvu Coca-Cola Company sa sjedištem u Atlanti u američkoj saveznoj državi Georgiji. Ideja da Republika Hrvatska subvencionira proizvodnju Coca-Cole, Fante i Spritea, kao da su gazirane šećerne vodice nekakvi domaći tradicionalni proizvodi, poput maslinova ulja, plavca malog, drniškog pršuta, paškog sira, slavonskog kulena ili istarskih tartufa, razvedrila me kao malo što u posljednje vrijeme. Zaista, kažem vam, dok god Hrvati pomažu Coca-Colu, još ima radosti na ovome svijetu.
Mogla bi se napraviti odlična komedija o ovome, da Hrvatski audio-vizualni centar financira snimanje nastavka hita “Glup i gluplji” s premijerom Milanovićem i ministrom Vrdoljakom u glavnim ulogama. Strahovit je humoristički potencijal priče, krenemo li samo od činjenice da je primatelj potpore jednom već imao punionicu u nas, u Solinu, dok prije nekoliko godina nije pošteno podijelio otpremnine zaposlenima i s čitavim pogonom otperjao negdje gdje je valjda radna snaga jeftinija.
Gledatelji će se ispotiho zakikotati prvo gledajući gdje Hrvatska pomaže kupnju industrijske opreme nekome tko je vjerojatno jednaku opremu nedavno rastavio, natovario u tegljače i ponovno sastavio u drugoj državi.
Radna mjesta u Moldaviji
Krasan bi obrat bio da se to ponovno dogodi, ovaj put sa strojevima koje smo mi dijelom platili. Čisto da ne propadne vic, ja ne bih žalio novca ako će se o našem trošku otvoriti nova radna mjesta u Azerbajdžanu ili Moldaviji.
No, nije to najsmješnije u ovome neobičnom slučaju. Pravi je piš i smijancija da Coca-Cola uopće traži potporu od Republike Hrvatske, da jedna međunarodna korporacija s gotovo sto pedeset tisuća zaposlenih dolazi na natječaj koji je pod jednakim uvjetima raspisan i za njih i za vlasnika farme nesilica u Siveriću, da se oholi executive manageri guraju s bajom koji je, tek da se malo upristoji, ostrugao osušeni pileći drek s gumenih čizama.
Znate li koliku je neto dobit Coca-Cola Company imala prošle godine? Više od devet milijardi dolara. Koliko oni u Atlanti zarađuju, punionicu bi u nas mogli napraviti s pozlaćenim slavinama kao u dvorcu sultana od Bruneja. Mogli bi je popločati oniksom kao biskupsku palaču, samo od para koje im ispadnu s lopate.
Coca-Cola Company bi, po duši govoreći, da se malo stisne, na dvadeset četiri rate mogla čitavu Lijepu našu, zajedno s njezinih tisuću otoka, kupiti.
Njihovih devet milijardi dolara čistog profita u 2012. više su od trećine, skoro polovica čitavoga godišnjeg budžeta ove zemlje. Pa recite i sami, zar se to nije ubilo za komediju?
Da zamislite tipa koji je u Armanijevu odijelu i ručno šivanoj Brionijevoj košulji izašao iz Lamborghinija pred pučkom kuhinjom i s izgrebenom plastičnom zdjelicom pokorno stao u red za varivo od raskuhanih mahuna, jedva biste mogli prispodobiti besramnu pohlepu i škrtost nekoga tko zarađuje devet milijardi, a žica sitniš od poreznih obveznika jedne jadne, prezadužene, upropaštene, balkanske “danas jesmo, sutra nismo” države.
Nazdravite ‘pjenušcem’
I, kao kruna svega, sočna trešnjica na vrhu torte, naša “Dumb And Dumber” vlast, kojoj tur viri iz izlizanih štofanih hlača, im to daje.
“Ah, što ćemo s Coca-Colom? Pomozi sirotu na svoju sramotu”, kaže premijer Zoran Milanović ministru Ivanu Vrdoljaku, potpisujući odobrenje za državnu potporu za ulaganje u opremu.
Dobijete li u samoposluživanju božićni popust na gaziranu šećernu vodicu, dvije litre za cijenu litre i po, sad znate tko vam je to omogućio. Nađete li na etiketi boce kako je dvadeset i pet posto tekućine besplatno, ne zaboravite zahvaliti Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske.
Natočite onda do vrha i nazdravite pjenušavim napitkom, prvo milostivim međunarodnim korporacijama koje neće propustiti izbiti svaku lipu i cent koje mogu izbiti, a zatim pametnim šefovima država i vlada koji će napraviti sve da bogate učine još bogatijima.
I smijte se, smijte se što više. Nećete još dugo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)