Godinama sam slavio uspostavu NDH. Kajem se i ispričavam se!

Malo prije 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata njemački su biskupi u povijesnom iskoraku objavili da su njihovi prethodnici sukrivci za taj rat.

”Budući da se biskupi nisu s jasnim ‘NE’ protivili ratu, nego su umjesto toga osnažili volju većine za ustrajavanjem, učinili su sami sebe sukrivcima u ratu”, kaže se u dokumentu Biskupske konferencije, objavljenom u srijedu 29. travnja 2020. godine u Bonnu (kojeg smo lani objavili na Autografu a možete pročitati u izvornoj verziji OVDJE).

U dokumentu biskupi priznaju da je trebalo dugo vremena da se u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj i među biskupima raspravlja i samokritički propita o njihovom vlastitom sudjelovanju u Trećem Reichu i Drugom svjetskom ratu.

Temeljno suprotstavljanje nacionalsocijalističkom svjetonazoru, upućivanje na mučenike koncentracijskih logora i na mjesta pogubljenja te zalaganje biskupa za vlastiti narod već su dugo smatrali dovoljnim odgovorom na pitanja o zajedničkoj odgovornosti i krivnji u ratu i nacionalsocijalizmu.

Pročitavši ove i druge istine o kojima je 1983. i ranije govorio Šagi-Bunić (pak ću biti sretan što sam ga imao prilike kao njegov student slušati na KBF-u u Zagrebu i o ovim stvarima s njime razgovarati i pred kamerama i u njegovom samostanu franjevaca kapucina u Dubravi u Zagrebu) znao sam da sam jako pogriješio kada sam u Argentini, u katoličkom duhovnom centru sveti Nikola Tavelić i drugdje, proslavljao uspostavu NDH

”Danas s tugom i sramom gledamo na žrtve i one čija su egzistencijalna pitanja, unatoč zločinima i ratu, ostala bez adekvatnog odgovora i bez vjere”, pišu biskupi. S višegodišnjim odmakom, posebno je sramotna činjenica da je dugo vremena svima nedostajao pogled na patnje i žrtve drugih, napisali su.

Jasnim riječima, biskupi optužuju svoje prethodnike da se nisu snažno usprotivili zločinima nacističkog režima u Drugom svjetskom ratu.

Povod ove kolumne je 80. obljetnica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čega smo se sjetili u subotu 10. travnja, ali, nažalost, ne zato što bi članovi Hrvatske biskupske konferencije (HBK) ili Biskupske konferencije BiH konačno pokazali zadovoljavajući i nužni stupanj svijesti i odgovornosti, već zato što je samo nekolicina nas novinara o tome pisala, o obljetnici početka najsramotnijeg razdoblja u hrvatskoj povijesti.

Katolička Crkva u Njemačkoj bila je dio ratnog društva i snosi odgovornost. I to ne samo odgovornosti u smislu moralne krivice o kojoj je Karl Jaspers pisao 1946. svojim sunarodnjacima, već i odgovornosti za aktivnu podršku mašinerije rata.

Ima već dosta godina da, ne bih rekao uzaludno, jer mnogi čitatelji prihvaćaju moja tumačenja, govorim i pišem kako tražim i očekujem od hrvatskih (nad)biskupa sličan dokument.

Valja, uostalom, kao što su učinili njemački biskupi shvatiti da je nauk o ”pravednom ratu” (de bello iusto) koji je, suprotno njegovoj namjeri da ograniči nasilje, u moderno vrijeme postao sredstvo za legalizaciju nasilja te je pridonio navikavanju na sredstva nasilja i da ga treba zamijeniti pojmom koji se mora rabiti od enciklike pape Ivana XXIII. Pacem in terris (Mir na zemlji) na ovamo, a to je nauk o izbjegavanju rata (de bello evitando).

Hrvatski (nad)biskupi moraju doći k pameti i moraju zatražiti oprost od obitelji žrtava Drugog svjetskog rata, osobito od obitelji onih kojima su hrvatski katolici nanijeli užasna zla: u prvome redu od Roma, Srba i Židova, ali i od svih drugih koji su stradali od ruke ustaša i vlasti NDH, a koje su imale podršku hrvatskih biskupa.

Mene ne zanimaju računice članova HBK i BKBiH, na primjer, hoće li zbog takvog koraka koji oni duguju našim društvima, morati kazati nešto što bi mogla biti kritika zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i što bi se moglo okvalificirati kao ”prijateljska vatra” na jednu odviše spornu kanonizaciju.

Meni je bilo jasno da sam u Argentini uzdizao u nebesa jednog zločinca i njegove kolaborante: Antu Pavelića i one druge koji su stigli do Buenos Airesa, da je to bio grijeh, da to kao kršćanin moram ispovjediti, pokajati se i moliti oprost

Mene samo zanimaju pravda i istina. A to me zanima jer mi je stalo do mira.

A neće biti mira dok se ne kaže istina, pak, istina glasi da hrvatski biskupi nisu imali hrabrost da napišu ono što su napisali franjevci: zabrana franjevcima da pristupe ustaškom pokretu ili zabrana i manja udjela u progonima protiv Srba i Židova ili zabrana udjela u masovno prevađanje pravoslavnih na katolištvo (lipanj 1941.).

I upravo zbog toga što Katolička Crkva na teritoriju NDH u cjelini nije znala i nije htjela postupiti kako je, na primjer, postupila uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene, moja je dužnost novinara i kršćanskog teologa da pozovem hrvatske (nad)biskupe da, jasno i bez straha, kao što su to učinili njemački biskupi ili argentinski (2000., zbog podrške vojnoj diktaturi koja je ustanovljena uz asistenciju episkopata 24. ožujka 1976.) izreknu svoj Mea culpa, mea maxima culpa.

U Pismu HBK o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata (Zagreb, 1. svibnja 1995.), doduše, kažu se važne stvari: ”da su narodi Europe kraj rata dočekali kao veliko olakšanje, kao uspostavu mira i slobode”, da je ”na isti način to očekivao i hrvatski narod. To više što su se Hrvati u velikom broju borili na strani saveznika”; govori se i o postupcima ”režima u Hrvatskoj (NDH, op. D.P.), osnovani na ideologiji rasne i nacionalne isključivosti, (koji su) provodili osvetu i prouzročili žrtve koje se ne mogu opravdati obranom, već se moraju nazvati zločinima”, ali nema u tom pismu izričite osude NDH kao tvorevine koju su osnovali hrvatski katolici (Alojzije Stepinac je, dapače, papi Piju XII. 1941. pisao o Anti Paveliću kao uzornom katoliku, što čini u pismu 14. Lipnja 1941. i to nakon što su počele gorjeti sinagoge i masovno se počelo ubijati pravoslavne Srbe te, što je osobito važno, nakon proglašenja rasnih zakona, što se dogodilo 30. travnja 1941. (!), kojima je započeto istrebljenje Židova) i nema pokajanja za udio katolika u stravičnim zločinima ustaša-Hrvata.

Čak i kada su biskupi u navedenom pismu iz 1995. citirali Stepinca koji je 24., a ne 19. veljače 1943. za jasenovački logor napisao da je ”sramotna ljaga”, a za ubojice u njemu napisao da su ”najveća nesreća Hrvatske”, izbjegli su spomenuti NDH!

Stepinac, naime, 1995. biva cenzuriran jer njegova izjava, nakon saznanja o ubojstvu sedam svećenika odvedenih u Jasenovac, glasi:

”…Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske! Vjerujte, Poglavniče, da me nije vodio ni trunak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskog naroda!” (Zagrebački nadbiskup Stepinac poglavniku Paveliću, Broj:43/Pr. u ”Sluga Božji”, 1994., br. 4, Dokumenti 15 – Pismo je objavljeno i u Fontes 2/1996, 141. s naznakom da je preuzeto iz Politeove ostavštine, ali samo prijepis, jer se original zagubio /HDA, OP Politeo, 95./ Vidi u: Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti 1941.-1945. Knjiga druga”, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 254 i 255).

Elem, valja shvatiti da je glavna intencija rečena pisma HBK iz 1995. smiriti duhove i potaknuti pomirenje, pak, će se nedavno čuti iz nekih suzdržanih izjava biskupa da je apel iz 1995. ”možda u društvu zaboravljen”, naime, da nije baš ni prihvaćen i da nije zaživio među samim hrvatskim katolicima (msgr. Mate Uzinić, N1/SD, 6. listopada 2020.).

U dokumentu biskupi priznaju da je trebalo dugo vremena da se u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj i među biskupima raspravlja i samokritički propita o njihovom vlastitom sudjelovanju u Trećem Reichu i Drugom svjetskom ratu

To se osobito tiče djela tog pisma HBK kojeg sam godinama, sam samcat promovirao u svojim kolumnama, bez prestanka, od 1995. na ovamo:

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Svjestan težine ovih riječi odmah sam krenuo ”brisati pred vlastitim pragom” premda sam se od ustaštva počeo distancirati još u ranoj mladosti (što sam posvjedočio u knjizi ”Argentinski roman”, 2014.) važno je da danas ponovim neke važne stvari i sam zatražim oprost.

Kada sam u ožujku 1986. u Buenos Airesu pristupio Redu male braće – OFM, kao pripravnik/postulant Franjevačke provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri, bilo mi je jasno ono što sam znao kada sam dotaknuo hrvatsko tlo u svibnju 1989.: da ”katolik ne može biti nacionalist niti nosilac nacionalizma”, da ”kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo”, da se ”ne može poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom”, da se ”ne može govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom” (dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, ”Katolička Crkva i hrvatski narod”, KS, Zagreb, 1983.).

Pročitavši ove i druge istine o kojima je 1983. i ranije govorio Šagi-Bunić (pak ću biti sretan što sam ga imao prilike kao njegov student slušati na KBF-u u Zagrebu i o ovim stvarima s njime razgovarati i pred kamerama i u njegovom samostanu franjevaca kapucina u Dubravi u Zagrebu) znao sam da sam jako pogriješio kada sam u Argentini, u katoličkom duhovnom centru sveti Nikola Tavelić i drugdje, proslavljao uspostavu NDH.

Meni je bilo jasno da sam u Argentini uzdizao u nebesa jednog zločinca i njegove kolaborante: Antu Pavelića i one druge koji su stigli do Buenos Airesa, da je to bio grijeh, da to kao kršćanin moram ispovjediti, pokajati se i moliti oprost.

To i sada činim: javno ispovijedam te moje grijehe: moj ”katolički nacionalizam”, moju bešćutnost i prezir prema žrtvama ustaškog terora, moju tadašnju neoustašku indoktrinaciju i što sam kao takav u Argentini djelovao i na mlađe od sebe (na mojega pokojnog brata, na primjer) – to što sam propustio biti ”vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda” (kako Crkvu i nas u njoj naziva Drugi vatikanski koncil u konstituciji Lumen Gentium, 1).

Premda je od tih mojih spoznaja prošlo jako puno vremena, ja se danas opet kajem. Ja molim oprost!

Braćo (nad)biskupi: kazali ste 1995. da se Crkva bori protiv grijeha i da vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima. Da u vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Molim vas da našim društvima, zbog vas samih i zbog naše budućnosti, uputite jedan jasan dokument isprike i pokajanja.

Hrvatski (nad)biskupi moraju doći k pameti i moraju zatražiti oprost od obitelji žrtava Drugog svjetskog rata, osobito od obitelji onih kojima su hrvatski katolici nanijeli užasna zla: u prvome redu od Roma, Srba i Židova, ali i od svih drugih koji su stradali od ruke ustaša i vlasti NDH, a koje su imale podršku hrvatskih biskupa

Neka vam u tome posluži primjer vaše braće u njemačkom episkopatu i neka vas nadahnjuju riječi pape Ivana Pavla II.: ”Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira” (Homilija na misi na zagrebačkom hipodromu, 11. rujna 1994.).

Pišem vam imajući u vidu zločine Hrvata i Srba, Bošnjaka, Albanaca i drugih jer su oni tu, naš teret, ali i zbog potrebnog mira u kućama svih ljudi naše izmučene regije, bez obzira na naciju kojoj mi pripadali.

Pišem i kao nasljednik onih koji su bili na zločinačkoj strani. Za mene su partizani heroji i vjerujem da bih im 1941. pristupio da sam tada bio živ i sposoban.

Pišem vam da postanem eho onih istinskih tražitelja pravde i mira, ponajprije u kršćanskim redovima.

Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša i domobrana i partizana među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi.

Ali, shvatili ste, ne treba nama još jedna općenita deklaracija. Nama treba jedno temeljito suočavanje hrvatskih (nad)biskupa s ponašanjem katolika i njihovih pastira za trajanja NDH.

Mir vama i mir u našim kućama.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora