autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Goran Bubalo misionar mira do svog posljednjeg daha

AUTOR: Zilka Spahić Šiljak / 20.09.2020.
Zilka Spahić Šiljak

Zilka Spahić Šiljak

Približava se Međunarodni dan mira, koji se od 1981. godine, kada je ustanovljen, obilježava 21. septembra. Na prijedlog Velike Britanije i Kostarike inicirana je Rezolucija UN-a kako bi se naglasio značaj rada na nenasilju, razoružavanju, smanjenu ratova i ekonomskog iskorištavanja i izrabljivanja.

Iako se svijet ne može pohvaliti da danas ima manje ratova, nasilja i manje oružja, ipak je važnost obilježavanja ovog važnog datuma prilika da se sumiraju uspjesi i da se mapiraju novi koraci na putu mira, jer kako je mudri Mahatma Gandi kazao: ”Nema puta k miru, mir je put.”

Svake godine organiziraju se brojni mirovni događaji diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini.

Ove godine će svima u mirovnom pokretu nedostajati jedno veliko ime i jedan veliki čovjek koji je sebe i svoj život utkao u put mira na ovim prostorima. Prvi put ćemo ove godine, umjesto s Goranom Bubalom na čelu, organizirati Međunarodni dan mira minutom šutnje u znak sjećanja na njega i njegovo djelo.

Pišem ovo s velikom tugom u srcu jer nije više među nama, iako ovih dana kada god dođe e-mail poruka od Mreže mira Bosne i Hercegovine, očekujem da vidim i njegovo ime, uz uobičajenu ohrabrujuću poruku: ”Ma ništa ne brini, sve ćemo nekako riješiti.”

I on je uvijek sve i rješavao, jer ta njegova nepokolebljiva vjera da se uvijek može nešto uraditi nije ostavljala ravnodušnim nikoga. Nažalost, sam je nosio pretežak teret i nikada se nije žalio, a svi smo se njemu znali žaliti i svoje probleme mu sručiti na glavu kada nam je bilo teško.

Zašto je važno pamtiti imena i ljude, a ne samo njihova djela, pitala sam se ovih dana dok sam razmišljala o Goranu, koji nije bio samo prijatelj, aktivist i mirotvorac, već ljudina u čijim grudima je kucalo srce, veliko kao Trebević iznad Sarajeva.

Pišem ovo s velikom tugom u srcu jer nije više među nama, iako ovih dana kada god dođe e-mail poruka od Mreže mira Bosne i Hercegovine, očekujem da vidim i njegovo ime, uz uobičajenu ohrabrujuću poruku: ”Ma ništa ne brini, sve ćemo nekako riješiti”

On je svojom dobrotom uspijevao natkriliti i otopiti sve otpore i animozitete koje su ljudi u prvim susretima pokazivali prema zajedničkoj budućnosti na ovim prostorima.

Vrlo rijetko se pozivao na međunarodne norme i instrumentarij ljudskih prava u izgradnju mira, iako je imao duboko poštovanje i shvaćao je njihov značaj.

Smatrao je da ljude ne pokreću lijepo sročene konvencije i deklaracije, već otvoreno srce i um, spremni da čuju, uvaže i prihvate drugoga i drugačijeg, neovisno o tome slažu li se s njim ili s njom ili ne slažu.

Često je ponavljao da, bez obzira na to koliko dobre zakone imamo, i dalje možemo živjeti u opresiji, jer ne postoji spremnost ljudi da ih u praksi sprovedu, a vjera u ljudska prava im je poljuljana ili nije dovoljno kultivirana.

Goran nije bio nametljiv niti previše glasan. Njegov osmijeh i dobrohotnost kojom je zračio svim svojim bićem plijenila je snažnije nego bilo kakav gromoglasan nastup.

On nije gradio mir prema pravilima nekog mirovnog priručnika ili čitanke, iako je o mirovnim teorijskim pristupima znao mnogo i o tome je podučio veliki broj aktivista na brojnim seminarima.

On je mir živio i mirom je zračio puninom svoga bića tako da su svaki njegov razgovor, svaki nastup, svaka gesta bili jedna nota u kompoziciji mira koju je neumorno izvodio među etnički podijeljenom publikom.

Bio je svjestan da svaki korak koji učini jest jedan kamenčić u mozaiku mira koji je mukotrpno gradio zajedno s drugim mirotvorcima i mirotvorkama.

Sve organizacije civilnog društva znaju da je Goran uvijek radio na tome da gradi mrežu ljudi, da jača organizacije, a ne pojedince. Međutim, nenametljivo i ne htijući, kroz svoj rad i zalaganje na putu mira, njegovo ime je postalo sinonim za Mrežu mira i za izgradnje mira u BiH.

Razlog tome je što on izgradnju mira nije shvaća kao posao ili zadatak, već kao misiju svog života, a kada osoba ima misiju onda nema radnog vremena i nastoji biti na raspolaganju svima kojima je potrebna.

Goran je upravo tako živio, kao pravi misionar mira. Promptno je odgovarao na e-mailove ili telefonske poruke. Ako nije imao odgovor, javio bi se kratko samo da kaže kako će istražiti i vidjeti tko može pomoći u vezi s postavljenim pitanjem.

Nikada nije rekao, ne mogu, nemam vremena, nije to moja obaveza ili neka se drugi pobrinu za to, ili ja sam uradio dovoljno, imam i ja svoj život.

Iako je imao svoj privatni život, svoju obitelj, oni to najbolje i znaju, njegova misija nikada nije prestajala. Vjerojatno im je ponekad zbog toga bilo teško, jer ga nisu viđali onoliko koliko su željeli, ali osoba koja vjeruje i živi ideal mira ne smiruje svoj genij u jednom krajičku univerzuma. Naboj vjere u dobro i mir i osjećaj odgovornosti takvu osobu stalno tjeraju na preispitivanje i unapređivanje svoje misije.

Možda je trebao ponekad reći ne mogu, možda je trebao isključiti telefon i ne javljati se odmah na e-mail i tako sačuvati snagu i zdravlje i brinuti više o sebi.

Međutim, Goran nije mogao tako živjeti. On je gorio žarom istinskog misionara koji je svakim dahom svjedočio nesebičnu dobrotu i ljubav.

Goran nije kalkulirao, nije procjenjivao je li i koliko nekome treba pomoći, niti je osuđivao druge ljude.

On je davao ono što je mogao punim srcem, s jednim jedinim ciljem, kako je to ponekad znao reći: da olakša drugima i da barem za trenutak učini da se osjećaju prihvaćenim, vrijednim poštovanja i da znaju da je netko spreman da ih sasluša. Većini je to bilo dovoljno i najpotrebnije.

U društvu kojem su temeljne vrijednosti uveliko uzdrmane, u kojem se po ljudskom dostojanstvu gazi bez stida i griže savjesti i u kojem je važnije kojem etničkom ili religijskom korpusu netko pripada, kakav društveni i materijalni status uživa od toga kakav je doista čovjek, većina ljudi samo želi da bude prepoznata i da ih neko čuje.

Sve organizacije civilnog društva znaju da je Goran uvijek radio na tome da gradi mrežu ljudi, da jača organizacije, a ne pojedince. Međutim, nenametljivo i ne htijući, kroz svoj rad i zalaganje na putu mira, njegovo ime je postalo sinonim za Mrežu mira i za izgradnje mira u BiH

To je iskonska potreba svakog čovjeka.

Danas kada globalizacija rastače tradicionalne načine komuniciranja i socijalizacije, ljudi žive sve više otuđeni jedni od drugih, usamljeni i izolirani.

Loša prognoza, barem kako to najavljuju neki suvremeni historičari, poput Yuvala Hararija iz Jeruzalema koji je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2020. godine rekao, da jedan od najvećih problema s kojim ćemo se suočiti u budućnosti neće biti eksploatacija i siromaštvo, već irelevantnost većine ljudi. To znači da u eri posvemašnje automatizacije neće biti potrebna radna snaga niti će postojati poslovi i zanimanja koji danas postoje.

Ovakva predviđanja su zastrašujuća, jer ljudi već danas osjećaju duboku prazninu i bol izoliranosti i otuđenosti. Život sve manje ima smisla, a ako još dođemo u situaciju da za većinom ljudi neće biti potrebe u novom globalnom ekonomskom poretku, onda će praznina i bol zbog irelevantnosti biti preteško breme za sve.

Zbog toga su mirotvorci, poput Gorana Bubala vrijedni kao svjetiljke koje u mraku automatizacije, digitalizacije i cyber života, pokazuju da je ipak moguće i da se može biti čovjek.

Važno je otvoriti srce i pružiti ruke, jer kako je veliki filozof i mistik Rumi rekao: ”Ako hoćeš da budeš zagrljen, ispruži ruke”.

Goran je svoje ruke i srce otvoreno držao do posljednjeg svog daha. Zbog toga je važno sjećati se njegovog imena i djela da nas poduči šta znači biti istinsko ljudsko biće i misionar mira, ali i da nas podsjeti da ne zaboravimo raširiti ruke i otvoriti srce, jer tko zna šta se sve može dogoditi kad Svemir zaigra pred jednim otvorenim srcem.

Zbog toga i jeste važno imati ljude poput Gorana koji će nas podsjećati na značenje i suštinu ljudskih prava i izgradnje mira.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Kojeg su roda migranti?
     Hagia Sofija: Sveta Mudrost je ženskog roda

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija