Govor mržnje Stepinčevih poklonika kao prilog kanonizaciji

Loše se piše, odnosno ne piše se dobro Crkvi koja dopušta, ne samo dopušta već i promovira, ne samo promovira već i pozdravlja govor mržnje, ”patriotsko orgijanje”, ”katoličko navijanje” prema osobi koja svakom prilikom ponavlja da ne dvoji da je Alojzije Stepinac živio kreposti u herojskom stupnju, ali ima prigovor savjesti naročito prema držanju nadbiskupa Alojzija Stepinca za trajanja NDH.

Taj sam ja. A Crkva, njeni vjernici i neki službenici, rigaju mržnju jer sam, eto, rekao i napisao, više puta, da nije valjano izmišljati da je Stepinac trovan i zračen (ponovio sam to i dao sam širu elaboraciju u prethodnoj kolumni).

Hrvatski katolički radio (HKR), institucija Hrvatske biskupske konferencije (HBK), ponovio je na Stepinčevo, 10. veljače u 10 sati, članak katoličkog svećenika i nekadašnjeg medijskog radnika Crkve don Antona Šuljića (objavljenog 8. prosinca 2023. na portalu Hrvatske katoličke mreže) u kojem Šuljić osporava moje pisanje, ali, u stvari, i izjavu Stepinčeva liječnika koju Josip Manolić donosi u svojim memoarima, a ispod te objave je, na Facebook stranici HKR-a, krenula litanija psovki i uvreda tih odvažnih katolika i Stepinčevih poklonika.

Evo nekih reakcija (koje donosim bez pravopisnih, standardnih grešaka rigatelja na desnici):

Vjerojatno svaki narod ima svoje izrode, a mi Hrvati smo zasigurno i u toj pošasti među prvima, na žalost.

Toksični novinar ne može zatrovati narod koji zna istinu!

Pilsel će za svoje uporno laganje odgovarati na Sudu koji je Istina, Put i Život vječni.

Ima dokumenata koji nikad ne zastare, nikad ne gube na svojoj vrijednosti ma koliko se taj lažljivi Pilsel trudio. 

Drago Pilsel – niti čovjek niti novinar. 

Doći će i on jednog dana pred Gospodina! Koja zatrovana duša! Jadan, izgubljen, živi u mraku i ogorčenosti. 

Budala. 

Na današnji dan, svetog našeg mučenika Alojzija, izvještavati naš vjernički narod o tekstovima jednog pomračenog uma, žalosno je.

Ne znam zašto uopće dajete važnost tome što je pisao taj propalitet i moralna nula u svakom smislu, takvi se jednostavno ignoriraju i to im je najveći udarac, sve drugo hrani njihovu prljavu sotonističku maštu kojoj i jest cilj da uznemirava javnost svojim gluparijama. 

Bože moj, koliko otrova sije.

Oduprimo se sotoni, ne dajmo da nas zavede!

Još jedan od onih koji su zadojeni mržnjom i prezirom prema svemu što je hrvatsko, klasični orjunaš u pravom smislu te riječi koji misli da može zatrovati razum i pamet osviještenih ljudi, ali što oni više siju mržnju i prezir to ćemo mi više voljeti, čuvati i braniti od tog istog zla koje napada Hrvatsku i hrvatski narod. 

Taj Pilsel je stvarno jadnik. Tuga i sramota svoje obitelji. 

Isto će k’o i Manolić u 101. tražiti oprost. 

Dragec je pravi boljševički vragec i obična ljudska sramota.  

Moralne i stručne vertikale su mu iste kao Hitleru, Staljinu i Titu, gdje nema prostora za pravo na vjeru, naciju i zdrav razum. 

Pilsel je ljudsko smeće. 

Pilsel je veliki klevetnik i sluga sotone. 

Otac mu se i svi pokojni u grobu okreću! 

Je l’ to onaj Drago što je rekao da će se samozapalit’ pa odustao. Toliko o njegovoj riječi i veličini.

Prokleti novinarčiću, gorio u paklu!!! 

NIŠTARIJA OD ČOVIKA, NULA. 

Za Pilsela ne postoji ni Bog, a onda ni sve ostalo nije za njega shvatljivo. 

Siromah u glavu! Sluga Porfirijev, Josipovićev, Klasićev i sličnih potomaka četnika i udbaša. 

Ma on bi bio najsretniji i njegovi da mogu zločinca – predsjednika ex države proglasiti svetim. Drago piše po narudžbi, antihrvatski i marginalan je. 

Taj šuft Drago Pilsel čim zine odmah laže. Brani on Tita bandita i Jugoslaviju. 

Koga briga što piše Pizdel? 

Drago Pilsel je otrovan mržnjom i za to mu mozak ne radi. Drago je smeće, lažov i manipulator. 

Pilsel je prodao dušu četnicima!

Kameleon. Od ustaše do najžešćeg liberala i komunjare. Obećao se spaliti na trgu, ali i dan danas uredno radi na razaranju Hrvatske i Katoličke Crkve uz pomoć antifa medija koji muzu lovu iz proračuna. 

Kokošar iz Argentine došao Pusiću i Teršelički… došao pomoći u laži komunizma Jugoslavije. Dobro ga plaćaju.

Izdajice… fuj. 

Drago Pilsel je dnovinar, dno dna od čovjeka.

 ***

Don Antonu Šuljiću nisam želio odgovoriti: njegovo je pravo da ne vjeruje Stepinčevim liječnicima i potpuno sam ravnodušan kada osporava moje pravo da vjerujem, na primjer, ne samo tim liječnicima ili Manoliću nego i Stepinčevu čuvaru Dani Miriću. Neka Šuljić vjeruje u što god hoće, u koga god hoće: neka vjeruje frendici, glumici Oliveri Baljak ako već ne vjeruje patrijarhu Porfiriju. To je njegova stvar: u koga, kada i što će vjerovati. Začudio se jesam, moram priznati, nekvalitetnim Šuljićevim pisanjem, ali odgovoriti ne moram.

Dvije stvari ipak želim kazati jer su netočne: nisam vlast u tjedniku Nacional i ne odobravam što će se i kako objaviti pa tako nisam ni znao da je postulator Stepinčeve kauze Juraj Batelja svojedobno poslao Nacionalu reagiranje na moje pisanje niti, shodno tomu, nisam mogao odlučiti niti sugerirati da se taj Bateljin tekst (kojeg Šuljić donosi) ne objavi.

Što se pak ovih divota koje pišu hrvatski katolici i poklonici Stepinca tiče, neka njih, to služi na čast autoru članka pod kojim komentiraju, don Antonu Šuljiću, to služi na čast i urednicima HKR-a i Hrvatske katoličke mreže te odgovornima za medijske stvari u HBK-u pa tako i predsjedniku HBK, mons. Draženu Kutleši. Ako njima odgovara ovakav govor mržnje, ako je njima u redu da se ovakvim bljuvotinama veliča Stepinca, ako je i to prilog kanonizaciji i dio pritiska na papu Franju, što da im kažem osim svaka vama čast?!

Još bih jednu rečenicu dodao: naći će se ovdje, na HKR-u, kao i na mnogim mjestima hrvatske septičke medijske jame da sam izjavio da ću se živ zapaliti ako se Titu oduzme trg u Zagrebu. To sam najprije vidio kod Josipa Radeljaka (premda nisam siguran tko se prvi sjetio ovo napisati), pa na nekim portalima ogavne desnice. Tu i tamo sam pokušao reagirati, ali badava: ako vjernici katolici i Stepinčevi fanovi misle da sam se trebao živ zapaliti i to zbog Tita, sreću im ne kanim pokvariti.

A sada na posao. Jer se o dokumentima radi, ni o čemu drugom.

Postulator mons. Juraj Batelja u izjavi za HKR u petak 6. ožujka 2020. osvrnuo se na neke komentare koji su se u javnosti pojavili nakon otvaranja arhiva Svete Stolice iz vremena pontifikata Pija XII.

”Posljednjih su se dana u hrvatskoj javnosti pojavile neke tvrdnje kojima se želi unijeti zabunu ili obeshrabriti hrvatske katoličke vjernike, nastojeći prikazati da će se u Apostolskom arhivu naći dokumenti koji bi mogli ‘potamniti’ lik bl. Alojzija Stepinca. Želim svim katolicima u Hrvatskoj i diljem svijeta poručiti da sam osobno imao prilike istraživati taj arhiv tražeći pojedinosti o bl. Alojziju Stepincu. I ne samo ja, nego i dvojica vrhunskih stručnjaka arhivara koji su imali baš tu dužnost – proučiti spise bl. Alojzija Stepinca i njegova pisma Svetoj Stolici u vidu njegove beatifikacije. Oni su dali svoje pismeno mišljenje o tome, koje je kao i brojni drugi dokumenti koje sam priložio iz toga arhiva poslužilo da se može donijeti pravedan i objektivni sud o bl. Alojziju Stepincu”, izjavio je Batelja.

Pokojni kolega Inoslav Bešker pak u tekstu objavljenom na portalu Jutarnjeg lista Euractiv odmah nakon te Bateljine izjave kaže ovako: ”Ali tu je i sav period ‘hladnog rata’. Kad je riječ o Hrvatskoj, tu je turbulentno razdoblje odnosa države i Katoličke crkve: s jedne strane pritisci talijanskog episkopata protiv predaje izgubljenih teritorija u nadležnost Katoličke crkve u narodnim republikama Sloveniji i Hrvatskoj; s druge strane aktivnost crkvenih dužnosnika i institucija na spašavanju izbjeglih ustaških čelnika, uključujući poglavnika Antu Pavelića, koji je čuvan u nekim rimskim samostanima prije bijega u Argentinu; s treće strane napad države na crkveni imutak, Pastirsko pismo jugoslavenskog episkopata protiv komunista i njihove vlasti koja im je otela imutak (takva pisma nije prethodno bilo protiv fašista ni protiv ustaša), skrivanje u zagrebačkome Nadbiskupskom dvoru ustaškog pukovnika Eriha Lisaka koji se vratio dignuti ustanak, suđenje nadbiskupu Stepincu, njegovo imenovanje kardinalom i Titov prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom 1952.

Dio dokumenata o tome ispitao je postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja dok je pripremao prvo doktorat o Stepincu, a onda i proces za beatifikaciju i kanonizaciju kardinala Stepinca. Čini se da nikoga iz Hrvatske, barem zasad, ne zanimaju ostali eventualni dokumenti o tome. Svih šezdeset mjesta u čitaonici Arhiva namijenjenih proučavanju te građe zauzeto je već do kraja godine. Za njih se predbilježilo više od 150 istraživača, među kojima i neki iz Izraela, odnosno židovskih krugova iz inih zemalja…”.

Batelja je, dakle, sve pogledao, svih 16 milijuna stranica sada dostupnog arhiva spornog pontifikata! On je, da parafraziramo Josipu Lisac, naš supermen iz sna.

Evo, posvećujem čuvenu pjesmu genijalnom i svemoćnom postulatoru i Stepinčevom advokatu:

Kad se meni nešto desi
bilo koje vrste kvar
bolje nego itko
ti ćeš sredit’ stvar

I u bilo koje doba
dana ili noći
nema tog problema
kojeg sredit’ nećeš moći

Ref.

Ti si genije, čudo prirode
ti sve na svijetu znaš
i majstor si za sve
ti si genije kojeg volim ja
čudo ovog stoljeća
moj supermen iz sna

Kad ljubavni problemi
poput pljuska padnu na nas
solidno s garancijom
ćeš riješit’ sve za čas

Ti si poput čarobnjaka
stigneš uvijek svuda
dvadeset i čet’ri sata
činiš samo čuda

Ref.

Da se čitav život sruši
a s njim i moji snovi
ti si čudotvorac
što sazidao bi novi

Kada pažljivo se zbroji
i na vagu sve to stavi
znam da od milijuna drugih
ti si onaj pravi

Ref. dvaput

***

Bateljo, majstore, budi svjetlo naših dana!

Dobri vojnik Batelja upozorava da će ”sve tvrdnje koje žele ispolitizirati dobru volju i dobar korak pape Franje da se otvore ti arhivi rezultirati posve drugom situacijom ako budemo imali objektivan pristup prema stvarima”.

Objektivan pristup? Kakav objektivan pristup, kakvi bakrači?! Kada ti crkveni propagandisti sve unaprijed već znaju?

A što je to što Batelja već zna?

Da je ”Tito želio iskorijeniti vjeru iz srca i savjesti hrvatskoga naroda”; da je ”želio tu Crkvu u Jugoslaviji odvojiti od Sv. Petra i Pape u Rimu!”… Koještarije!

Elem, navodim dio članka Hrvoja Klasića (Jutarnji list, 13. siječnja 2018.) o posjeti dekana kardinalskog zbora kardinala Eugènea Tisseranta Jugoslaviji (3. – 14. lipnja 1968.): ”Boraveći u Strossmayerovu gradu kao gost đakovačkog biskupa Bäuerleina, Tisserant je izjavio: ‘Evo, vidite vi ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog biskupa rodila misao o jugoslavenstvu i ona je odavde zračila nadaleko i naširoko. I što se dogodilo? Umjesto da Crkva ovdje drži visoko taj barjak jugoslavenstva, taj simbol jedinstva, ona se vezala za separatistički pokret koji je upravo Hrvatsku odveo na put izolacije od ostalih naroda Jugoslavije’.”

”Kardinal je zatim dodao da su katolički svećenici u Hrvatskoj pod utjecajem habsburškog klera uvijek bili konzervativni i da se taj konzervativizam zadržao i kasnije, posebno tijekom Drugoga svjetskog rata kada se dio Crkve vezao uz NDH i Pavelića. (…) Tisserant je u još nekoliko situacija vrlo oštro komentirao ponašanje Katoličke crkve tijekom rata na području NDH. (…) S obzirom na to da se radilo o visokopozicioniranom službeniku Vatikana koji je osobno sudjelovao u događajima o kojima je govorio, njegove kritike o kolaboraciji dijela hrvatskih katoličkih svećenika s ustaškim režimom nije se moglo samo tako odbaciti i proglasiti komunističkom propagandom. (…)

Vidno razočaran bio je ponašanjem predstavnika Zagrebačke nadbiskupije. Na hladan prijem pomoćnih biskupa i višeg klera u Zagrebu požalio se i samom papi, istaknuvši kako su ga čak pustili da četiri dana potpuno sam služi misu u katedrali. Prema Tisserantovu mišljenju, radilo se o očitoj demonstraciji protiv njegova posjeta koji nije odgovarao ‘toj gospodi s preživjelim idejama iz prošlosti’ koji daleko zaostaju za razvojem događaja u svijetu, ali i samoj Katoličkoj crkvi. Da se radilo o svojevrsnom bojkotu od strane ‘Crkve u Hrvata’, govori i činjenica da su brojni jugoslavenski mediji redovito i opširno izvještavali o Tisserantovu posjetu, osim Glasa Koncila”.

Ali, kaj?

Profesore Klasiću: vi ništa ne znate! Pak vi, profesore Jakovina, živite u teškim zabludama! A tek vi, profesore Goldsteine, s tim knjižurinama o Jasenovcu i revizionizmu… tek vi, bolje da vas nema pred studentima… Svi ste vi zapravo sumnjivi! A o ovim novinarima koji misle da bi bilo vrijedno zaroniti u onaj dio građe koji će baciti pravo svjetlo na odnos Stepinca, NDH i Vatikana, bolje da ne govorimo. Tog Pilsela bi trebalo strijeljati.

Iznio sam na vidjelo pravi razlog smrti Alojzija Stepinca: umro je od posljedica raka krvi, policitemije vere, ali oni i dalje ponavljaju laži da je Stepinac zračen i trovan!

Još važnije: pokazao sam i naširoko objasnio ulogu Alojzija Stepinca u sastavljanju nikad od Svete Stolice službeno objavljene enciklike ”Jedinstvo ljudskog roda” (Humani generis unitas) pape Pija XI. Enciklika (čije sam objavljivanje na hrvatskom jeziku potpomogao – Zoro, Zagreb, 2011.) je bila dogotovljena i prevedena na latinski, ali je Papa umro tri dana prije zakazanog datuma objave i njegov nasljednik, Pio XII., nije ju želio objaviti. Batelja i drugi propagandisti nikako da odgovore na pitanje kako je 1938. (kao savjetnik autora teksta navedene enciklike) Stepinac savršeno dobro shvaćao opasnost rasizma (djelove te enciklike će, jer je imao draft, Stepinac ponoviti u govorima o jednistvu rasa 1942. i 1943.), ali je 1941. ostao nijem pred ustaškim rasizmom?! Bio je suputnik razularenih ustaša. Njegove su rekacije te 1941., uglavnom su to pisma ustašama, nedostojne figure nadbiskupa i primasa, a kojeg Batelja i drugi uzdižu na nebesa.

Ne smijemo se bojati istine? Ako je tako, zašto Batelja ne otvara Stepinčev arhiv? On zagovara slobodu istraživanja? Ma, dajte ljudi, nemojte biti smiješni!

Lako je palamuditi pred crkvenim zaposlenikom IKA-e (koji se pak grozi novinara kojima ”nedostaje hrvatski duh”). Batelja pouzdani historičar? Ma taj ne zna pravilno čitati niti od nadbiskupskog dvora ovjeren zapisnik sastanka Tita i Stepinca. Ja ću vam kazati kako je to bilo i kako treba to shvatiti jer pravilno čitam dokumente. I da mogu, da imam vremena i financijske sposobnosti, naglavce bih se bacio u arhiv Pija XII.

Dana, 4. lipnja 1945. godine Tito se sastao s nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici Vladimira Nazora 63 u Zagrebu. Na sastanku je bio i Vladimir Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Raspolažem faksimilom zapisnika toga povijesnoga susreta, dokument br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je ovjeren pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. listopada 1946. potvrđujući da se ovaj prijepis slaže s izvornikom.

Pošto je bio informiran o onomu što se dogodilo dva dana prije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da ”mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”. Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup.

”Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastitog života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik”. Stepinac je, drugim riječima, bacio rukavicu u lice Tita pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki modus vivendi kakav je nađen ”u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve jer je to za opće dobro i za međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar.

Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da je načelno spreman urediti ga, no izrazio je bojazan s obzirom na ”premalu sklonost Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”.

Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao ranije pomoćni biskup Salis-Seewis. Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima i održao zadanu riječ Stepincu da se u Međimurju ne mijenja status quo dok se rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji. Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, ”ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”.

Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona ”slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra ”još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koje je uz silne muke održalo materinski jezik”. Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi.

Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je stao zagovarati dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke pa ”čak i s čestitim pristašama ustaškog pokreta”, pa je dodao: ”Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto ne bismo pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje”.

Među povjesničarima, teolozima i novinarima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu (ja sam među njima) vlada uvjerenje da se Stepinac tim nastupom ukopao i pokazao kao nedovoljno mudar i za politiku netalentirani čovjek.

Ali se onda dogodio progon, suđenje, vrlo nekorektno, dogodio se zatvor i pritvor, dogodilo se da je Stepinac zbog progona i zatvora te kućne konfinacije pokazao neke kreposti koje su življene, u to ne sumnjam, u herojskom stupnju. Tačka.

Tko želi da mu se moli, nek’ mu se moli. To me ne smeta, smetaju me laži i psovke.

Tito i komunisti su pogriješili, jako su pogriješili: obračunavši se sa Stepincem napravili su od jednog prosječnog svećenika i biskupa koji se u ratu pokazao kao duhovno i politički nedoraslim likom – velikana s kojim se sada trebamo mučiti umjesto da prošećemo lijepim perivojem i parkom masona, nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca. I ja se sada moram baviti Bateljom, Šuljićem? Bože dragi, koji silan gubitak vremena i energije!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora