Grabar Titov grobar?

Čitam na nekom od portala kako će hrvatska predsjednica s Pantovčaka deložirati Tita. Usprkos najavama u kampanji, ali i nakon izbora, kako će boraviti u skromnijem, teškim ekonomskim prilikama primjerenijem prostoru, spremno se naša nova predsjednica uselila u Vilu Zagorje, no u prostoru ne želi nikakvo sjećanje na njezinog prvog stanara – druga Tita.

Gospa iz Martinova sela podno Grobnika grada, o kojemu tako poetično piše u svojoj službenoj biografiji, poželjela je da joj odmah, prvi radni dan,  Gospin izaslanik Zovko blagoslovi Predsjednički ured kojega se, korizmi usprkos, nije odrekla. No, nečega se u vremenu odricanja ova praktična vjernica čiju je pobjedu od Boga tražio, sjetite se, i sisački biskup Vlado Koščić morala odreći… Kordić i Koščić mora da su presretni – njihova izabranica, a naša predsjednica Grabar, bit će grobar Titove biste

 

Zašto me to ne čudi? Nakon nedeljne inauguracije, sastava uzvanika kojih se posramila ne bi ni najgora kaznionica jer na duši nose raspon od korupcije, gospodarskog kriminala, utaje poreza pa do ratnoga profiterstva i zločina, nakon  zvižduka pri spominjanju Mesića i Josipovića i izostanka antifašizma iz Predsjedničina govora – Titova bista odista nema što raditi na Pantovčaku.

 

Stranka koja je na čelnu poziciju izgurala novopostavljenu predsjednicu u velikanu bez kojeg Hrvatske ne bi ni bilo ne vidi ono što je, uz sve propuste što ih dugogodišnja vladavina nosi, Tito neosporno bio: antifašistu, vođu pobjedničkog  partizanskog pokreta, jednog od tvoraca emancipatorske nesvrstane politike što je mnogim malim narodima omogućila neovisnost i slobodu.

 

Iz stranke je Predsjednica formalno morala izaći, ali je već prvog radnog dana na ”skupome i neracionalnom Pantovčaku” nažalost pokazala da će dušom i tijelom pripadati vrijednosnome sustavu Hrvatske demokratske zajednice, njezinim goblenski provincijalnim, kičastim manifestacijama moći i državnosti u koje se ne uklapaju jednostavne, socrealističke biste partizanskog vođe, bez kojega bi, vratimo li se malo u povijest, vi, ljubitelji svega s patinom historije, ova hrvatska kifla u koju Predsjednica s puno patosa vjeruje danas izgledala k’o Krašev slani štapić.

 

Titovoj bisti, dakle, najavljena je deložacija. Deložiran ima biti zbog hipoteke boljega života u njegovo vrijeme. Života na kojega valja zatrt’ svako sjećanje, a u tu svrhu s Predsjednicom u Vilu Zagorje ulaze sada oni koji su tako pomno njegovali mržnju prema Titu i njegovima.

 

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, naime, u nedjelju je prije inauguracije skoknula u katedralu na misu, pa se potom opet obrela na Kaptolu u srijedu, na Pepelnicu je u zagrebačkoj katedrali prisustvovala i obredu pepeljenja. Skrušena i ponizna pristala je kao velika vjernica da joj po predsjedničkoj glavi prospu pepeo, pa je u četvrtak u preskup i teškoj ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj krajnje neprimjeren prostor, oskrnavljen Titovom bistom, pozvala – koga drugog do hercegovačkoga franjevca fra Jozu Zovka, široj javnosti poznatoga po Gospinu međugorskom ukazanju – čudu od kojeg do dana današnjega dobro žive mnogi Hrvati u tom kraju.

A onda je poslijepodne, u tradiciji stranke iz koje dolazi, krenula kršiti taj isti Ustav u koji se, ima nekoliko dana, zaklela. Nelegalno podignuti šator u Savskoj 66, prepun njezinih pobornika, joj je, uz zagrebačku katedralu, najomiljenije mjesto. Koliko voli šator čovjek bi rekao da joj otac nije Grabar, već pukovnik Moamer el-Gadafi

 

Elem, gospa iz Martinova sela podno Grobnika grada, o kojemu tako poetično piše u svojoj službenoj biografiji, poželjela je da joj odmah, prvi radni dan, Gospin izaslanik Zovko blagoslovi Predsjednički ured kojega se, korizmi usprkos, nije odrekla. No, nečega se u vremenu odricanja ova praktična vjernica čiju je pobjedu od Boga tražio, sjetite se, i sisački biskup Vlado Koščić morala odreći.

 

Poslušala je stoga savjet ovog biskupa koji na aerodromima voli dočekivati osuđene ratne zločince, koji je, kad mu je Svevišnji uslišio molbu da pobijedi kandidatkinja HDZ-a,  bio jednostavno oduševljen. Rekao je, naime, kako s obzirom na to da nije bila članica Komunističke partije od nje očekuje da Hrvatsku izvuče iz udbaško-komunističkih ralja. Rečeno – učinjeno! Pogađate –  naša se Kolinda u korizmi odrekla Titove biste, a u inauguracijskome govoru i svake natruhe antifašizma.

 

Kordić i Koščić mora da su presretni – njihova izabranica, a naša predsjednica Grabar, bit će grobar Titove biste.

 

Još kad su  je vidjeli onako lijepu, u crvenome kostimiću kako postrojava za pozdrav Domovini nakon punih petnest godina počasnu bojnu, pa odmah zatim sjeda za ogroman uglancani Tuđmanov radni stol (žena zna što je kvalitetan stilski namještaj za kakvim jednostavno mora sjediti predsjednik države) ne bi li malo zabavila narod telefonskim ping- pongom s Premijerom. U međuvremenu je proučila i Ustav i shvatila, pa o tome poučila i Zorana Milanovića, da joj Članak 102. daje pravo iniciranja sjednice i sudjelovanja u raspravi na sjednici Vlade.

 

A onda je poslijepodne, u tradiciji stranke iz koje dolazi, krenula kršiti taj isti Ustav u koji se, ima nekoliko dana, zaklela. Nelegalno podignuti šator u Savskoj 66, prepun njezinih pobornika joj je, uz zagrebačku katedralu, najomiljenije mjesto. Koliko voli šator čovjek bi rekao da joj otac nije Grabar, već pukovnik Moamer el-Gadafi.

Skrušena i ponizna pristala je kao velika vjernica da joj po predsjedničkoj glavi prospu pepeo, pa je u četvrtak u preskup i teškoj ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj krajnje neprimjeren prostor oskrnavljen Titovom bistom pozvala – koga drugog do hercegovačkoga franjevca fra Jozu Zovka, široj javnosti poznatoga po Gospinu međugorskom ukazanju – čudu od kojeg do dana današnjega dobro žive mnogi Hrvati u tom kraju

 

A šatorašima, miljenicima Predsjednice sve je dopušteno! Blokiranje prometa dok prosvjeduju s križem na prsima, vatromet i pirotehnika u noći izbora njihove kandidatkinje, tromjesečno kampiranje na javnom prostoru, uvredljivi plakati i štošta drugo na što drugi smrtnici ne smiju ni pomisliti. No, ako nisi dio društva koje odrađuje značajan dio kolača za najveću oporbenu stranku, onda te policija ukloni brzinom kojom će nestati i Titova bista s Pantovčaka, u roku od petnaestak minuta.

 

Na prvi radni dan Predsjednice za prosvjed u Savskoj odlučio se i tridesetogodišnji, nezaposleni Marko Grahovac koji u višegodišnjoj pljački HDZ-a vidi korijene današnje neimaštine. Na prsa je zalijepio “Ili posao ili kalašnjihov” i “Karamarko odi doma”, u jednu ruku uzeo gaće, a u drugu natpis: “Ja imam PTSP od nerada” i odlučio čekati Predsjedničin posjet šatoru. Branitelji su ga izvređali, a policija uklonila u roku od dvadesetak minuta uz obrazloženje da remeti javni red i mir.

 

Toliko o zakonu jednakom za sve u koji se Predsjednica zaklela. S Titovim vremenom i sustavom nestala su prava za ljude poput Marka Grahovca, ali i sve one koji su na prvi radni dan Predsjednice štrajkali zbog gubitka posla. Plavi trliši su “out”. “In” su šatori, Međugorje, Kaptol i deložiranje Tita s Pantovčaka

 

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora