Grobljanska Crkva i zaboravljena vječnost

Ne volim groblja. Točnije, ne volim kako izgleda većina tih naših spomenika – tih naših ”offline profila”. Žao mi je, ali inače mi je teško zadovoljiti vlastiti ukus. No ovih dana će groblja i grobovi biti posuti cvijećem i svijećama. U noći 1. studenog će ta, inače pusta i hladna mjesta, svjetlucati poput malih gradića na horizontu. I barem na tren će se ta okamenjena mjesta pretvoriti u nešto toplije od mramora.

No nije taj dan Svih svetih tek prigoda da se zaokupimo smrću, nego da porazmislimo koliko je još života i živosti, pa samim time i same vječnosti, prisutno u nama, u društvu i u toj našoj Crkvi. Ima li život još budućnosti?

To da je smrt danas prognana na razne načine iz društva, jedini je još oblik besmrtnosti koji društvo pokušava živjeti. Suvremena misao svela je smrt na biografsku činjenicu. Nema više vječnosti. Tek iživljavanje nad životom – na partiju samozaborava i neumornog konzumerizma.

Smrt postaje dakle čista biografska činjenica. Kao društvo živimo gotovo isključivo ”uplašeno danas”. Poviješću manipuliramo, a budućnost mislimo jedino još kao stvarnost od koje se moramo zaštititi i osigurati pojačavajući vlastitu rezistentnost i radeći na prevencijama.

Kada nema više sna i zamisli budućnosti, ili kada se bježi od nelagode pred njom, onda se čovjek okupira prošlošću. Ondje počinje tražiti u albumima uspomena one stvari koje mu daju osjećaj djetinje sigurnosti, autoriteta i metoda koje se probleme rješavale autoritarno. Naravno da mu ne ide baš cijela prošlost i povijest na ruku, zato se taj isti trudi i oko revizije. I tako smo došli do ključnog stadija društava koja nemaju budućnosti.

Kada ima budućnosti, onda čovjek planira, biva vizionar i sanja. Planiranje mora biti konstruktivno, pa stoga i razumno i dobro. U takvom ozračju radi se na perfekcioniranju stvarnosti, o tome da čovjeku samome, pa onda i društvu, bude bolje. To je donedavno bila zamisao demokracije i ljudskih prava. Ali se od toga, svjedočimo, sve više odustaje jer počinje vladati strah. A strah je blokada sadašnjosti pred budućim. Kada, dakle, budućnosti nema, ostaje čuvati i uzgajati prošlo.

Njemački sociolog Andreas Reckwitz upravo taj strah od gubitka ili poraza (njem. Verlust) smatra temeljnom karakternom crtom našega vremena. Strah zbog ili od gubitka utjecaja, statusa, itd. Tim strahom se koristi i ujedno ga tovi i populistička politika. Ali i s druge strane, ljevica, nije u stanju raditi na stvarnosti koja ima budućnost, nego se samo bori protiv poraza. Tko će pobijediti, a tko se morati nositi s tom strašnom sudbinom – gubitkom– to je još jedina politička agenda.

Zašto nam je ”gubitak” ili ”poraz” postao tako strašan? Jer je, kako tvrdi Reckwitz, pojedinac postmoderne očito razvio jednu posebnu senzibilnost za negativne doživljaje u svojoj biografiji. Živimo u kulturi hipersenzibilizacije za vlastitu ranjivost. Kulturi koja stoga razvija čitavu industriju rezilijentnosti za pojedinca – čineći ga tako manje sposobnim za otvorene i pozitivne odnose prema svijetu i svojoj okolini. Sve je teže činiti iskorak (budućnost), a sve lakše hodati unazad (bježati u prošlo) tješeći se da kobiva gledamo naprijed.

A Crkva? Cupka li i Crkva u tom istom kolu?

I Crkva koja se bavi uspostavama državnih religija i religioznih država, samo je Crkva čije kršćanstvo ne zna više pripovijedati o budućnosti – onoj svojoj budućnosti – kraljevstvu Božjem – vječnosti. Ta je Crkva izgubila svoju teo-poetsku crtu i svela je se na birokratski jezik zakona i propisa te na jezik liturgije koji sve nastoji simbolizirati na n-tu i time gubi ikakav dodir s konstruktivnim radom na stvarnosti koja ima budućnost.

Crkva je ta koja ne živi od nade i ludog povjerenja u Božju budućnost (vječnost) nego umire od straha za samu sebe. Umire od straha od poraza i gubitka. Stoga ne ide svijetom propovijedajući radosnu vijest i blaženstva nego gradi svoje sigurne kule kojima svijet ne može ništa. Ta lađa Crkve koja bi trebala skupljati utopljenike i svoje putnike trebala učiti hodu po vodi, sve se više pretvara u blindirani nosač zrakoplova koji okolo prijeti i simbolizira moć.

Crkva je simbol kraljevstva božjeg koje utječe na danas dolazeći iz budućnosti (kraljevstvo koje je već sada i još ne). Ona je dakle čuvarica Božje budućnosti, a ne tek čuvarica povijesti i tradicije.

Oživljavanje misa po tradicionalnom (predkoncilskom) rimskom obredu (što se upravo dogodilo u Bazilici Svetoga Petra u Vatikanu) tek je udovoljavanje uplašenom refleksu vjernika. Umjesto da oslobađa strahova i ovome svijetu donosi Kristovu poruku slobode, Crkva reducira kršćanstvo na rituale, obrede, liturgije i showbusiness prošlosti. Pred morem mogućnosti, onda ponovo napuhava bazenčiće za one kojima se ne da zaplivati po dubini, nego bi samo da se malo brčkaju.

Vratimo se sada Svim svetima i ponovo postavimo pitanje:

Je li Crkva tek grobljanska Crkva? Naravno da mislim da je Crkvi mjesto i na groblju i svugdje gdje je potrebna ruka milosrdnog Samaritanca. Ali kada kažem ”grobljanska”, onda mislim na to da ona ne smije postati mauzolej posmrtnih ostataka, nego ludi navjestitelj onoga što dolazi kao nepoznato, bezuvjetno i bez ikakvih naših dodataka.

Religija živi od posmrtnih ostataka, a vjera živi od posmrtnih nedostataka, to jest od onoga što nedostaje, što se ne da zaključati u pozlaćene vitrine i što pripada području nade i povjerenja. Stoga i ovo sjećanje na umrle nije kršćanski kult smrti, nego kršćanska kultura života.

A u tu kulturu spada ono što nam Psalam 27 govori: ”Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?”

Kršćani su dakle neustrašivi? Njih ne prepadne ni tuđi identitet niti seksualni odgoj u školama? Oni bi se trebali oduprijeti suvremenoj kulturi straha od gubitka i poraza? Da, jer oni prije svega uvijek žive u onoj napetosti povjerenja u buduće. Jer to buduće im je obećano kao nešto Božje.

U Ivanovu evanđelju Isus govori mnoštvu: ”da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni”. Vjerovati je dakle izravno povezano s kulturom života. I to života koji se ne zaustavlja nad nijemošću i tamom groba. Koji ne bježi u prošlo i koji se ne pokriva mramornim pločama straha.  

I stoga se još uvijek moram ljutiti i govoriti na svoju Crkvu. Zašto? Jer se samo o pokojnima veli sve najbolje (latinski citat glasi: O mrtvima ništa osim dobro). Dakle, još je živa za mene. Zato.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mali brat u svijetu velikih ''tata''
    •  Obavijest za nadrndane stanare
    •  Nebojšin Jošua
    •  Mi smo perfektan narod, narod prošlosti
    •  Uputstva za mržnju prema Europi
    •  Emocionalno dezorijentirani donose očajne političke odluke
    •  U našem vremenu su prodrli podvojenost, divljaštvo i laž
    •  Strpljiv ima jednog Boga. Nestrpljiv ih ima kolko hoćeš
    •  Osveta loših đaka
    •  Povratak u korito

> Svi tekstovi ovog autora