Grožđe, kajmak i bijeli luk

Godinama se pretrpavam trivijalnostima iz političkog svijeta (i na to disciplinirano reagiram svojim karikaturama u novinama), a o privatnim životnim problemima, o (ne)zadovoljstvu ponudom prehrambenih proizvoda u našim trgovinama uglavnom diskutiram (jadikujem) sa suprugom ili eventualno sa susjedima. No neki dan mi je dozlogrdilo, pa sam odlučio načiniti prvi korak – i da se požalim – kome drugome nego većem supermarketu u susjedstvu – na nekoliko problema koji najviše strše u mojoj potrošačkoj torbi.

Odmah sam dobio ljubazan odgovor da su primili moje primjedbe i da će mi odgovoriti ”u zakonskom roku od petnaest dana” (uplašio me promptni službeni odgovor na moje vrlo prijazno pismo, ne protest!). Supruga i ja ustvari redovito razmjenjujemo mišljenja sa šeficom prodavača u samoposluzi, reagiramo na sve negativnosti, primamo savjete o dobrim ili o eventualnim nepreporučljivim novim proizvodima. Ali to nije imalo pravog efekta, jer nismo znali je li naša primjedba proslijeđena gospodi u upravi firme i jesu li to oni ozbiljno primili.

Svi zapravo vole proizvode iz privatnih ratarskih kuća, po mogućnosti bez prethodnih zaprašivanja protiv kojekakvih nevolja (u koje se nisam dužan razumjeti). No kako ću prepoznati kvalitetu proizvoda na policama trgovine bez obzira na njihove priložene deklaracije? Kakva je garancija za porijeklo tih proizvoda? Trgovci će odgovoriti da je sve u skladu s pravilima državne komisije za kvalitetu. Ne vjerujem slijepo tim pravilima, niti vjerujem da se trgovci disciplinirano drže bilo kakvih pravila. Drže li se mojih pravila?

Zato sam se konačno odlučio na izravni pismeni kontakt s upravom. Na koncu, siguran sam da trgovci rado primaju kritike, ali i pohvale od stalnih kupaca, jer im je svakako stalo do kupaca, posebno redovnih, svakodnevnih.

Posebno se to odnosi na prehrambene proizvode koji su, s koje ih god strane promatramo, najvažniji aspekt u našem životu – i to i desnima i lijevima, i konzervativcima i liberalima, i vjernicima i agnosticima, i siromašnima i bogatima. Rijetko kome nije važno kako se hrani, što će danas imati za ručak. Supruga i ja posebnu pažnju poklanjamo jelima; može se kolokvijalno reći da smo gurmani, te nastojimo da nam je svaki obrok mala svečanost koliko je to moguće s obzirom na ponudu koja nam je dostupna u trgovinama oko nas, rjeđe i na cijenu za posebne egzotične proizvode.

Uzmimo u obzir samo naše proizvode, iz zemlje, pa i iz regije. Ja se u svojim osamdesetim godinama života često sjećam doba kad sam u mladosti u hrani uživao u pravom smislu, iako su sirovine nabavljane u trgovinama. Ne znam je li to i danas moguće – da je meso svježe, da miriše do prepoznatljivosti, da rajčica nije idealno lijepa, ali da ima pravi okus; isto je i s paprikom, koja danas često nema svoj karakteristični miris, a okus joj je ”neutralan”, bez zamamne kiseline.

Čujem da pravila EU zahtijevaju idealan izgled rajčice ili paprike, a ja, stara generacija, koja zna i ”bolja vremena”, cijenim samo rajčice neugledna izgleda, s pokojom mrljom. Nisam nikada prije čuo da paprika mora izgledati velika i sjajna kakve danas nude iz lijepo dizajniranih kutija ”čuvenih” proizvođača. Ja želim vidjeti rezultat kod kuće kad ih supruga počne pripremati u kuhinji.

Najveći je problem (još iz doba SFRJ!) stolno g r o ž đ e. Čitavih 30 – 40 godina vapim za jednostavnim grožđem, koje nam je bilo u ponudi u cijeloj zemlji. Zahvaljujući svojim godinama, znam što je g r o ž đ e! To nikako nije ovo talijansko plastično, s ogromnim kožnim zrnima s minimumom okusa, koje ne mogu ni gledati, a kamoli jesti! No s nabavom dobrog grožđa nema, po meni, nikakvog problema osim malo truda. Kvalitetnog grožđa ima i u Hrvatskoj, a pravi hamburg u kojem sam uživao prije mnogo, mnogo godina može se, na primjer, dobiti u sjevernoj Srbiji (Smederevo). Treba samo zažmiriti na (eventualne političke) obzire i sklopiti ugovor s tamošnjim vinogradarima; udaljenost nije vrijedna spomena! Pa makar je, ne daj Bože, listovni papir firme na ćirilici!

Svi zapravo vole proizvode iz privatnih ratarskih kuća, po mogućnosti bez prethodnih zaprašivanja protiv kojekakvih nevolja (u koje nisam se dužan razumjeti). No kako ću prepoznati kvalitetu proizvoda na policama trgovine bez obzira na njihove priložene deklaracije? Kakva je garancija za porijeklo tih proizvoda? Trgovci će odgovoriti da je sve u skladu s pravilima državne komisije za kvalitetu. Ne vjerujem slijepo tim pravilima, niti vjerujem da se trgovci disciplinirano drže bilo kakvih pravila. Drže li se mojih pravila?

Najveći je problem (još iz doba SFRJ!) stolno g r o ž đ e. Čitavih 30 – 40 godina vapim za jednostavnim grožđem, koje nam je bilo u ponudi u cijeloj zemlji. Zahvaljujući svojim godinama, znam što je g r o ž đ e! To nikako nije ovo talijansko plastično, s ogromnim kožnim zrnima s minimumom okusa, koje ne mogu ni gledati, a kamoli jesti! No s nabavom dobrog grožđa nema, po meni, nikakvog problema osim malo truda. Kvalitetnog grožđa ima i u Hrvatskoj, a pravi hamburg u kojem sam uživao prije mnogo, mnogo godina, može se, na primjer, dobiti u sjevernoj Srbiji (Smederevo). Treba samo zažmiriti na (eventualne političke) obzire i sklopiti ugovor s tamošnjim vinogradarima; udaljenost nije vrijedna spomena! Pa makar je, ne daj Bože, listovni papir firme na ćirilici!

Hajde da se prisjetim djetinjstva. Znao sam kao tinejdžer s drugarima posjećivati spomenute vinograde ili voćnjake i tamo se sladiti voćem do mile volje uz plaćenu ulazninu, s time da ništa sa sobom nismo smjeli iznijeti. Ispalo je ustvari da sam mogao pojesti samo jedan grozd, jer je hamburg toliko snažan da je svojom slašću i okusom jedan grozd čovjeku bio više nego dovoljan! Dajte nam takvog grožđa!

Na televiziji u reportažama iz naših krajeva (Dalmacije, Istre, Slavonije…) ponosno nas obasipaju slikama iz vinograda s prekrasnim grožđem, jedino ne kažu gdje to grožđe možemo kupiti. Naravno, našim trgovcima najjednostavnije je, i svakako rentabilnije, poslovati s utvrđenim lancima iz Italije, pa nas snabdijevati, bez mogućnosti izbora, voćem koje se samo zove grožđe, a s tim plemenitim plodom nema veze (a reklamna oprema je na latinici!).

Dovoljno sam star da znam što je dobro meso svih vrsta. Polako se kakvoća već godinama snižava i sad samo možemo sanjati o bilo kojem garantirano svježem i u k u s n o m mesu i njegovim kvalitetnim prerađevinama. Mora li to baš tako biti u novo doba? Mogu li nam trgovačke mreže ponuditi (i) meso najviše kvalitete, po višoj cijeni, naravno? Sanjam o mesnim jelima iz svoje mladosti, iz Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije. Kad je osječka mesnica kod Đakovštine prije Drugog svjetskog rata dobila pošiljku jegera i hrenovki, miris se razlijegao ulicom stotinama metara uokolo

Ostaju primjedbe i na ponudu m e s a u našim prodavaonicama. Kvaliteta zna biti ispod normalnog nivoa. Dovoljno sam star da znam što je dobro meso svih vrsta. Polako se kakvoća već godinama snižava i sad samo možemo sanjati o bilo kojem garantirano svježem i u k u s n o m mesu i njegovim kvalitetnim prerađevinama. Mora li to baš tako biti u novo doba? Mogu li nam trgovačke mreže ponuditi (i) meso najviše kvalitete, po višoj cijeni, naravno? Sanjam o mesnim jelima iz svoje mladosti, iz Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije. Kad je osječka mesnica kod Đakovštine prije Drugog svjetskog rata dobila pošiljku jegera i hrenovki, miris se razlijegao ulicom stotinama metara uokolo.

Ne mogu zaboraviti rane pedesete u Zagrebu, nekoliko godina nakon ukidanja ”racioniranog” snabdijevanja (tzv. točkica), kad smo se mesom snabdijevali u mesnici na Sv. Duhu; teleći bubrežnjaci u kuhinji punice ostali su nezaboravni do danas! Nisam uvjeren da to i danas ne može postojati! Supermarket koji bi se odlučio uvesti novu (staru) ponudu kvalitetnog mesa i mesnih prerađevina i s određenim proizvođačima sklopiti posebne ugovore da bi potrošače obasuo pravim blagodatima – postao bi primjer u zemlji, ali bogami i u Europi!

Slična situacija je i s m e s n i m p r e r a đ e v i n a m a. U prostorima pod staklom supermarketa reflektori osvjetljavaju prekrasnu zbirku raznih salama, šunki, pršuta, tlačenica, itd., ali isprobavajući sve te delicije, vremenom dođete do zaključka da rijetko koja okusom odgovara onom tradicionalnom. Neke ”delikatese” ne daju se ni jesti.

Prije nekog vremena bio sam sa suprugom u Italiji i u jednom manjem gradu u hotelu poslužili su nam za doručak pršut. Neću pretjerivati ako ustvrdim da je pršut bio najbolji koji sam u životu okusio! Ni danas nisam promijenio mišljenje. Posljednje jutro prije odlaska uz doručak nije bilo pršuta (jedino ponedjeljkom nije bio na jelovniku). Vidjevši nas beskrajno tužne zbog toga, konobar nam je iz smočnice, kao iznimku, ipak donio pršut, vjerojatno s ponosom što su gosti iz Hrvatske oduševljeni talijanskim pršutom.

Kad smo već kod prokletih političkih smetnji, neka odgovorni odobre uvoz u Hrvatsku i čuvenog u ž i č k o g kajmaka (koji smo 1991. izgubili sa zagrebačkog Dolca i za koji su nove generacije eventualno samo čule, ali ga nikada nisu okusile. Jadnici!) Ljudi moji, jedno je politika, a sasvim drugo naše zadovoljstvo, jer nas u prvom redu zanima kvaliteta, pa makar proizvodi dolazili iz Sjeverne Koreje! Slažete li se sa mnom?

Zašto mi nemamo kvalitetne proizvode u prehrani? Ili zašto se trgovački centri nikako ne trude da pronađu za nas kvalitetne proizvode, koji u zemlji mora da postoje!

Kad smo već kod prokletih političkih smetnji, neka odgovorni odobre uvoz u Hrvatsku i čuvenog u ž i č k o g kajmaka (koji smo 1991. izgubili sa zagrebačkog Dolca i za koji su nove generacije eventualno samo čule, ali ga nikada nisu okusile. Jadnici!) Ljudi moji, jedno je politika, a sasvim drugo naše zadovoljstvo, jer nas u prvom redu zanima kvaliteta, pa makar proizvodi dolazili iz Sjeverne Koreje! Slažete li se sa mnom?

Nažalost, počeo je kod nas prevladavati bezobzirni kapitalistički princip – što lakši i sigurniji p r o f i t prije svega! Profit, profit, profit – a što je s našim željama, potrebama, na kraju i sa zdravljem?! Može li se uvesti humani red u zemlji u kojoj vladaju kapitalistički principi?

Kad se ljudi, na primjer, bune protiv poplave kineskog bijelog luka (češnjaka), za koji stručnjaci vele da je lošiji od našeg, nadležni kažu da je to stvar kapitalističke slobode protoka robe i da je na kupcu da kupuje ili ne kupuje proizvod. Sve je u redu dok nam se na policama nudi alternativa, ali ako imam ponuđen samo kineski češnjak, sumnjam da ću nakon obavljene kupovine poći u potragu za domaćim.

Vidi ti mene: razmišljam s pozicije stanovnika Zagreba koji je opkoljen s četiri samoposluge u blizini. A što je s ljudima u manjim sredinama – oni moraju kupovati ono što im se nudi u njihovoj trgovini! Dakle trgovina, isključivo vođena komercijalnim principima, neprikosnoveno odlučuje o našim sudbinama. Imam utjehu u vezi s bijelim lukom – netko mi je otkrio kako se vidi razlika između kineskog i našeg, europskog bijelog luka: naš dragi češnjak ima na dnu ”brkove”, a kineski je ”ćosav”! Blago meni.

Vidi ti mene: razmišljam s pozicije stanovnika Zagreba koji je opkoljen s četiri samoposluge u blizini. A što je s ljudima u manjim sredinama – oni moraju kupovati ono što im se nudi u njihovoj trgovini! Dakle trgovina, isključivo vođena komercijalnim principima, neprikosnoveno odlučuje o našim sudbinama. Imam utjehu u vezi s bijelim lukom – netko mi je otkrio kako se vidi razlika između kineskog i našeg, europskog bijelog luka: naš dragi češnjak ima na dnu ”brkove”, a kineski je ”ćosav”! Blago meni

Kad smo se prije dvadeset i pet godina našli (ponovo) u kapitalizmu, tješili smo se da ćemo bar na području trgovine dobiti raj, zbog kojeg smo prije toga putovali u Italiju, pa zatim u Austriju. Mislili smo da će nezamisliv napredak biti i u prehrambenoj ponudi. Uvijek sam uzdisao šećući po tržnici na bečkoj Wienerzeile osupnut ponudom.

Što se tiče grožđa, moje pesimistične opsjednutosti danas, vidio sam lepezu vrsta i kvaliteta, čak veoma ukusnog turskog grožđa – bez koštica! A nama u našem kapitalizmu nude talijansko grožđe Ž kategorije i ništa uz to. Nikakav izbor! Počinjem mrziti kapitalizam zbog toga.

Sada kod nas u svim novinama reklamiraju sve tipove automobila, nude sve moguće pogodnosti pri kupovini – a ja, nisam sigurno usamljen, žudim za pravom teletinom, ukusnim grožđem i našim bijelim lukom…

 

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora