Gubimo nešto bitno: sposobnost razlikovanja istine od laži

Dana 4. prosinca 1975. Hannah Arendt je umrla u svom stanu u New Yorku kada ju je iznenadni srčani udar pogodio usred razgovora s prijateljima. Sljedećeg dana, na njezinom pisaćem stroju pronađen je napola dovršen list papira s jednom napisanom riječju: ”Suđenje”.

Ta jedina riječ ostala je kao nehotični testament, kao da nam je Arendt u svojim posljednjim trenucima htjela reći da od svih ljudskih sposobnosti koje je istražila tijekom svog intelektualnog života – djelovanja, slobode, mišljenja, rođenja – postoji jedna koja hitno zaslužuje da bude spašena za naše vrijeme: sposobnost prosuđivanja.

Pedeset godina nakon njezine smrti, ta nedovršena misao odjekuje uznemirujućom relevantnošću. Živimo u dobu u kojem svatko ima mišljenje o svemu, a društvene mreže pojačavaju svaki trenutni sud, svaku emocionalnu presudu.

Tako saznajemo kako je jedna redovnica (35) lažirala vijest o napadu na sebe, sama se ranila u stomak nožem kojeg je sama kupila, javila je policija, ali sve do policijskog priopćenja je rasla priča o migrantu, muslimanu (navodnom Afganistancu) koji je napao časnu sestru vičući ”Allahu ekber” (Bog je velik, na arapskom), što je sve skupa bila laž (redovnica je sada na psihijatriji i policija će pokrenutu postupak protiv nje).

Poseban problem su oni koji se predstavljaju kao novinari, ali inzistiraju inzositi neistine i širiti mržnju prema migrantima (Velimir Bujanec, npr).

Dakle, izgubili smo nešto bitno: sposobnost razlikovanja istine od laži, sposobnost orijentacije u svijetu koji se raspada pod našim nogama.

Arendtina nedovršena stranica nije bila samo nacrt filozofskog poglavlja, već pitanje postavljeno iz budućnosti: što se događa kada društvo izgubi sposobnost političke prosudbe?

Da bismo razumjeli zašto je Arendt postala toliko opsjednuta suđenjem da je ono dominiralo njezinim kasnijim godinama, moramo se vratiti u Jeruzalem. Travanj je 1961., a Arendt putuje kao dopisnica za The New Yorker kako bi izvještavala sa suđenja Adolfu Eichmannu, nacistu odgovornom za logistiku Holokausta, uhićenom, zapravo kidnapiranom i prebačenom u Izrael iz Buenos Airesa. Očekivala je da će pronaći čudovište, utjelovljenje radikalnog zla, nekoga čija bi zloća mogla objasniti neobjašnjivo. Ono što je vidjela zbunilo ju je na način koji nijedna filozofska teorija nije mogla riješiti.

Unutar staklenog kaveza izgrađenog da ga zaštiti na sudu, Eichmann nije izgledao kao demon. Bio je siv, osrednji čovjek koji je govorio birokratskim klišejima i ponavljao uobičajene fraze. ”Samo sam slijedio naredbe”, govorio je iznova i iznova. Nije pokazivao ni sadizam ni visceralnu mržnju; radije je ostavljao dojam nekoga tko je duboko nepromišljen, nesposoban staviti se u tuđu kožu ili zamisliti patnju koju je prouzročio s germanskom učinkovitošću.

Arendt bi ga opisala kao nekoga tko je ”očito površan”, a iz tog uznemirujućeg iskustva rodio bi se jedan od najmoćnijih i najkontroverznijih koncepata u suvremenoj političkoj misli: banalnost zla.

Arendt nije govorila da je Holokaust banalan, već nešto daleko uznemirujuće: da ekstremno zlo može proizaći ne iz svjesne zlobe ili namjerne perverzije, već iz jednostavne odsutnosti misli.

Eichmann je bio opasan upravo zato što je prestao razmišljati, ušutkavši taj unutarnji dijalog koji nas tjera da se zapitamo: Što radim? Mogu li živjeti sa sobom nakon ovoga?

O tim stvarima imamo gradivo i na našem jeziku: Slavenka Drakulić je, na primjer, pisala o ubojici Bošnjaka u BiH, slično kao Hannah Arendt, prateći haško suđenje.

Elem, pitanje koje ju je godinama proganjalo bilo je radikalno: ako su prijatelji i kolege za koje je ”moral bio zadan” beskrupulozno usvojili kazneni kodeks ponašanja tijekom nacizma, kakav je temelj moral uistinu imao?

Velike etičke paradigme – Kantova dužnost, Aristotelovi ciljevi, utilitarizam – nisu spriječile visoko civilizirano društvo da se gotovo automatski koordinira u barbarstvu. Što onda preostaje kada se sve norme sruše?

Odgovor je bio jednostavan koliko i zahtjevan: naša sposobnost da sami prosuđujemo, bez rukohvata za koje bismo se mogli uhvatiti, upravo ona sposobnost koju je Eichmann napustio, zamijenivši misao poslušnošću, mehaničkim ispunjavanjem pravila. U njemu nije bilo odluke, savjesti, prosudbe. Samo ponavljanje i podložnost. A to – Arendt je s užasom otkrila – opasnije je od bilo kojeg oblika namjernog zla. Jer dok je radikalno zlo iznimno, banalnost zla može se širiti poput epidemije. Svi možemo upasti u to, samo moramo prestati razmišljati.

Njezin portret Eichmanna odjeknuo je poput bombe, posebno unutar židovske zajednice, ali nešto drugo izazvalo je još veću kontroverzu: njezina zapažanja o ulozi Židovskih vijeća, Judenräte. Arendt, s analitičkim okom koje su mnogi protumačili kao okrutno, osudila je njihovu ulogu u olakšavanju logistike genocida, sastavljajući, između ostalog, popise onih deportiranih u koncentracijske logore.

Optužena je za nedostatak empatije, neosjetljivost i izdaju vlastitog naroda, ali ono što njezini kritičari nisu shvatili jest da je Arendt prakticirala nešto što je i sama teoretizirala: homerovsku nepristranost. U tome leži njezina ljepota i njezina zahtjevna priroda.

U Ilijadi, Homer pjeva hvalospjeve i Hektoru i Ahileju, šuteći o pobijeđenima. Čak i da su bogovi unaprijed odredili grčku pobjedu, pjesma ”ne čini Ahileja većim od Hektora, niti grčki cilj legitimnijim od obrane Troje”, piše Arendt. Hektor i Ahilej su jednako nezaboravni i ljudski, jednako vrijedni pamćenja. To je homerska nepristranost: sposobnost da se vidi veličina na obje strane sukoba, a da se ne izgubi iz vida što se zapravo dogodilo.

Arendt je shvatila da je to jedino što može preokrenuti zaborav i uništenje. Kada narod izgubi svoju slobodu kao država, rekla je, gubi svoju političku stvarnost, čak i ako uspije fizički preživjeti.

Ali Homer osigurava da ni poraz ni pobjeda ne brišu veličinu likova i njihovih djela. Ono što je uništeno – grad, junak, civilizacija – može ostati u kolektivnom pamćenju zahvaljujući narativu. Potpuno uništenje događa se samo kada se nešto ili netko potpuno zaboravi.

Zato je Arendt u Jeruzalemu odbila ignorirati neugodne istine i gledala na stvarnost onakvu kakva se predstavljala, čak i kada je bila bolna, čak i kada je proturječila samoutješnim narativima.

To je strašna ljepota homerske nepristranosti: ona zahtijeva da svijet gledamo onakvim kakav jest, a ne onakvim kakav bismo željeli da bude, da poštujemo Hektora čak i znajući da će pasti, da priznamo odluke Judenrätea ne zaboravljajući njihove posljedice.

I danas ta lekcija odjekuje hitnošću, jer se suočavamo s istom dilemom, ali u razmjerima koje je Arendt jedva mogla zamisliti.

Što se događa kada nestane sama mogućnost ostvarivanja te nepristranosti, sagledavanja svijeta iz više perspektiva bez gubitka prosudbe? Kada više ne postoji zajednički svijet koji bismo mogli promatrati, već samo informacijski mjehurići, paralelne stvarnosti, plemenske istine?

Riječi koje je Arendt otkucala na svom pisaćem stroju ukazuju na našu suvremenu krizu. Ono što doživljavamo nije samo širenje laži, već nešto dublje: sustavno uništavanje uvjeta koji omogućuju opoziv. A Elon Musk, prvi mi dolazi na pamet, utjelovljuje to uništenje s brutalnom jasnoćom. On nije samo još jedan lažljivac, već netko tko je potpuno nadišao potrebu za djelovanjem u zajedničkom svijetu. On jednostavno može algoritamski nametnuti svoju perspektivu X-u, pojačavajući svoj glas i glasove onih koji misle kao on, dok ušutkuje ili čini nevidljivima one koji se ne slažu.

Dana 20. siječnja 2025., nakon Trumpove inauguracije, pamtimo još valjda to, Musk je napravio gestu koju su mnogi protumačili kao nacistički pozdrav. On je to porekao, ali relevantno nije je li to bilo tako ili ne. Kao što je istaknula spisateljica Samantha Rose Hill: ”Cilj je oslabiti vašu sposobnost razlikovanja činjenica od fikcije, tako da preispitujete vjerujete li vlastitom sudu o onome što ste vidjeli”.

To je upravo suprotno Arendtinom stajalištu, jer za Arendt stvarnost nije nešto što percipiramo izolirano. Trebamo da je drugi potvrde i priznaju. Kada nekoliko nas percipira isti objekt ili fenomen, iako iz različitih perspektiva, stvara se povjerenje u tu zajedničku stvarnost. To je zdrav razum: ne pojedinačna sposobnost, već sposobnost da se zajedno orijentiramo u svijetu.

Musk, tako mi se čini, to želi uništiti. Kad je Trump na svojoj inauguraciji spomenuo ”revoluciju zdravog razuma”, točno je znao što radi. Autokrati razumiju da je zdrav razum most koji povezuje naše individualne percepcije s percepcijama drugih i omogućuje nam da konstruiramo zajedničku stvarnost. Bez njega, iskustva ostaju zarobljena u našoj subjektivnosti i nemoguće je postići bilo kakav dogovor o tome što jest, a što nije stvarno.

Ali Musk nije anomalija: on je idealan politički akter u eri postistine, netko tko želi srušiti zajednički svijet jer mu to ne treba. Ima novac za kupnju komunikacijske infrastrukture, doseg da stvori vlastitu stvarnost i sljedbenike koji su spremni vjerovati da je ono što radi ”zdrav razum”, iako je to u suprotnosti s onim što vide vlastitim očima.

Dok homerska nepristranost zahtijeva zamišljanje kako bi netko drugi osim nas vidio svijet i korištenje tog ”širokog razmišljanja” koje nam omogućuje politički sud, Muskova isključivo privatna perspektiva – njegove intuicije, pristranosti i ekonomski interesi – uzdignuta je na razinu univerzalne istine bez posredovanja javne rasprave ili činjenične provjere.

To je vrsta masovnog solipsizma: radikalno privatni pogled pojačan dok ne postane uobičajen. Bez zajedničkih činjenica, kada svako pleme nastanjuje vlastitu stvarnost, moćnici mogu jednostavno izmisliti svoju istinu. Ne treba im nepristranost, jer ne trebaju nikoga uvjeravati izvan svog mjehura. Dovoljno je da njihovi sljedbenici ponove njihove riječi, da algoritam pojača njihovu poruku i da zavlada zbunjenost.

Ako Musk utjelovljuje uništenje našeg zajedničkog svijeta, nedavna kriza BBC-ja otkriva nešto jednako zabrinjavajuće: institucionalnu paralizu onih koji više ne znaju kako ga sačuvati.

Ponovimo gradivo: u listopadu 2024. BBC je emitirao dokumentarac o Trumpu u kojem su urednici slagali različite fragmente njegova govora od 6. siječnja 2021. Optuženi su za manipulacviju činjenicama. Je li to bila tehnička pogreška ili urednička pristranost? Pitanje je zamka: značajno je da BBC nije znao kako odgovoriti. Činjenična istina je da je Trump bio središnji u napadu na Kapitol. Uhvaćen između kontradiktornih optužbi – previše progresivnih za neke, normalizirajućih autoritarizma za druge – BBC je bio paraliziran.

Nekoliko dužnosnika dalo je ostavke. Institucija koja je desetljećima bila mjerilo rigoroznog novinarstva više ne zna suditi jer je zaboravila da nepristranost nije sinonim za mehaničku neutralnost. Nažalost, nepristranost kao mehaničko pravilo proizvodi apsurde: prije samo nekoliko godina BBC je redovito pozivao poricatelje klimatskih promjena da pruže ”ravnotežu” u vijestima o klimi. Ono što je BBC zaboravio jest da nepristranost zahtijeva prosudbu, a ne neutralnost.

Jer nepristranost nije u tome da se Ahileju i Hektoru (ili časnoj sestri i policiji) da isto vrijeme za govor i da se njihovi argumenti vaguju na birokratskoj vagi. Radi se o tome da se ne izgubi iz vida što se zapravo dogodilo. Homer ne kaže ”Grci su bili u pravu”, niti se pretvara da se rat nije dogodio ili da su strane bile zamjenjive. Homerova poema sudi: prikazuje nasilje, gubitak, besmislenost, slavu, tragediju. I time čuva sjećanje na ono što se stvarno dogodilo.

No BBC se pridržava proceduralne jednakosti, dajući jednako vrijeme onima koji tvrde provjerljive činjenice i brane demokraciju te onima koji šire laži i prijete pogubljenjima. Kao da se nepristranost sastoji od toga da se nikada ne sudi i da se ostane u zamišljenoj sredini između dvije krajnosti.

To nije nepristranost, već odricanje od prosudbe, a Arendt je bila vrlo jasna u vezi s tim: suočena s činjeničnom istinom, nema mjesta za jednakost.

Trumpova tvrdnja da su izbori ukradeni ne zaslužuje istu težinu kao dokaz da nije bilo prevare. Ako Musk pozdravi nacističkim pozdravom, ne može se pretvarati da su oni od nas koji su to vidjeli jednako u krivu kao i oni koji to poriču. Nepristranost zahtijeva priznavanje činjenica i njihovo prosuđivanje iz više perspektiva, a ne pretvaranje da se nisu dogodile.

U politici je oduvijek bilo laži, ali ono što definira eru postistine je nešto drugo: sveprisutni cinizam koji uništava našu sposobnost orijentacije u svijetu (može se to lako ustanoviti, premda ih ne uspoređujem, prateći javni govor Aleksandra Vučića i Andreja Plenkovića). Nije stvar u tome da vjerujemo lažima Trumpa ili Muska, već u tome da prestajemo vjerovati u samu mogućnost zajedničke istine i zatvaramo se u svoje mjehuriće, gdje sve potvrđuje ono što smo već mislili. Radi se o tome da političku prosudbu – zahtjevnu vježbu razmišljanja iz više perspektiva – zamjenjujemo plemenskim ponavljanjem slogana.

Kada se laži umnože, rezultat nije da im vjerujemo, već da gubimo vjeru u istinu i postajemo podložni vjerovanju u bilo što.

Kada cinizam vlada nad istinom, laži ne zamjenjuju stvarnost; one je samo potkopavaju. I kada se to dogodi, kako je Arendt napisala u ”Podrijetlu totalitarizma”, prestajemo prosvjedovati kada smo prevareni i počinjemo se diviti vođinoj ”superiornoj taktičkoj lukavosti”.

Kako možemo izbjeći ovu zamku? Arendt bi rekla da rješenje leži u ponovnom pronalaženju naše građanske sposobnosti prosuđivanja, i to kao što je to učinila u Jeruzalemu: s hrabrošću da zabilježimo vlastito iskustvo svijeta i progovorimo o onome što vidimo, čak i ako je to u suprotnosti s utješnim narativima, priznajući složenost bez odustajanja od prosudbe. Prosuđivanje bez rukohvata, bez predrasuda koje mehanički diktiraju što misliti, bez rastvaranja u masama, inerciji ili bezličnoj poslušnosti.

Moramo ponovno izgraditi svijet u kojem su činjenice važne, gdje nam zdrav razum omogućuje da pronađemo put zajedno i gdje se možemo ne slagati oko značenja onoga što vidimo, ali smo se složili da smo vidjeli istu stvar.

Moramo slušati Hektora i Ahileja, a da ne izgubimo vlastiti sud o tome što je ispravno, a što pogrešno.

Zato je Arendtina posljednja stranica na tipkaćoj mašini politički testament za naše vrijeme. Pedeset godina nakon njezine smrti, ona nam i dalje govori da demokraciji trebaju građani koji se usuđuju suditi. To je njezino nasljeđe. Njezin zahtjev. A ujedno i njezin posljednji dar: sigurnost da, ako želimo, još uvijek možemo povratiti nešto što nikada nismo trebali izgubiti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto pokrećemo tribine Ekumena i čemu ekumenizam danas?
    •  Prva tribina Ekumene: o 1700 godišnjici Nicejskog sabora
    •  30 godina od Daytonskog sporazuma, Tuđman i BIH
    •  Mržnjom prema Srbima ne poštujemo žrtve Vukovara
    •  Poruka svima koji se raduju prirodi i strahuju zbog nje
    •  Kazneno sam prijavio negacioniste jasenovačkih genocida
    •  Slovo o ispadu kardinala Vinka Puljića i ubijenima na Daksi
    •  Švedske duhovne vježbe s ocem Milutinom i suze u Uppsali
    •  Biskupi zadovoljni skupom teladi koji gledaju u šarena vrata
    •  Biskup Jure Bogdan: Hrvatska do Tokija

> Svi tekstovi ovog autora