Guzica Daniela Berrigana

Daniel Berrigan – svećenik isusovac, pjesnik, učitelj, aktivist, voditelj duhovnih vježbi, autor više od pedeset knjiga, što poezije, što biblijske egzegeze i testova o duhovnosti i o otporu ratovanju, umro 30. travnja ove, 2016. godine u devedeset četvrtoj godini – jednom je rekao i ovo: ”Vjera je rijetko tamo gdje ti je glava. Ni tamo gdje ti je srce. Vjera ti je tamo gdje ti je guzica.“

A njegova glava i srce, njegova guzica, bubrezi, jetra, želudac i muda – dragocjeni organi – bili su u onomu na što Evanđelje poziva: među ljudima koji trpe zbog ratova, nasilja, siromaštva te radikalno protiv onoga što ljudsku bijedu uzrokuje i generira. Ako li je hereza znati da je cjelokupno čovječanstvo Tijelo Kristovo te da su udovi pozvani bespoštedno brinuti jedni za druge, daj Bože što više takvih hereza!

”Ne boj se bojati ili zgražavati nad vlastitom zgroženošću. Što misliš kako se ovih dana osjećaju stabla, ili kitovi, ili, uostalom, većina ljudi?“

Daniela Berrigana, poznatoga američkog pjesnika, šira javnost najbolje poznaje po njegovoj građanskoj neposlušnosti, odnosno protestima protiv rata u Vijetnamu i Kambodži, kasnije u Afganistanu i u Iraku, protiv nuklearna naoružanja, rasizma, siromaštva.

A nije tek mahao transparentima po ulicama niti govorio na protestnim skupovima, nego je zajedno sa svojim bratom Philipom, spaljivao dosjee mladića, uglavnom siromašnih, predviđenih za mobilizaciju ili nacrte nuklearnoga oružja, dokumente u vojnim i u vladinim uredima. O. Daniel tim povodom reče javno: “Oprostite, dragi prijatelji, zbog narušavanja javnog reda, zbog toga što smo spalili papire umjesto djece. Tako nam Bog pomogao, nismo mogli drukčije”. Dakako, opetovano je zbog takvih čina boravio u zatvoru.

”Vjera je rijetko tamo gdje ti je glava. Ni tamo gdje ti je srce. Vjera ti je tamo gdje ti je guzica“

Akcije braće Berrigan bile su izazov Amerikancima i katolicima da preispitaju svoju uspavanu savjest. Danielov aktivizam upisuje se u aktivizam mnogih velikih i proročkih ljudi u Americi s kojima je i prijateljevao: Dorothy Day, Martin Luther King Jr., Richard John Neuhaus, Abraham Joshua Heschel, Thomas Merton, William Stringfellow.

O.Daniel, čovjek gorljiv, topao, pun milosrđa i razumijevanja, u punoj ljudskoj slobodi i neodvojivo u slobodi vjere, trajno je i sebe i druge pitao: ”Što danas Evanđelje traži od mene, od nas?“ A jednom je izjavio: ”Strašno je što živim u vremenu u kojem ljudskim bićima ne mogu drugo govoriti do: ‘Prestanite ubijati!’ A toliko je drugih prekrasnih stvari o kojima bih rado govorio!“

U kasnijim godinama svojega bogatog života predavao je Novi zavjet, poučavao nenasilnoj izravnoj demokraciji mlade seminariste,  njegovao bolesnike od AIDS-a…

O.Daniel nije odvajao neodvojivo: istinu o Bogu i istinu o čovjekovoj ljudskosti, istinu u Svetom pismu i istinu svakodnevnoga života običnih ljudi, posebice onih ugnjetenih, marginaliziranih, bespomoćnih. Thomas Merton je njegov angažman komentirao riječima: ”Samo vidjeti ga, obnavlja nadu u Crkvu“. No, nije teško zamisliti i da nije bio obljubljen među ljudima crkvene hijerarhije.

”U vezi s gotovo sa svime što se događa u svijetu, ništa ne možeš učiniti. To je sokratovska mudrost. Međutim, u nekim stvarima, štogod i možeš učiniti. Čini to dobra srca“

Činiti stvari za koje je vjerovao da su ispravne, međutim, nije uvijek bilo lako s obzirom da je bilo izvjesno da će to jedva što ili najčešće neće ništa promijeniti. Jednom je napisao: ”Što to čini podnošljivim jest disciplinirano, implicitno teško vjerovanje u Boga kao ključ zdravog razuma i preživljavanja“.

Naravno, da većina nas, baš kao što je to želio i otac Daniel, želi mir među ljudima, poštuje ljudsku solidarnost, protiv je razlika između bogatih i siromašnih, želi sebi i drugima dostojan život.

Neki od nas u tu želju nose u svojim srcima i stavljaju u svoje molitve.

No, gdje su pritom naše guzice? Ne sjede li često na uskom prostoru naše želje da očuvamo vlastitu sigurnost, ostanemo u vlastitoj zoni komfora te su odveć teške da bismo ustali pomoći gdje se prilika ukaže, sprječavali podjele među ljudima i založili se za govor istine kakav nikoga ne isključuje ali kaže što jest?

Nisu li naše misli i srce već s uskrsnućem, a da naše guzice ne bi rado prošle kroz ono što do uskrsnuća dovodi? O. Daniel kaže: ”Znaj da jedini pisaći materijal koji ti je na raspolaganju kadikad jest jedino tvoja vlastita krv“. Nema drugog načina živjeti Evanđelje: ili radikalno ili nikako.

”Znaj da jedini pisaći materijal koji ti je na raspolaganju kadikad jest jedino tvoja vlastita krv“

Dakako, biti nam je realnima: u svijetu gdje se o svim važnim stvarima (ratovima, trgovini), čije posljedice osjeća ostatak čovječanstva, odlučuje izvan dosega našeg pogleda, doista jedva da možemo štogod učiniti. Jedino u čemu je povijest učiteljica jest da se ona sama ponavlja i proizvodi.

No, to ne bi smjelo Isusovim učenicima, ni ikome drugom, biti opravdanje da ništa ne čini. Evanđelje je bitno političko. Samo zanemarujemo što politika zapravo jest jer naše guzice nisu voljne platiti cijenu. Stoga ju i prepuštamo drugima.

”Počni s nemogućim. Nastavi mirno prema nevjerojatnom. Ne brini, barem je pet izlaza“

Čast iznimkama kakav je, primjerice, bio Franjo Starčević iz Mrkoplja: on je, sedamdesetogodišnjak, 1991. danima pješke obilazio okolna srpska i hrvatska sela, i tridesetak kilometra udaljenima, kako bi razgovarao s ljudima o onome što im svima prijeti te spriječio mržnju i strah u njihovu korijenu. I uspio je: na tom području nije bilo ratnih sukoba.

Ne trebamo biti odgovorni za ono što drugi čine, ali možemo i moramo za ono što mi ne činimo. Ne pita li nas o. Daniel, ne pita li nas Isus: Što li to Evanđelje traži od nas danas u Hrvatskoj?

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora