novinarstvo s potpisom
Nema tog vica koji bi me više nasmijao od urlanja tehničkog ministra vanjskih poslova Mire Kovača na skupu Hrvatske demokratske zajednice u Splitu, na rivi. Svojim “Idemo! Haj’mo, haj’mo, haj’mo, haj’mo…. i tako je, brat bratu, zaurlao jedno petnaest puta (ne pretjerujem – brojite ako mi ne vjerujete), a s druge strane, iz publike ni glasa – nikakva reakcija. Svi junaci iz 9. i 10. izborne jedinice, njih oko tisuću, mukom zamukoše šokirani tim neočekivanim urlajućim performanceom.
Šokirano je bilo i nekoliko stotina torcidaša koji su na skup došli protestirati na rivi. Na skupu stranke čijih je jedanaest članova u vrhu Hrvatskog nogometnog saveza snažno su zviždali govornicima i izvikivali: “Prodane duše”, ” Izdaja” i “J… vas Mamić”, jer je svojevremeno tu navijačku skupinu HNS okarakterizirao kao terorističku (jednako kao što danas HDZ karakterizira Milanovića).
Formalno su taj epitet torcidaši dobili zbog osam baklji na terenu, a stvarno jer smetaju zbog upornog ukazivanja na kriminal u toj HDZ-u miloj organizaciji. Plenkoviću su na transparentu postavili pitanje: “Di si bio kad je HDZ glasao protiv Zakona o sportu?”
Diplomatu je prisutnost Torcide, neki vele da je moguće tome kumovala i poneka čašica više, inspirirala da nepametno uđe u ulogu spomenutog Zdravka Mamića i, a da Maminju nije platio autorska prava, ozbiljno ugrozi glasnice i iz sveg glasa uzvikne: ”Haj’mooo, pobjeda, pobjeda!”
E, to se zove osjećaj za trenutak.
Bojim se da će se nakon ovog komično dernjajućeg incidenta Miro Kovač moći jedno kratko vrijeme baviti samo tihom diplomacijom.
I bolje, jer nakon ovakvoga ispada svi misleći građani, bez obzira na političko opredjeljenje, trebali bi Kovaču i preko noći fotošopiranom društvu koje se skriva iza na brzinu iz Europskog parlamenta izvučenog Plenkovića, poručiti tek: Društvo, ‘ajmo, ‘ajmooo u opoziciju!
Prestanite na skupove dovlačiti ostarjele europske pučane da nas pozdravljaju na nemuštom hrvatskom i onda na svojim materinjim jezicima – talijanskom, francuskome, njemačkom – uvjeravaju da su zainteresirani za nas i našu djecu, jer nisu, da ste vi i oni jedno te isto, jer niste! Ni blizu, nažalost! Danke Deutschland, danke Doris Pack… Same old, same old.
Haj’mooo s još jednom obmanom, s još jednom zabludom da “naš dragi Andrej”, ako ga izgovorimo s onim tipičnim guturalnim, rolajućim “r” kako to čini Joseph Daul, garantira odmah europske veze i poslove. Ista obmana, identična onoj koju su nam prije osam mjeseci servirali ti isti u liku i djelu Tima Oreškovića.
Sjetimo se, uvjeravalo nas se, kao što nas danas uvjeravaju dovlačanjem u Rijeku, Split, Zagreb europskih pučana za potrebe izbora, kako Tim ima široku, razgranatu mrežu poslovnih veza i poznanstava širom Europe i svijeta. Još jednom povjerovati u tu šarenu hadezeovsku lažu zbilja bi bila ludost. Rekao je to uostalom i Joseph Dual citirajući izjavu Alberta Einsteina da ne možeš postići uspjeh ponavljanjem istih pogrešaka!
Znam, u Hrvatskoj je sve moguće, pa i vjerovanje da se najbrojnija stranka koja je zemljom vladala znatno duže od lijevih, pa zato imamo to što imamo, može nekim čudom iz temelja promijeniti u mjesec dana, kao što nam vjerodostojno sugerira Joseph Dual. No, sve je moguće, jer Hrvatska jednostavno voli da stranci njome upravljaju.
Vive la Croatie!
Slušajući Ladišićev intervju s predsjednikom SDP- a i vođom Narodne koalicije Zoranom Milanovićem na televiziji N1, respektirajući pritom zamor logičan za kraj kampanje, pažljiviji gledatelj mogao je iščitati rezigniranost i nekakvu pomirenost vođe Narodne koalicije s mogućnošću da još jedanput svjedočimo pat poziciji nakon izbora, situaciji kakvu smo već imali krajem prošle godine.
Hoće li 11. rujna biti još jedan deja vu ovisi o nama, biračima, o spremnosti građana da uskratom povjerenja sankcioniraju propuste HDZ-a, korumpiranost, podjele, pljačke, da ih jednostavno pošalju u oporbene, magareće saborske klupe na barem četverogodišnji preodgoj, da ne dopuste ničim dokazanim mostovcima da još jedanput ucjenom na vlast dovuku potrošenu opciju koja se, i da hoće, nije mogla promijeniti u trideset dana.
Uglancala je čelnika, utišala nakratko Hasanbegovića, dovukla europske pučane na izlet u Hrvatsku i to joj je sva promjena, pa tko voli, nek’ izvoli!
Ja sam ipak za to da im se napokon zaurla: Haj’mo, haj’moooo u opoziciju, jer će nam u suprotnom čitava zemlja biti vic!