Harald Kopitz, kako sebe osloboditi od djecoubojice

Greškom smo u Okrugljak čitav sat uranili na večeru. I umjesto da sjedimo za već postavljenim stolom, pijemo mineralnu, i prebiremo na mobitelu po fejsbucima i instagramima, krenusmo pješačiti uz Mlinove. Tako ćemo ići pa dokle stignemo. I onda ćemo nakon četrdesetak minuta krenuti natrag.

Spuštala se večer, ispred su sijala svjetla Medvedgrada. Ako dovoljno požurimo, činilo se, mogli bismo ubrzo stići gore. Možda bismo i požurili, ali ona je obula pogrešne cipele. Logično: ako se ide u restoran, ne obuvaju se tenisice za pješačenje.

Mlinovi uska su, nekad seoska cesta, oko koje se u posljednjih tridesetak godina formirao jedan od novih elitnih zagrebačkih kvartova. Jeftinija varijanta Pantovčaka ili Tuškanca, koja, međutim, nije doživjela milost urbanističkog uobličenja, a onda ni blagoslov arhitektonskih genija.

S obje strane ceste u općem se rasulu epohe nižu obiteljske kuće, urbane vile i međužanrovske stambene kuće. I sav taj betonsko-stakleni gustiš prije podsjeća na scenografiju kakve fibrozne noćne more, odsanjane u akutnoj fazi covida-19, nego na građevine što su ih projektirali nekakvi inženjeri arhitekture.

Teško onom tko ovdje živi i tko ovo svakodnevno gleda, govorim joj, dok se izmičemo pomahnitalim noćnim biciklistima, koji se, u opravdanom strahu od prenapučenog kolovoza, spuštaju niz pločnik. A pločnik je, taj čuveni trotoar, samo s jedne strane, jer je cesta uska seoska, a urbane vile kao da su istrčale na nju.

U neka doba prolazimo i ispred zgrade kineskog veleposlanstva, koja pojavom svojom nimalo ne odudara od ovog nečuvenog i neviđenog kompendija somnabulne arhitekture. Poput kakvog motela, samo desetostruko uvećanog, uz magistralu između Doboja i Zenice, kinesko veleposlanstvo dominira noćnim prizorom.

I tu nas dvoje, pomalo već uplašeni, razmišljamo da se, ipak, zaputimo nazad prema Okrugljaku. Ne znam što je njoj na pameti, ne raspitujem se, ali ja ne strepim od ljudi, pasa ili biciklista. Plašim se kuća.

Dva tjedna kasnije, ujutro, na web portalu koji sam prvi otvorio, čitam kako je otac ubio, ugušio ili zadavio troje svoje djece. Dogodilo se to u potkrovlju jedne od tih urbanih vila, koje smo zagledali pješačeći uz Mlinove

Dva tjedna kasnije, ujutro, na web portalu koji sam prvi otvorio, čitam kako je otac ubio, ugušio ili zadavio troje svoje djece. Dogodilo se to u potkrovlju jedne od tih urbanih vila, koje smo zagledali pješačeći uz Mlinove.

Nekoliko sati kasnije objavljeno je i njegovo ime: Harald Kopitz, austrijski državljanin nastanjen u Zagrebu i, koliko sam mogao shvatiti, poslovni čovjek, nekakav menadžer.

Na fotografijama koje se danima zatim objavljuju vidimo ga u modro-sivom poslovnom odijelu, u bijeloj košulji, s jednobojnom plavom kravatom i vrlo solidnim ručnim satom. Zbog nečega, primijetio sam, sat mu je na desnoj ruci. Ili je ljevak, ili postoji neki drugi razlog?

Dok tako gledam čovjeka koji je ubio djecu, po nekoj valjda uobičajenoj emocionalnoj i psihološkoj navadi očito tražim po čemu se on razlikuje: on sat nosi na desnoj, a ja sat nosim na lijevoj ruci. I još nešto nas razlikuje: Harald Kopitz na svakoj se fotografiji smiješi.

Nije to osmijeh manijaka i luđaka iz loših horor filmova. Taj osmijeh je nešto što često vidim, srećom uglavnom na televiziji i u filmovima. Smiješak je to iz priručnika za poslovne ljude, koji istovremeno sugerira samouvjerenost, dobronamjernost i društvenu moć.

Tako se smiješe menadžeri koji lako daju otkaze, ali tako se i na svim istocima ovoga svijeta smiješe ljudi koji su stigli sa Zapada. U smiješku Haralda Kopitza nema ničeg što bi objasnilo što je u čovjeku koji ubija djecu. I što je u ocu koji ubija svoje kćeri i sinove.

Sljedećih tjedana glasila u Hrvatskoj će se natjecati koje će iskopati više detalja iz životopisa ovog čovjeka. Ali legendama koje će se širiti o njemu uvijek će više toga biti izrečeno nego zbiljskim činjenicama.

Već za početak, ljudima kao da je malo lakše, kao da je zločin dalje od njih, zbog toga što je Kopitz stranac. Kao i vazda, novinari su se najprije obratili psihijatrima. A oni su, premda Kopitza nikada nisu sreli, spremno, baš poput Braca sa Srebrnjaka, na osnovu fotografija nagovijestili stručne ekspertize.

Jedan je psihijatar rekao da Kopitza ne bismo trebali nazivati ocem djece koju je ubio. Drugi je posumnjao da su ga na zločin motivirali psihofarmaci. Tek treći je pametno upozorio da baš i ne bismo smjeli sumnjičiti psihofarmake, jer je to način da bolesnike odgovorimo od toga da piju lijekove…

Novine su već trećega dana Kopitza predstavile kao sociopata. U najopćenitijem smislu, sociopat bi bio duševno zdrava osoba, slobodna od savjesti, sućuti, empatije prema drugim ljudima.

Mnogi naši problemi bili bi riješeni kada bismo tako lako ubojicu troje djece mogli iz svoga društva eliminirati kao sociopata. A još bi nam u našim životima bilo lakše i jednostavnije kada bi sociopati doista bili na tako lošem glasu na kakvom su se našli u novinskim naslovima ovih dana.

To bi, između ostalog, značilo da živimo u zajednici u kojoj su savjest, sućut i empatija na visokoj cijeni.

Harald Kopitz ubio je troje djece, ali nije uspio ubiti sebe. Psiholozi ili psihijatri koji budu vještačili njegov slučaj doći će do pretpostavki, relativno vjerodostojnih, je li on doista bio nakanio ubiti i sebe, i je li takvo što zbilja pokušao.

Samoubojstvo pilulama je na neki način najnježniji i najsebeljubiviji oblik samoubijanja; najlakše se tako ostane živ. Je li Harald Kopitz htio preživjeti i je li ubio djecu samo zato da bi time napakostio njihovoj majci, nakon čega će se, činilo mu se tako, njegov život normalno nastaviti? Osim što zvuče strašno, u ovim riječima gotovo da postoji nešto infantilno.

Čovjek koji ubija djecu, možda nikad nije odrastao. Pakost je dječji motiv. Činjenica da iz takvog motiva proizlaze i ovako strašne, ljudskoj pameti teško shvatljive posljedice, tiče se nesrazmjera između dječjih motiva i odrasle pameti. Možda je to tako u slučaju Haralda Kopitza. Ali možda i nije.

Međutim, nakon što smo saznali za ono što je učinio, tu u zemlji u kojoj smo živjeli skupa s njim, u našem gradu, u ulici kojom smo pješačili jer smo pogrešno upamtili dogovor za večeru, svatko od nas sudit će o motivima postupaka Harolda Kopitza.

On će, sljedećih dana, tjedana, možda i mjeseci, biti jedna od figura naše opsesije. Bit će, u punom smislu riječi, najstrašniji junak našeg doba. Gotovo da ćemo očajnički tražiti način da Harolda Kopitza učinimo suprotnim sebi. I onda ćemo, kako to već biva, činiti greške.

Greškom smo u Okrugljak čitav sat uranili na večeru. I umjesto da sjedimo za već postavljenim stolom, pijemo mineralnu, i prebiremo na mobitelu po fejsbucima i instagramima, krenusmo pješačiti uz Mlinove. Tako ćemo ići pa dokle stignemo. I onda ćemo nakon četrdesetak minuta krenuti natrag

Figura naše opsesije pretvarat će se u figuru naših predrasuda. I onda ćemo njegovim partikularnim karakteristikama, obilježjima njegova prethodnog identiteta, pripisivati sklonost tom strašnom zločinu. Harald Kopitz tako će za nas biti: patrijarhalni muškarac, mračni Austrijanac, kapitalistički menadžer, čovjek u odijelu, čovjek sa satom, čovjek sa satom na desnoj ruci…

Neće na kraju biti velike pomoći od istrage i od suđenja, koje će javnost opsesivno pratiti, vođena istovremenim instinktom odbijanja i privlačenja – kako to već biva u svim ovakvim slučajevima, te u procesima masovnim ubojicama i zločincima, pogotovu onima koji u svojim djelima nisu vođeni političkim, vjerskim ili nacionalnim motivacijama.

Pored toga što se o ljudskom umu, motivima i osjećajima ne mogu donositi pravomoćni i nedvosmisleni pravorijeci, osim u slučajevima kad čovjek s uma siđe, a za Haralda Kopitza, na žalost, malo je vjerojatno da je s uma sišavši ubojica, nije posao psihijatrijskih vještaka ni sudaca u sudskom postupku da nam objasne kakav je čovjek bio Harald Kopitz prije nego što je počeo ubijati djecu.

Njihov posao nije da nas utješe nalazom da je bio vrlo različit od nas. A bez tog nalaza mi gotovo da ne možemo živjeti. Bez tog nalaza čini nam se da nismo samo svjedoci nepojmljivog zla, nego smo u tom zlu kao statisti i sudjelovali.

Najvjerojatnije je da će nam taj čovjek ostati neugodnom zagonetkom. Sve dok ga malo-pomalo ne zaboravimo, ili dok ga ne zasjene zločinci i zlotvori koji nailaze nakon njega.

Vrijedilo bi, međutim, češće razmisliti o onom što nas, tako barem vjerujemo, razlikuje od Haralda Kopitza. O savjesti, sućuti i empatiji. A naročito o savjesti. Savjest se u čovjeka manifestira kao specifičan oblik tjeskobe ili, modernije je tako reći, anksioznosti.

Savjest je oblik neophodne i neotklonjive duševne boli. Ne bismo smjeli liječiti se od savjesti. A pokušaj da u monstrumu kakav je Harald Kopitz vidimo nekog s kime nemamo ništa zajedničko također je lijek od savjesti.

Možda je važno znati da je Harald Kopitz bio otac i da očevi ponekad učine takvo što.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo sa autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora