Haute couture i mi

I dok je nekada živio u pećinama, čovjek je svakako nastojao da mu krzno bude ljepše i kvalitetnije od susjedovog. Da o damama ne govorim (dokaz su gomile ženskog nakita uz kosture naših predaka). No pravo bilježenje razvoja ljudske mode (Haute couture) imamo, naravno, u stručnim knjigama. One počinju starim Egiptom (3000 godina p.n.e.), Egejcima (2000 p.n.e.), antičkim Grcima (700 p.n.e.) i Rimljanima (700 p.n.e.). Tada nastavljaju nultom godinom Bizantom (300 g.) sve do Srednjeg vijeka, u što ubrajamo romaniku (800. g.) i gotiku (1200. g.); renesansa je posebna priča (1480. g.) te barok (1620. g.), rokoko (1730. g.) i Louisa XVI. (1770. g.); Francuska revolucija donosi Directoire (1795. g.), a nasljednici Empire (1804. g.).

Devetnaesto stoljeće (1820.) već je doba naših pradjedova, dvadeseto (1900.) naših roditelja. Suvremeno doba ja lično računam od 1945., nakon Drugog svjetskog rata, da bi Najnovije doba nazvao modom poderanih traperica, što je dekadentni rezultat visokog standarda, iako to masa nezaposlenih i obespravljenih građana neće smatrati dekadencijom, nego tu modu poderanih gaća prihvatiti kao dobrodošlu modnu izmišljotinu.

Moda se demokratizirala industrijskom revolucijom (u 18. stoljeću), kad se odjeća i obuća počela proizvoditi serijski te postala jeftinija i pristupačnija širem sloju stanovništva. Tako su i niže klase mogle pratiti generalne modne trendove. Tu se sve više javlja snobizam – pa imućni nose odjeću svjetskih maraka, tj. visokih cijena, bez obzira na prikladnost modela. To je odmah dovelo do proizvodnje k o p i j a skupih modela, koje se masovno prodaju po dostupnijim cijenama, čak i javno, u normalnim trgovinama.

Devetnaesto stoljeće (1820.) već je doba naših pradjedova, dvadeseto (1900.) naših roditelja. Suvremeno doba ja lično računam od 1945., nakon Drugog svjetskog rata, da bi Najnovije doba nazvao modom poderanih traperica, što je dekadentni rezultat visokog standarda, iako to masa nezaposlenih i obespravljenih građana neće smatrati dekadencijom, nego tu modu poderanih gaća prihvatiti kao dobrodošlu modnu izmišljotinu

Naravno, obični ljudi su se kroz tih 3000 godina uvijek odijevali jednostavno i skromno, ne misleći o zahtjevima suvremene mode. Znate onu pametnu narodnu U se, na se i poda se . A modu su pratili samo oni koji su to sebi mogli priuštiti. To zapravo vrijedi i danas. Za obične ljude nije lako pratiti modne trendove, jer se, nažalost, po trendovima odjeća i obuća moraju mijenjati prečesto, uglavnom prije nego što se iznesu.

Preskočimo devetnaesto stoljeće i nađimo se u godinama mog djetinjstva, uoči Drugog svjetskog rata. Nakon što su napušteni nehumani korzeti, ženske haljine su se hrabro počele dizati od gležnjeva i stale se približavati koljenima, na zadovoljstvo muškog roda i ženskih boraca za ravnopravnost žena.

Prodavaonice konfekcije i krojački saloni u Osijeku uglavnom su bili okupljeni na glavnom Trgu i ulicama istočno od centra – Kapucinskoj, Županijskoj i Desatičinoj (nemam snage i prostora da navodim njihova imena koja su se do danas mijenjala u skladu s promjenama režima i sistema). Zapamtio sam cijene cipela u prodavaonici Bate Borovo: moje visoke dječje cipele stajale su 49 dinara, a luksuzne niske muške 250 dinara (plaća mog oca iznosila je 1000 dinara).

Rat koji je 1941. uslijedio poremetio je sve: moda se zaustavila na kraju tridesetih godina, zapravo u nadolazećoj bijedi o modi više nismo ni razmišljali. Bio je problem ne samo nabavljati odjeću i obuću, nego i podmirivati najosnovnije životne potrebe. Vlasti su sve racionirale na najskromniju mjeru. Bilo je za sve nas, pogotovo djecu, teško i zamisliti uslove u jednom ratu. Sjećam se razgovora među klincima neposredno uoči katastrofe 1941. Netko od starijih drugara napomenuo je kako u ratu nestane čak i kruha, a ja sam začuđeno primijetio: ”Zašto – pa odeš u pekaru i kupiš ga!…”

Ta naivnost vrlo brzo je bila srušena u prah i pepeo: već iduće godine našao sam se s ocem u izbjeglištvu u okupiranoj Srbiji u galopirajućem padu životnog standarda, kad sam formalno sanjao o pšeničnom kruhu, jer su nas u dječjem izbjegličkom domu hranili nekakvim gnjecavim kukuruznim hlebom, i to u drastično ograničenim količinama. A nova odjeća postala je mislena imenica. Na riječ moda bili smo potpuno zaboravili!

Moda se demokratizirala industrijskom revolucijom (u 18. stoljeću), kad se odjeća i obuća počela proizvoditi serijski te postala jeftinija i pristupačnija širem sloju stanovništva. Tako su i niže klase mogle pratiti generalne modne trendove. Tu se sve više javlja snobizam – pa imućni nose odjeću svjetskih maraka, tj. visokih cijena, bez obzira na prikladnost modela. To je odmah dovelo do proizvodnje k o p i j a skupih modela, koje se masovno prodaju po dostupnijim cijenama, čak i javno, u normalnim trgovinama

Sljedeće godine, u Požarevcu, kad je u trgovinama brzo počela nestajati predratna odjeća, bilo je pitanje što obući. To su starosjedioci mogli nadoknaditi starim stvarima s tavana, ali mi izbjeglice nismo imali ni starih stvari ni tavana, jer smo sa sobom iz zavičaja bili ponijeli koliko je stalo u kofer ili dva. Nijemci su u okupiranoj Srbiji za svoje potrebe totalno iskorištavali i ono malo industrijske proizvodnje ili agrara, a bijednom stanovništvu ostavili su koliko je preostalo.

Nama su prodavane cipele s drvenim đonovima (!), pa mi je otac bio primoran kupiti te nakarade. U samom početku nastojao sam ih glancati zamišljajući da imam nove cipele. Ali pri hodu ulicom drveni đonovi neugodno su klepetali; istovremeno u prostor između dva ili više pokretnih drvenih dijelova đona upadali su kamenčići i onemogućavali hodanje. S tim sam se cipelama mučio sve dok mi otac, na crnoj burzi, nije nabavio nekakve normalne, kožne cipele…

A uoči zime, u nevolji, nabavio je sivu vojničku deku (ćebe) i kod krojača naručio meni odijelo. Nevolja je bila, osim grubog debelog materijala, u debeloj crnoj liniji na trećini ćebeta, koju se nije dalo u krojenju izbjeći, pa sam dobio sako s tom linijom na leđima. Možda bi to danas bio modni štos koji bi počeli pratiti svi mladi. No tada se trebalo pojaviti u novom ”odijelu” u školi i među drugovima!

Oslobođenje od okupacije (1944./45.) nije nam donijelo slobodu od neimaštine. Još smo se godinama petljali sa tzv. t o č k i c a m a , tj. racioniranom opskrbom svega i svačega – od hrane do odjeće.

Plesa smo imali na pretek, pa je starijim tinejdžerima bilo neophodno da se pred djevojkama pojave u što ljepšem svjetlu. Ali to nije bilo lako izvedivo, bez obzira što na to smo se nosili skromno, a o eleganciji nije moglo biti ni govora.

Moja sestra od tetke, koja se vratila iz partizana, nabavila mi je iz vojnog magazina novi tamnozeleni sako talijanske vojske. Priložila je i oficirski kožni remen. Kako smo ionako nosili kape titovke, kad sam se uparadio u novu opremu, nisam loše izgledao (sic!), a bar sam se mogao besplatno voziti tramvajem kao vojnik (nije se malo veoma mladih boraca vratilo iz rata).

Prodavaonice konfekcije i krojački saloni u Osijeku uglavnom su bili okupljeni na glavnom Trgu i ulicama istočno od centra – Kapucinskoj, Županijskoj i Desatičinoj (nemam snage i prostora da navodim njihova imena koja su se do danas mijenjala u skladu s promjenama režima i sistema). Zapamtio sam cijene cipela u prodavaonici Bate Borovo: moje visoke dječje cipele stajale su 49 dinara, a luksuzne niske muške 250 dinara (plaća mog oca iznosila je 1000 dinara)

Jednom, u oskudici rubljem, otac mi je kupio na ”žitne bonove” u seoskom dućanu košulju s jednim jedinim dezenom u ponudi – zelenim crtama na bijelom. Tako sam u novoj košulji isto veče išao na ples, a sutradan u njoj branio na nogometnoj utakmici. Treba napomenuti da su sportske dresove mogli kupovati samo verificirani klubovi, a mi amateri uopće nismo imali nikakvu sportsku opremu, čak su neki u foru igrali bosi.

Ne mogu zaboraviti fotografiranje maturanata za razredni pano. Kako svi nismo imali pravu odjeću, netko od kolega nabavio je dva seta – bijela košulja, tamni sako i tamna kravata – pa smo se kod fotografa slikali u dvije serije – dok je jedan sjedio ispred kamere, drugi se pripremao za slikanje. Košulje su bile malo većeg broja, a dečki su uglavnom bili vitki, pa je iza nas čučao kolega i stezao nam kragnu oko vrata dok smo se slikali. I dandanas imam tu fotografiju – drugar iza mojih leđa se, naravno, ne vidi.

Krajem 1949. prešao sam u Zagreb, gdje sam odmah, uz Umjetničku akademiju, počeo i novinarsku karijeru kao karikaturist i ilustrator. Još uvijek smo živjeli na ”točkicama”, pa smo se, mi neženje, hranili u menzama sa neslavnim menijima, a bolje smo se odijevali (zavisilo je o platežnim mogućnostima) u komisionima, u kojima se prodavala isključivo švercana nova roba iz inozemstva (iz Italije), dok smo odijela šili od uvoznih materijala kod krojača. Domaću odjeću u domaćim trgovinama kupovali su samo oni koji nisu imali drugih mogućnosti.

U Klubu novinara u Gajevoj ulici, preko puta hotela ”Dubrovnik” ,prisustvovao sam razgovoru kolega s američkom dopisnicom koja je tek nedavno bila stigla u Zagreb. Ona nam je prigovorila da se ponašamo veoma rastrošno, jer u pravilu šijemo odijela kod krojača. U Americi, veli, samo se bogati ljudi obraćaju krojačima, a ostali se opskrbljuju u robnim kućama. Nasmijali smo se i predložili joj da ode u našu NAMU i odabere nešto za sebe.

O m o d i smo počeli razmišljati tek nakon raskida sa staljinizmom, pedesetih godina. Kasnih šezdesetih već su i naše trgovine dostizale solidan nivo i našu robu u dobrom dijelu više nismo zaobilazili. O tome treba pitati (preživjele) građane Mađarske, Čehoslovačke, Bugarske i ostalog Istočnog bloka, koji su masovno ”turistički” dolazili u Jugoslaviju u modni shopping.

Nama su prodavane cipele s drvenim đonovima (!), pa mi je otac bio primoran kupiti te nakarade. U samom početku nastojao sam ih glancati zamišljajući da imam nove cipele. Ali pri hodu ulicom drveni đonovi neugodno su klepetali; istovremeno u prostor između dva ili više pokretnih drvenih dijelova đona upadali su kamenčići i onemogućavali hodanje. Mučio sam se s tim cipelama sve dok mi otac, na crnoj burzi, nije nabavio nekakve normalne, kožne cipele…

Dok su naše trgovine velikim dijelom živjele od tih turista, za nas je ”turistička” meka postala I t a l i j a , sa daleko većom ponudom i nižim cijenama – a potom u osamdesetima Austrija. Jedini problem bio je što jeftinije kupiti u švercu stranu valutu za ta putovanja, jer naš dinar nije bio konvertibilan.

T r s t je od šezdesetih dugo bio glavni grad Jugoslavije. Trebalo se u to doba naći između ulica Via Garibaldi, Corso d’Italia, željezničkog kolodvora i morske obale, gdje se čula samo naša riječ, a sudarali ste se isključivo s Jugovićima s prepunim torbama i plastičnim vrećama. Trgovine, restorani i barovi te parkovi s klupama bili su puni ljudi s Istoka. Da ne spominjemo krcate autobuse i vlakove koji su se na kraju dana slijevali u Sežanu, vrata Jugoslavije, gdje se dolazilo na ispovijed pred strogim carinicima, brkama sa srbijanskim naglaskom, koji su imali dužnost da carine sve što po njihovim kriterijima prelazi dozvoljene granice.

Naravno, među brojnim skromnim građanima koji su za svoje potrebe i prohtjeve uvozili čuvenu talijansku robu, od žvakaćih kuma do skupih cipela, bilo je dosta švercera koji su snabdijevali jugoslavensko tržište zahtjevnom robom svih vrsta. I koji su tako pomagali razvoj modnih trendova u socijalističkoj državi. Oni su pronalazili sve moguće načine za unošenje robe preko granice.

Ljudi su pričali da su profesionalni trgovci imali na usluzi korumpirane carinike na graničnim prijelazima koji su im redovito propuštali bez carinjenja velike količine modne konfekcije za naše tržište, dok su istovremeno strogo postupali s pojedincima kojima su u džepu pronalazili bočicu skupljeg parfema.

Ponosan sam bio kad sam 1957. među prvima u zemlji imao na sebi talijanski šuškavac te hlače bez manžeta (koje su od tada nestale u Europi bez traga), no nisam pristao da iste godine kupim u Trstu ”đubretarac”, kratki kaput s kopčanjem duguljastim drvenim dugmadima koji su tada nosili apsolutno svi mladi u Italiji.

O m o d i smo počeli razmišljati tek nakon raskida sa staljinizmom, pedesetih godina. Kasnih šezdesetih već su i naše trgovine dostizale solidan nivo i našu robu u dobrom dijelu više nismo zaobilazili. O tome treba pitati (preživjele) građane Mađarske, Čehoslovačke, Bugarske i ostalog Istočnog bloka, koji su masovno ”turistički” dolazili u Jugoslaviju u modni shopping

Trst je imao dva zlatna perioda nakon Drugog svjetskog rata. Prvi je bio neposredno nakon rata dok su anglo-američke snage bile stacionirane u gradu. Njihova kupovna moć dramatično je pomogla tršćanskoj trgovačkoj ponudi. Tršćani su nam poslije pričali kako su se saveznički oficiri fijakerima prepunim paketa (to im je bio egzotični štos) vozili gradom. I to je trajalo dok savezničke vojske nisu napustile regiju stabilizacijom zona A i B između Italije i Jugoslavije.

Drugi tršćanski privredni bum buknuo kad je Jugoslavija omogućila građanima da slobodno putuju u inozemstvo (bolje reći na Zapad). I tad je pojam m o d e ponovo dobio, nakon tridesetak godina, pravo građanstva u socijalističkoj zemlji sa tržišnom privredom.

Danas je kapitalizam punopravni stanovnik Hrvatske, sa svim pozitivnim i negativnim stranama. Stanovnici uživaju u europskoj ponudi – od igle (koju više nitko ne treba) do preskupih BMW-a koje kupuju tajkuni i korisnici lizing -kredita, a ostali se bakću nalaženjem (izgubljenih) zaposlenja i ne misle na modu u bliještećim izlozima oko sebe.

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora