novinarstvo s potpisom
I evo nas natrag, život se vraća u ”normalu”, otvorili su se dućani, frizerski saloni, narod može na misu, opet su aktualni ustaše i partizani, a članovi stožera civilne zaštite od nikad viđenih heroja Lijepe Naše postaju dobri stari HDZ-ovi uhljebi.
Moram vam priznati da sam se dobrano prepala da ćemo zapeti u nekoj bizarnoj stvarnosti u kojoj rasprave o ustašama i partizanima mijenjanju rasprave o tome je li korona obična gripa ili 5G urota ljudi guštera, gdje su hadezeovci bogom dani stručnjaci bez mane i loše kravate, a najveća drama i neostvarena potreba odlazak frizerki.
Nije da volim rasprave o ustašama i partizanima, daleko od toga, ali laknulo mi je da smo se trgnuli iz #samokorona faze i počeli primjećivati i druge probleme kojih kod nas nikad ne manjka.
Posebno mi je drago da smo se trgnuli iz stanja nekritičkog idealiziranja članova Stožera, a posljedično i sljepila pred činjenicom da oni na vlasti donose dugoročno vrlo štetne odluke.
Sada kada je strah malo popustio shvatili smo da je vuk u ovčjem runu i dalje vuk i da su hadezeovci prije nego su stručnjaci, stranački poslušnici.
Da, mogli bismo reći da smo se dosta dobro izborili s prvim valom pandemije, ali moramo biti svjesni činjenice da su napravljeni ozbiljni propusti u sustavu zdravstva na zabrinjavajuću štetu svih pacijenata koji nisu oboljeli od koronavirusa.
Svjesni smo da nam u sustavu socijale vlada totalni kaos i da nam Vlada bezočno laže kada tvrdi da u splitskom Domu za starije nije bilo propusta iako je svima jasno da je taj slučaj ozbiljan fijasko koji je neke naše sugrađane i sugrađanke stajao života.
Popuštanje mjera, ali i nove odluke koje su u najmanju ruku kontradiktorne svemu onome što smo slušali posljednja dva mjeseca, ne samo da su upitne same po sebi, nego čine ozbiljnu štetu za budućnost i borbu protiv drugog vala koronavirusa. Osigurale su gubitak povjerenja građana i građanki u Stožer civilne zaštite što će biti ključan problem kada se po izbijanju drugog vala opet budu izricale strože mjere.
No jedno se u našem društvu ne mijenja, odlazak u krajnosti.
Vraćam se na naše hadezeovce, odnosno Stožer civilne zaštite. U trenutku kada je društvom ovladala atmosfera straha zbog pandemije, a Stožer vrlo dobro komunicirao situaciju u RH i ulijevao povjerenje da su stvari koliko toliko pod kontrolom, taj Stožer je bio obožavan na razini idolopoklonstva.
Zakleti ljevičari ničice su padali pred stručnošću Alemke Markotić i Vilija Beroša, čak su na tren zaboravili kako je Božinović glavni i odgovorni ne samo kada je u pitanju nadležnost MUP-a u suzbijanju pandemije, već i u ”suzbijanju” migranata.
Kako je strah od pandemije počeo popuštati, kako nam više nije bio potreban neki tamo stožer koji bi ulio malo sigurnosti i povratio nam barem malo osjećaja kontrole, tako su krenule i kritike na račun članova Stožera.
Najednom smo ostali šokirani što su ti članovi koje smo do jučer obožavali tek hadezeovci. Kao da bi u Lijepoj Našoj netko i mogao biti na tako visokoj funkciji bez stranačke iskaznice.
Preplašeni zbog novonastale situacije i nedostatka kontrole koju smo pod svaku cijenu htjeli barem donekle zadržati u rukama, cijepili smo sami sebe protiv kritičkog promišljanja i kritičkog pristupa.
Kako je strah počeo popuštati i osjećaj kontrole se polako počeo vraćati u naše ruke, tako smo se ohrabrili kritizirati, ali na žalost ni promišljeno ni analitički ni konstruktivno.
To je problem u koje nas krajnosti odvedu.
Kada nekog uzdižemo na razinu idola ili kada, pak, po nekomu pljujemo, nismo u stanju kritički pristupiti djelovanju te osobe.
Neke stvari su napravljene dobro, neke osrednje i neke loše i tome treba pristupiti kritički i analitički kako bi u budućnosti ono što je napravljeno osrednje i loše, napravili bolje. I ono dobro treba istaknuti pa makar to dobro napravio i hadezeov poslušnik jer se svaka dobra praksa može pokazati korisnom u budućnosti.
Sa svakom verzijom stvarnosti nosili bi se puno konstruktivnije kada ta stvarnost u javnosti ne bi bila rastegnuta u svoje krajnosti, gdje zapravo prestaje biti stvarnost i postaje projekcija naših strahova i frustracija.
Krajnosti nam ne dopuštaju da se bavimo samim sadržajem. Bilo da članove stožera slavimo ili po njima pljujemo, mi se ne bavimo onime što su oni radili već njima osobno.
Kada analiziramo nečiji rad, nečija djela, vrlo teško ćemo ići u krajnosti jer svi i pogriješe i naprave nešto dobro. Pitanje je omjera, ali to je sad, pak, druga tema. No kada se uhvatimo ljudi osobno, tu možemo ići u krajnosti i tu vrlo lako skliznemo u slikanje samo crnom i bijelom.
Dok je tome tako, nama je zapravo isto živimo li u ovoj ili onoj stvarnosti, u vrijeme pandemije, ekonomske krize ili onoga što u posljednje vrijeme volimo nazivati ”normalnim životom”.
Jer mi se nećemo baviti kritičkom analizom djelovanja koja nas može dovesti do rješavanja problema, situacija, pandemija, kriza. Mi ćemo se baviti ljudima, skupinama, utvarama koje ćemo ili slaviti kao svece ili psovati kao vragove.
Bavit ćemo se Berošem i Capakom, Plenkovićem i Milanovićem, bavit ćemo se ustašama i partizanima.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.