novinarstvo s potpisom
Ne shvaćam, otkud strah da bi arapski izbjeglice mogli oduzimati radna mjesta Hrvatima? Zašto ljudi dižu dreku? Ima li negdje u nekom šatorskom naselju neki Sirijac ili Afganistanac koji bi mene ostavio nezaposlenim, ljubazno ga molim da se javi, može imati moj posao kad god hoće.
Bez razmišljanja bih mu dao radni stol, stolac s kotačićima, prašnjavi kompjutor, čak i bilješke za nekoliko tekstova, za prvo vrijeme, dok se ne ušalta u novinarsku svakodnevicu. Kratko bih ga uputio u obaveze, pa se rukovao s njim i poželio mu mnogo uspjeha u životu i radu, a zatim uzeo šešir i ogrtač s vješalice i izašao iz redakcije šaljući poljupce urednicima.
Dobro, ovo je nešto ironično viđenje problema, ali ja ustvari i ne znam gdje je problem. Objasnite mi, molim vas, koja su to radna mjesta koja bi nam bliskoistočni ratni stradalnici mogli oteti?
Šta se nudi na našem tržištu rada? Da ne bi izbjeglice možda za dvije tisuće i sedamsto mjesečno slagali kutije deterdženta i konzerve mačje hrane u maloprodajnom trgovačkom lancu, ili za cijele tri vozili viljuškar u skladištu? Pa, bojim se da tako očajni ipak nisu.
Od tuđinaca koji otimaju radna mjesta strahuju obično samo lijenčine i besposličari, koji niti rade, niti im je namjera raditi. Zgodna im je to izlika za dangubljenje. Ima ih da i desetljećima puše očeve cigarete i žicaju od matere za kafić i kladionicu, lažući kako se ne mogu zaposliti jer da su Hercegovci i Albanci sve poslove uzeli.
Takvima su izbjeglice ustvari dobrodošli, da im olakšaju poraze. Bosanci, Hercegovci, Albanci, Turci i Sirijci daju lažni alibi mnogim ispraznim i beskorisnim životima bez ikakvih postignuća.
Evo, na primjer, Damir Kajin. Ovaj se istarski političar posljednjih tjedana neočekivano istaknuo kao jedan od glasnijih protivnika pružanja utočišta bjeguncima iz bliskoistočnog ratnog pakla. On im valjda ni vode ne bi dao da se napiju. Vojskom bi ih na granici zaustavio, da odrpanci ne ulaze u Hrvatsku, upadaju nam u kuće, kradu našu hranu, zavode naše žene i kćeri i otimaju naša radna mjesta.
Za ovo posljednje Kajina se zapravo može i razumjeti. Posao ovoga narodnog poslanika zaista bi svatko mogao raditi, nema čovjeka koji nije kvalificiran za takvo populističko, nekritično, nesnosno samodopadno blebetanje, često bez ikakve veze s činjenicama.
To što Damir Kajin radi zaista bi i Sirijci i Jordanci mogli raditi. Dapače, među Sirijcima i Jordancima našlo bi se i onih koji hrvatski bolje govore od Damira Kajina.
Između nekoliko stotina tisuća izbjeglica koji će u vlakovima i autobusima prijeći preko Hrvatske ima zatim svakako i koja tisuća njih koji znaju ponešto o nogometu. Da ijedan od njih otme radno mjesto Anti Čačiću, upravo imenovanom izborniku reprezentacije, ja bih mu bio zahvalan.
Pogledajte onda Andriju Hebranga, kojega je predsjednica zadužila da u njezino ime rješava izbjegličku krizu. Ne bi me onespokojilo ni da on ostane bez posla. Došao je prije nekoliko dana u Tovarnik i nije pravo ni pogledao iscrpljene i izgladnjele nesretnike.
Izvolio je samo srdito primijetiti da su oni ozbiljna prijetnja našem državnom suverenitetu i sigurnosti naših građana, nagađajući kako dio njih svakako moraju biti islamistički luđaci.
To me je, moram priznati, ozbiljno zabrinulo. Zamislio sam na trenutak kako Sirijci, Jordanci i Afganistanci ruše našu demokratski izabranu vlast. Tko zna za kakvim bi oni nasilnim metodama posegnuli? Šta se sve mota po njihovim ludim terorističkim mozgovima? Bože sačuvaj, mogli bi možda iznijeti plinske boce na ulicu.
Ali, ne, čekajte, odakle mi je to poznato? Za pravo govoreći, imamo mi i bez Sirijaca mnoge naše, Hrvate, kojih se trebamo plašiti. Kad nas je Andrija Hebrang već krenuo prepadati izbjeglicama, moram priznati da ja njega samoga i mnoge iz njegove stranke smatram daleko većom prijetnjom sigurnosti svoje djece.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).