Hejt na mejt, ili kako smo se počeli radovati tuđoj smrti

Kasno ljeto, dvanaest mi je godina, vozimo se u autobusu na odmor, na Bistričak. Po običaju vozač je podesio radio na program koji putnici najviše vole, i pristojno pojačao ton: emisija Želje i pozdravi, trešti muzika epohe. Negdje kod Nemile nailazimo na kolonu: na čelu čovjek s križem, iza njega petorica nose vijence, pa kovčeg na lafetu, žene s crnim maramama, muški u bijelim košuljama, s crnim kravatama.

Vozač odmah gasi radio, koji će uključiti tek nakon što uspijemo zaobići kolonu i odmaknuti se nekoliko stotina metara dalje, u neki drugi predio. Vjerojatno mi je sve to bilo čudno, pa sam upamtio ovaj doživljaj. Premda ožalošćeni nisu mogli čuti glazbu iz autobusa, premda vozač sasvim sigurno nije znao pokojnika, niti ikog iz ožalošćene kolone, i nije vjerojatno da je itko u autobusu imao pojma tko je to umro u Nemili – jer ljudi umiru svakoga dana, srećom češće nepoznati nego poznati – on je svejedno ugasio radio.

Zašto? Najprije zato što je to pristojno. A onda zato što je pitanje žaljenja, sućuti, saučešća u našem svijetu nešto što nadilazi poznanstva i prijateljstva. Čim se zatekneš u prizoru sprovoda, sahrane, dženaze, ti si njezin sudionik. Smrt nepoznatog čovjeka je i tvoja smrt.

Neprijateljski vojnik u takvom svijetu prestaje biti neprijatelj kad biva zarobljen. Isto tako, nečijom smrću prekidaju se svađe i omraze. Nestaje svih međusobnih dugova – osim onih materijalnih dugova koji se po zakonu nasljeđuju – nestaje zle krvi. Često ljudi idu na sahrane onima s kojima prethodno nisu razgovarali. Tako se s njima mire, i u vlastitoj imaginaciji nastavljaju ih održavati živima, ali u nekom drukčijem odnosu. Sve ovo je samo dijelom stvar naših običaja, kulture i folklora. Više se tiče ljudske prirode, onoga što nam je antropološki zadano.

Prvi put sam nešto suprotno doživio ubrzo nakon rata, kada se ubio čovjek optužen za ratne zločine u Bosni. Slušao sam, i u novinama čitao, izlive zluradog radovanja sunarodnika njegovih žrtava. Skoro trideset godina kasnije umrla je Gabi Novak: na društvenim mrežama su me, u moru suza i među vodopadima sućutničkih fraza, dočekali i izrazi divljeg radovanja.

Draga Gabi nije se bavila politikom, bila je gotovo nestvarno fina i blaga javna osoba, tako da iza tog radovanja nije stajalo ništa. Ali da je bila politična, da je pripadala nekoj markantnoj manjini, da se identificirala kao pripadnica skupine, politički protivnici, pripadnici neke markantne većine, kao i oni iz drugih identifikacijskih skupina, poradovali bi se njezinoj smrti mnogo žešće i burnije nego što su se prije trideset godina radovali smrti optuženika za ratne zločine. Tako je to u današnjoj Hrvatskoj, tako je u Bosni i Hercegovini, tako u Srbiji i u svim zemljama s kojima dijelimo zajedničku sudbinu iz devedesetih, a s kojima smo prethodno dijelili mikrocivilizaciju u kojoj vozač autobusa gasi glazbu dok se mimoilazi sa sprovodom.

Nakon što su se ljudi prvi put obradovali smrti neprijatelja i zločinca, čije ih je životno djelovanje frustriralo, plašilo, ugrožavalo, već je bilo izvjesno da će se radovati i smrti djeteta. To je u naravi čovjekovoj: ako je načelo pogaženo i običaj promijenjen, oni ne mogu nastaviti selektivno da postoje i funkcioniraju. Na neki način, odnos prema zločinčevoj smrti iskušenje je čovjekova odnosa prema smrti djeteta. Isto kao što onaj koji u zarobljeniku vidi neprijatelja, neprijatelja će vidjeti i u djetetu.

Je li teško podnijeti kada se netko raduje smrti tvoga bližnjeg, ili nekoga koga u srcu ili javno žaluješ? To je zanimljivo, a važno pitanje. Ne, nije teško podnijeti nečiju radost nad tvojim grobovima. U osnovi, nije to nikakva trauma, nikakav emocionalni izazov. Mogu se smijati, mogu se rugati, mogu plesati i slaviti nad tvojim pokojnicima, sve će te to ostaviti hladnim. Osvetoljubivost koju bi tako mogli izazvati, koja bi se očitovala u maštariji da ćeš im uzvratiti čim umre netko njihov, nije proizašla iz tvoje povrijeđenosti ili iz traume, niti iz bijesa što je netko narušio ceremonijale tvoga žalovanja, nego je rezultat nečega goreg. I ti si, kao i onaj koji se rugao tvojim mrtvima, naprosto onaj koji se raduje nečijoj smrti i koji je svoja neprijateljstva i omraze produžio i preko groba.

Što osjećam prema onima koji se raduju smrti mojih bližnjih? Ne osjećam ništa. Ili, da budem do kraja iskren, osjećam nešto novo, što me pomalo i plaši: premda to nisu ljudi koje od srca mrzim, niti su među onima kojih se plašim da bi mi učiniti najgore zlo, premda to nisu moji stvarni neprijatelji, niti oni o kojima ne prestajem misliti sve tražeći načina da svoj život izmaknem iz njihova dosega, upravo su oni, ti ljudi koji su se radovali smrtima mojih bližnjih, jedini za koje pouzdano znam da se nikada i ni u kakvim okolnostima nećemo pogledati kao ljudi.

Premda među nama možda i nije bilo svađe, mi se nikada nećemo izmiriti. Premda se između nas nije dogodilo najgore od onog što se događa među ljudima, dogodilo se nešto što prekoračuje naše živote i što u određenom smislu već traje duže od njih. I to je ono što plaši. To je ono što temu radovanja nečijoj smrti čini tako važnom. Na njoj će se jednom zasnivati književna djela. Ona mijenja našu svakodnevicu.

Što se dogodilo u glavama i srcima ljudi koji su se poradovali umiranju drugih i drukčijih, čak ne nužno ni neprijatelja? Za onog prvog, ili one prve, ratne zločince koji su počinili samoubojstva ili su umrli od vlastitih smrti, čovjek bi, možda, eto, i mogao shvatiti. Kao što bi, eto, mogao shvatiti što se dogodilo onom koji je na karlovačkom mostu strojnicom poubijao skupinu ratnih zarobljenika. Premda se, načelno govoreći, to ne razlikuje od usmrćivanja jedne vrtićke skupine. I premda radovanje zločinčevoj smrti nije različito od radovanja smrti djeteta. Naravno, govorimo o deaktiviranim zločincima, onima koji su zlo činili u prošlosti, ali ga ne čine evo sad.

Umiru i naši, i njihovi. Ali nakon što umru, oni nisu više ni naši, ni njihovi. Kada netko umre, završena biva jedna priča. Pred završenom pričom svaki čovjek postaje njezin pripovjedač. O onima koje smo voljeli, kao i o onima koje nismo voljeli, ali smo ih na određeni način poznavali, mi pripovijedamo svoje priče. O onima koje nismo voljeli, ili onima za koje mislimo da su bili loši ljudi, mi govorimo kao o onima koji su ostali izvan naših srca. Moglo je, međutim, biti drukčije.

Smrt neprijatelja uvijek je i smrt nekoga tko nam je, da su bile drukčije prilike, mogao biti prijatelj. Tako da i za neprijateljem čovjek osjeti tugu. To je tuga za propuštenom prilikom, za nesporazumima koji preusmjeravaju živote i određuju nam sudbine, mnogo više nego što bismo to bili spremni priznati. Ali što je onda radovanje nečijoj smrti?

Davno sam, relaksirajući vlastitu nelagodu pred tim slavljenjem smrti i omrazom pokojnika, skovao sintagmu: hejt na mejt. Mejt je leš, strv ljudski i kadaver; zemni zaostatak za isteklim ljudskim životom. Hejt na mejt je kada hvarski svećenik, antisemit i novoustaša, Mili Plenković objavljuje na društvenim mrežama oduševljenu reakciju na smrt Slavka Goldsteina, što je, ipak, mnogo bolje, da ne kažemo i kršćanskije, nego kad sinjski gvardijan zagovara polaganu i tešku smrt svima koji ne vole Thompsona i nisu “domoljubi”. Pa to proglašava teološkim stavom, premda više podsjeća na poziv na klanje neistomišljenika tupim noževima.

Hejt na mejt nije, naravno, hrvatska specifičnost. To je navada cijele regije. Pustoš duša oštećenih ratom. Ovdje danas vozači autobusa pojačavaju muziku na radiju ako je umro netko tko nije naš.

Može li se tu išta popraviti? Ne može, jer svaki oblik ljudske pristojnosti i suosjećanja nastajao je generacijama, katkad i stoljećima, a dovoljno je nekoliko krvavih trenutaka pa da ljudi od njega odustanu. Nakon što su jednom odustali, ne mogu mu se više vratiti. Ne postoji put kojim bi mu se vratili.

Ovo je samo osobno podsjećanje, koje tekstopisac piše samome sebi, svojim bližnjima i onim među čitateljima koji se još uvijek nisu poradovali ničijoj smrti, da to ne trebali ni učiniti. Jer neće time mrtvome naškoditi – mrtve nizašto nije briga! – niti će naškoditi onima koji ga žale, ali će grdno zlo učiniti sebi i svojima.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako je odavno propao hrvatski nogomet
    •  Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici
    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb
    •  Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu
    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela
    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje

> Svi tekstovi ovog autora