Hipodrom i hipokrizija

(Opaska uredništva: Naš novi suradnik je bosanski franjevac, teolog i povremeni komentator društvene, političke i religijske zbilje u svijetu. Njegova mjesečna kolumna na našim stranicama nosi naslov “otpor i predanje”, po istoimenom naslovu knjige Dietricha Bonnhoeffera. Otpor kao svjesni kritički stav prema zbilji, a predanje kao svjesni pristanak na uvjetovanost Tajnom, koju zovemo Bogom, i na odgovornost pred tom Tajnom za izgovorenu ili napisanu riječ).

Kratko je vrijeme prošlo od masovnoga izljeva katoličkog hrvatstva na hipodromu i apsolutizacije kreposne trijade vjera-ljubav-domovina do navijačkih i ”braniteljskih” izljeva mržnje i ksenofobije prema drugomu, utjelovljenom u fikcionalnom srbinu, migrantu ili stranom radniku.

***

Točno je detektirala desničarska ili, kako je u Hrvatskoj odmilja nazivaju, suverenistička scena kako je zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona bio razdjelnica u javnoj percepciji nekih ključnih ideoloških i svjetonazorskih procesa u društvu, politici i crkvenom miljeu Hrvatske, a onda posljedično i Bosne i Hercegovine. Ove druge, naravno, u kontekstu njezine katoličke, odnosno hrvatske komponente.

U ovih četiri mjeseca posthipodromskoga iskustva događa se u hrvatskom društvu jedan revival radikalizacije nacionalističkih javnih narativa, koji se očituju dva međusobno povezana fenomena.

Prvi od njih je jačanje i javno afirmiranje radikalno desnih i vrlo konzervativnih trendova, povezanih s promjenom političke i svjetonazorske koncepcije novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa.

U dosluhu sa probuđenom europskom krajnjom desnicom – koja je opet u dosluhu s ruskim simboličkim i stvarnim kapitalom te tamošnjim ideološkim stremljenjima suverenističkoga tipa – konzervativna i desna scena u Hrvatskoj (i BiH) preuzela je dobar dio javnoga narativa koji se tiče pitanja identiteta, posebice nacionalnoga, zatim svjetonazorskih prijepora, kao što su rodna pitanja, teme spolnoga morala i etike te osjetljivi sadržaji vezani za interpretacije rata iz 90-tih te vječne teme partizana i ustaša iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Slučajevi jedne vrste Kulturkampfa ciljano su od hipodroma usmjeravani protiv kulturnih manifestacija (Benkovac, Fališ) slobodnijega tipa te aktualno protiv cjeline srpske manjine u Hrvatskoj.

Kratko je vrijeme prošlo od masovnoga izljeva katoličkog hrvatstva na hipodromu i apsolutizacije kreposne trijade vjera-ljubav-domovina do navijačkih i ”braniteljskih” izljeva mržnje i ksenofobije prema drugomu, utjelovljenom u fikcionalnom Srbinu, migrantu ili stranom radniku.

U nekom od sljedećih tekstova pozabavit ćemo se temom drugoga i fikcionalnoga neprijatelja unutar zajednice bh. Hrvata, gdje taj arhineprijatelj nije mistični Srbin ili migrant, nego musliman.

Na drugom mjestu je vidljiv fenomen uzmaka i u nekim slučajevima i pogubne šutnje crkvenih i kritičko-teoloških glasova u odnosu na ove procese. Autor ovih redaka više je puta upozorio javnost na očigledno otimanje ključnih vjerničkih i etičko-moralnih narativa iz prostora crkvenoga i teološkoga od strane probuđene i trumpizmom osokoljene radikalne desnice u Hrvatskoj, BiH i diljem svijeta.

Rijetki su, i na prste ih se može izbrojati, kritički teolozi koji javno na relevantnim medijima ili u akademskim tekstovima ozbiljno tematiziraju spomenute procese. Još su rjeđi crkveni pastiri i klerici svih denominacija s kritičkim pristupom i ozbiljnim suočavanjem s ovim posthipodromskim trendovima. Iznimka je riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji – slijedeći kurs pape Franje o nužnosti proročkoga milosrđa u Crkvi – vrlo hrabro i odgovorno-etički nastupa i konkretno se fokusira na kritiku tih dominantnih trendova.

Citat iz njegova govora u Rijeci to najbolje ilustrira: ”Rijeka se budi. Što bi to bilo buđenje Rijeke? Je li buđenje Rijeke to što se desetak mladića obuklo u crno i želi napasti drugoga? Je li to buđenje koje želimo? Je li buđenje našeg hrvatskog naroda to da se stalno vraćamo u četrdesete i devedesete? Ili bismo trebali učiniti jedno drugo i drugačije buđenje. Kakvo nam to buđenje treba? Kakva nam Crkva treba? I kakvi nam onda kršćani u ovom našem društvu trebaju?”

Za zauzdavanje oba navedena procesa – a njihova identifikacija nije niti potpuna niti iscrpljuje svu složenost društvenih, političkih i vjerničko-teoloških stremljenja kod nas – potrebna je, uz nužni dijalog između svih uključenih strana, promjena paradigme u pristupu društvenim, svjetonazorskim i političkim narativima u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini.

Obje zemlje u odnosu prema ovim gorućim pitanjima funkcioniraju na principu spojenih posuda. Da bi se društva u obje zemlje izdignula iz naslijeđenih paradigmi straha jednih od drugih te iz procesa prisilnih radikalizacija i ideoloških ograđivanja u ”ubojite identitete”, nužno je stvarati i novi jezik u međusobnoj komunikaciji.

Sve glasniji i društveno relevantniji nastupi kritičkih teologa u hrvatskoj javnosti otvaraju prostor nade da spomenuti negativni procesi mogu u strpljivom dijalogu biti barem djelomice prevladani.

Mjesečni prilozi ovoga autora na portalu Autograf imat će za cilj upravo stvaranje takvoga dijaloškog okvira.

 

  

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora