Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti

Nekoliko puta sam pročitao knjigu Roba Riemena naslovljenu ”Umijeće postajanja čovjekom”. Knjiga započinje podatkom o tome kako je početkom naše ere car August potjerao, tada pedesetogodišnjeg, pjesnika Ovidija na najhladnije, najtamnije i najudaljenije mjesto carstva, želeći ga, zbog nekog razloga, kazniti samoćom, paklom žudnje za suprugom i djecom te egzilom iz jezika (u Tomi, tako se zvalo to mjesto na Crnom moru, nitko nije govorio latinskim jezikom).

Ovidije je bio osuđen kaznom tame, hladnoće i tišine, ali tu kaznu nije izdržavao. On je to daleko i strano mjesto pretvorio u svijetlu točku ljudske povijesti – tamo je napisao pjesme koje je nazvao Tristia. Da nije bilo ovog, kako vidimo, zbog otpora kažnjenika da se pokori izvršavanju kazne, neuspješnog progona, čovječanstvo bi bilo uskraćeno za jedno veličanstveno djelo.

August danas ništa ne znači, Ovidije znači. Istina o Augustu reducirana je na puko, jedva korisno povijesno znanje, dok Ovidijeva riječ ima snagu da oslobodi ono što nitko ne može ugušiti, ono što se ne može svesti na puku informaciju, ona sadrži snagu umijeća –”umijeća postajanja čovjekom”.

Ovidije je tim umijećem ovladao, on je u nemogućim, neprijateljskim okolnostima (p)ostao čovjekom, u sebe je unio i u sebi sačuvao sve ono što mu je August namjeravao oduzeti. August nije imao to bitno ljudsko umijeće, razvio je umijeće osvajanja, kažnjavanja i proganjanja, znao je upravljati carstvom, ali nije shvatio da je najznačajnije umijeće upravo ”umijeće postajanja čovjekom”. Čovjek postaje čovjekom, on to nije jednom za svagda, on to stalno postaje jer se neprestano nalazi u novim okolnostima.

Nevolja ovog umijeća je što se ono ne može posredovati tuđom voljom, ono isključivo ovisi o snazi onoga koji tim umijećem želi oblikovati vlastiti život. Mnoga umijeća se mogu posredovati, ali ovo ne. August je mogao potjerati Ovidija, imao je tu moć, mogao je ratovati, usvojio je tu vještinu, ali nije mogao uputiti riječ koja probija vrijeme, jer je usmjerena prema budućnosti. Riječ čovjeka koji vlastitom snagom postaje čovjekom, nadilazi vrijeme, ruši povijesne, geografske i političke granice.

Nema toga mjesta, nema te države ni političke strukture koja može poraziti čovjeka budućnosti. Čovjek to zna, car ne, zato čovjek ne može biti tiranin, a car može. Tiranija je prije svega zarobljenost tiranina u ono ne-ljudsko, a potom i svih onih koji priznaju tiraniju. Tiranija je izbor – onoga koji uspostavlja tiraniju i onih koji posluhom toj tiraniji daju legitimitet.

No, kao što vidimo, umijeće tiranina ustuknulo je pred ”umijećem postajanja čovjekom”. Želeći pokazati političku i vojnu moć nad pjesnikom, car je doživio ljudski poraz. On je, istina, pjesnika dislocirao, onemogućio mu je susret s ljudima do kojih mu je stalo, ali mu nije oduzeo pjesništvo, stvarateljska energija riječi ostala je netaknuta, ona nije bila izmještena, nije prognana iz pjesnika.

Pjesništvo, shvaćeno kao magija autentične riječi, koja je upućena budućnosti, ne staje pred čuvarom prostora. Političari, pa makar se to radilo i o carevima, nisu ništa drugo doli ogorčeni čuvari prostora – njima prostor daje i oduzima moć. Tirani su bića prostora bez riječi, blizine, ljubavi i prijateljstva.

Duh tiranije prostora traži mjesto na kojem će neka masa osjetiti zajedništvo. To jednostavno nije moguće, zajedništvo ne ovisi u ljudima koji su bačeni na neki prostor, pa makar to bio i zagrebački Hipodrom.

Zajedništvo, baš kao i riječ, pripada budućnosti, ono proizlazi iz istog umijeća – ”umijeća postajanja čovjekom”.

Ovidije je, zahvaljujući neuništivom, nepodložnom, stvarateljskom duhu pokazao kako je jedina čovjeku pripadajuća domovina ona iz koje ga nitko ne može prognati – ta domovina je domovina duha.

August je upravljao teritorijem, imao je snagu uspostavljanja kontrole nad onim što se zbiva u prostoru – Ovidijevu suprugu i njihovu djecu zadržao je u Rimu, Ovidija je poslao na obalu Crnog mora. Tu je počinjala i završavala njegova moć. Nikada, niti jedan trenutak, nije uspostavio kontrolu nad Ovidijevim stvaralaštvom. Istina je da mu je izazvao tugu, ostavljenost i samoću, ali to nisu bili osjećaji koji su slomili i, u duhovnom smislu, opustošili Ovidija, oni su ga potaknuli na to da stvori trokut sastavljen od njega (Ovidija), njegovih osjećaja i riječi odnosno jezika.

U tom hladnom i stranom prostoru Ovidije je progovorio jezikom ljudske blizine, on je tom prostoru omogućio da primi ljudsku veličinu u neprestanom nastanku i da pokaže kako nad domovinom nije moguća tiranija.

Tiranin u taj prostor nije kročio niti će ikada kročiti.

U tom trokutu je, dakle, poražen August, on je sveden na neuspješnog geografa, čovjeka koji ne zna čemu služi prostor. Prostor ne služi uništavanju ljudskosti, prostor ima smisao samo ako služi kao mjesto demonstriranja ljudske veličine – August je demonstrirao osvetničku niskost, Ovidije uzvišenost ”umijeća postajanja čovjekom”.

Ovidije se mogao prepustiti ogorčenosti prošlog trenutka (onog trenutka u kojem je prognan, svi progoni su prošli), tada bi bio poražen i slomljen – tada bi bio izgnan iz vlastite domovine.

Ljudi bez domovine i ljudske budućnosti parazitiraju na prošlosti, oni prošlost revidiraju. Prošlost treba gubitnicima, oni se žeste zbog onoga što je bilo, kako se ne bi susreli sa spoznajom da njih u budućnosti nema, jer nisu ovladali ovim umijećem.

Baš kao što zatvorenicima u zatvoru pripada ograničena geografija koja ih drži unutar granica prostora, kako bi njihovom kretanju oduzela perspektivu odnosno kako bi zatvorenike usmjerila prema vlastitoj, grešnoj i sramotnoj prošlosti, u istom takvom zatvoru se nalaze oni koji su fiksirani na prošlost svoga naroda ili države.

Nije moguće slobodno živjeti u prošlim događajima. Prošlost je, kada uzurpira sadašnjost, uvijek laž. Ovo, dakako, nije poziv da zaboravimo prošlost. Ne, nju obilježavamo, nju vrednujemo kako bismo, u vrijednosnom smislu, sebe stvarali.

Hrvatska je država prošlosti i kojekakvih tiranija, svi oni koji osjećaju da su prognani unutar njezinih granica (ne izvan granica, nego baš unutar njezinih granica), dužni su, poput Ovidija, uputiti riječ budućnosti. Tako se postaje čovjekom.

Bog je zapravo naša riječ koju smo, kao ljudi duha a ne tiranije, uputili budućnosti dok smo prakticirali umijeće koje nas čini ljudima. Ta riječ će nas jednom dočekati, ona je jača od tame tiranije i stranaca koji, premda pripadaju našoj državi i našem narodu, ne govore jezikom kojim mi govorimo.

Ova kolumna je kolumna o Plenkovićevom (ne Thompsonovom) koncertu na Hipodromu – bio je to koncert nove Plenkovićeve prošlosti iz koje nastaje politička tama, hladnoća i udaljenost.

Nema tu budućnosti, budućnost pripada Ovidiju, a on, razumije se, domovinu nije tražio tamo gdje se ona ne nalazi. Domovina nije na Hipodromu, domovina je u budućnosti, a do nje se dolazi tako da uputimo riječ čovjeka koji postaje čovjekom.

Mnogi su spremni, uključujući Jandrokovića i Anušića, za sramotni dom prošlosti, no tko je spreman za domovinu budućnosti? Ovidije.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili
    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište
    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!

> Svi tekstovi ovog autora