Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva

U Hrvatskoj se već godinama spominje manjak liječnika te pogoršanje situacije u bliskoj budućnosti zbog visoke dobi liječnika koji, ako i nastave raditi nakon 65. godine, mogu samo zakrpati trenutne rupe u sustavu.

Tako, na primjer, umirovljeni liječnici odlaze u Dubrovnik raditi po tjedan dana, uključivši i dežurstva, što bi bilo naporno i daleko mlađim kolegama. Na priobalju je situacija takva da cijene nekretnina nadilaze plaće liječnika koji rade u javnom sustavu, a cjelokupni život je postao zbog masovnog turizma vrlo skup i nekomforan.

Mladom liječniku/liječnici ili čak liječničkom paru, nemoguće je tamo živjeti bez osiguranog stambenog prostora u takvim mjestima kao i osigurati trošak vrtića i čuvanje djeteta za vrijeme noćnih dežurstava.

Nakon dijela specijalizacije kojeg odrade u tom gradu, moraju dvije do tri godine raditi u Zagrebu čime troškovi života rastu. Vlasti priobalnih gradova i mjesta nisu o svim ovim okolnostima vodile računa, a pogotovo nisu računale na potrebe privatnog zdravstva koje bi trebalo biti okrenuto zdravstvenom turizmu.

Ljetne gužve, pritisci na javni sustav u koji se slijevaju rijeke turista s hitnim i relativno hitnim stanjima dodatan su uzrok za veliko nezadovoljstvo liječnika i sestara. Situacija nije bolja ni u drugim dijelovima Hrvatske i svaki ima neke osobitosti koje utječu na potrebe.

Novi izazovi zdravstva

Bitno je naglasiti da su sve teškoće kulminirale zbog pandemije i velikog udjela osoba starijih od 70 godina (tzv. starenje stanovništva) što je povećalo zdravstvene potrebe.

Tijekom proteklih prosvjeda i dogovora samo je razmatran dio gorućih problema poput različitog opterećenja liječnika, neujednačenih plaća za istu razinu posla kao i problemi nejednakosti specijalista bolnica i primarne zdravstvene zaštite.

S druge strane, nekim izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju, pokušava se bolje definirati zdravstveno osigurane osobe s obzirom na to da postoji dio građana koji rade u inozemstvu, no po nekoj osnovi koriste pojedine, najčešće skuplje, usluge i dalje u Hrvatskoj. Slični problemi zabilježeni su i u drugim državama Europske unije.

Ovaj problem je narastao u pandemiji kad su mnogi mogli zaista raditi on-line iz Hrvatske za inozemnu tvrtku koja ih osigurava u zemlji gdje je mjesto rada no oni su trebali zdravstvene usluge ovdje, a nisu koristili europsko osiguranje.

Novi izazov zdravstva je i značajan broj radnika iz udaljenih zemalja koji bi morali imati zdravstveno osiguranje te oni koriste sve usluge javnog zdravstvenog sustava. Vrlo je važno da oni imaju zdravstveno osiguranje zbog nadzora nad njihovim zdravstvenim stanjem, kako bi se na vrijeme uočile možebitne zarazne bolesti čije širenje treba sprečavati prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Europska unija vapi za medicinarima

U nekoliko publikacija se, međutim, različito piše o nedostatku liječnika i medicinskih sestara u Hrvatskoj, pa je nedavno Hrvatska udruga poslodavaca u zdravstvu (HUPUZ) ustvrdila da u Hrvatskoj ima dovoljno liječnika, no da nisu dobro raspoređeni, odnosno da su uglavnom u gradovima.

Nije sasvim jasno odakle taj podatak, jer prema podacima Eurostata nemamo dovoljno liječnika na 100.000 građana i imamo ih značajno manje nego mnoge države. Nismo, doduše na dnu ljestvice, no nedostaje liječnika obiteljske medicine i ostalih specijalista, osobito pedijatara, unatoč manjem broju rođene djece.

U Francuskoj je manje liječnika sada nego 2012. godine pa više od šest milijuna ljudi nema redovnog liječnika opće prakse, a 30 posto stanovništva nema odgovarajući pristup zdravstvenim uslugama. U Njemačkoj je 35.000 radnih mjesta u sektoru zdravstvene skrbi bilo upražnjeno. U Finskoj nedostaje 200.000 novih radnika u sektoru zdravstva i socijalne skrbi do 2030.

U Španjolskoj je ministarstvo zdravstva objavilo u svibnju da više od 700.000 ljudi čeka na operaciju, a 5.000 liječnika opće prakse i pedijatara u Madridu štrajkalo je zbog loših plaća i pretjeranog rada.

S druge strane, njemački nedostatak radnika zbog starenja stanovništva predstavlja dodatnu brigu za zemlje Zapadnog Balkana i Hrvatsku u kontekstu radne snage. Sljedećih 36 godina prosječno između 276.000 i 491.000 ljudi moralo bi svake godine emigrirati iz trećih zemalja u Njemačku kako bi potencijal radne snage ostao konstantan.

Iz tog razloga Njemačka je 2020. ukinula ograničenja za rad za ljude sa Zapadnog Balkana pri čemu ih najviše zanimaju liječnici i drugo medicinsko osoblje.

Agencije za zapošljavanje liječnika u Njemačkoj već niz godina su na osječkom fakultetu studentima osiguravali stipendiju ako uz studij savladaju njemački jezik i dođu odmah nakon diplome raditi tamo. Zbog potražnje je pokrenut studij na njemačkom jeziku koji se plaća, kako bi se doskočilo da ne odlaze oni koji studiraju na hrvatskom jeziku.

Dok države koje već javljaju manjak liječnika imaju znatno više doktora mlađih od 35 godina, u nas ih je samo oko 3.800 (posljednji podaci Eurostata).

Mnogi se slažu da je snažna primarna zdravstvena zaštita temelj zdravstva, no sve češće osiguranici imaju neprekidnu smjenu mladih, tek završenih liječnika koji rade od tri do šest mjeseci pa nikako ne mogu dobiti stalnog liječnika koji će poznavati njihovo zdravstveno stanje.

S druge strane, i u drugim specijalnostima postoje manjkovi, a proračuni se temelje na tome da svi liječnici planiraju raditi do 65 ili 67 godina. No dio njih odlazi nekoliko godina ranije u mirovinu s prvim povoljnim uvjetima.

Nedavno smo u medijima mogli saznati da nedostaje i drugih specijalista, primjerice, psihijatara, osobito onih koji rade s djecom i mladima te da se čak teži slučajevi koji su hitni upućuju psiholozima.

Kao problem, navodi se odlazak liječnika u inozemstvo, no puno veći je problem odlazak u privatne prakse, ponajviše zbog uvjeta rada. To se odnosi ne samo na opremljenost nego na funkcionalnost, i samu organizaciju posla koja je često vrlo kaotična, odnosno jako opterećuje liječnika, a ponekad ga prisiljava da radi drugačije od pravila struke ili da troši znatno više vremena zbog loše organizacije.

Imali smo prilike to zorno vidjeti na primjerima prikazanim u televizijskom prilogu kad su snimatelji proveli s medicinskim osobljem radnih 24 sata i uvjerili se kolikim pritiscima su izloženi.

Medicinske sestre će mijenjati liječnike

U Europskoj se uniji već duže, posljednjih dva do tri desetljeća, pojavio izraz medical doctor replacement, odnosno zamjena liječnika. Najviše se pri tome podrazumijeva prebacivanje dijela posla, ali i odgovornosti, na medicinske sestre za koje je u međuvremenu uvedeno i visoko obrazovanje.

Nejasno je kako to da se na taj način želi riješiti problem nedostatka liječnika jer bi priroda posla trebala biti sasvim drugačija.

Medicinska sestra je ta koja neprekidno prati stanje bolesnika na bolničkom liječenju, administrira to, i procjenjuje kada treba zvati liječnika, a glavni dio posla je njega bolesnika koja je iznimno važan dio uspješnog liječenja. Ako se sestru opterećuje drugim poslovima, onda ona nema vremena za njegu bolesnika čime se gubi taj bitni dio.

Osim toga, u gotovo svim državama, postoji nedostatak sestara, pa nije jasno kako se jedna deficitarna profesija može zamijeniti drugom deficitarnom? A sve se svodi na plaćanje usluga, jer su plaće sestara niže i time isplativije onima koji raspodjeljuju novac za zdravstvo, odnosno poslodavcima.

Međutim, ono što me najviše čudi je to da nitko nije pokušao otkriti zbog čega je u svim državama određeni nedostatak liječnika (a i medicinskih sestara). Zar ih se ne školuje dovoljno? Jesu li upisne kvote niske i nedovoljne?

Na razini EU i šire, na prvu bi se moglo zaključiti da su glavni uzroci izuzetno dugo školovanje, visok stupanj odgovornosti i posao koji uključuje noćni rad odnosno posao koji je poziv i uključuje cijelu obitelj. No to bi bio odgovor kad ne bi bilo zainteresiranih za studij medicine.

U svim tim državama ima uvijek više onih koji žele studirati od broja mogućih mjesta. Stoga su uzroci najvjerojatnije vezani uz ekonomski pogled da zdravstvo košta i da je zdravstvo roba, što je nedopustivo i nije u skladu sa stvarnošću. Zdravlje je prijeko potrebno da bi bilo koji građanin mogao biti radno sposoban i da ne bi bio na teret društva.

Zdravlje nije trošak

Stoga je nužno da se zdravstvo prestane gledati kao trošak, već kao osnovnu ljudsku potrebu i temeljno pravo. Još prije dvadesetak godina, odvojeno je obavezno osnovno osiguranje i stvoreno dopunsko pod objašnjenjem da izdvajamo veći postotak za zdravstvo nego druge zemlje.

Međutim, statistika je vrlo varljiva kad ju tumače oni koji žele postići nešto drugo. Točno je da je postotak bio veći (iako ne bitno), no tada je BDP bio nizak i kad se na mali iznos računa dio za zdravstvo, onda je nužan veći postotak da bi se moglo platiti ono što u svim državama ima podjednaku cijenu.

Prema najnovijim podacima, zemlje poput Norveške i Njemačke za zdravstvo izdvajaju oko 10 posto dok u RH to ne doseže 3 posto i to zajedno s dopunskim osiguranjem. To znači da čak nije točno da izdvajamo više. Prosjek izdvajanja za zdravstvo po glavi stanovnika u EU je oko 3.500 eura, dok je u RH 1.500 eura.

Međutim, u RH je smrtnost od preventabilnih, ali i onih tzv. izlječivih bolesti viša nego prosjek u Uniji, što znači da su u nas potrebe znatno veće, no da ih građani ne mogu koristiti ili ih ne mogu dobiti pravovremeno.

Više novca troši se na lijekove i na troškove njege, što također ukazuje na nedovoljno preventivno djelovanje na bolesti na svim razinama. Često se sve to pripisuje neučinkovitosti zdravstvenog sustava, no istina je drugdje.

Želim istaknuti da u državi koja ima ograničene resurse, a i u odnosu na BDP izdvaja malo za zdravstvo, nužno je prvo povisiti postotak izdvajanja, a time odmah znatnije povećati plaće liječnika i sestara, odnosno zdravstvenih djelatnika. Ovo će promptno zaustaviti odlazak liječnika u privatnike ili u inozemstvo.

Istovremeno je nužno dobro opisati i analizirati zdravstveni sustav te unatoč možebitnim protivljenjima pojedinih lobija, napraviti funkcionalnu organizaciju prema dijagnostičkim procedurama gdje će bolesnik biti odmah proslijeđen na obradu.

To znači da će specijalist prema napisanim algoritmima uputiti osobu na, na primjer, biopsiju i iza toga na liječenje, a neće ga vraćati po uputnice kod liječnika obiteljske medicine. Za najveće i najčešće zdravstvene probleme to nije problem jer postoje algoritmi napisani u drugim državama ili objavljeni u radovima.

U poliklinikama i bolnicama također treba reorganizirati prostore i aparature kako bi bili funkcionalniji. U današnje doba je nedopustivo da, primjerice, ginekološki UZV bude na jednom kraju bolnice, ambulante na drugom, a sve zato jer nema dovoljno UZV aparata. Neke ambulante u domovima zdravlja ih imaju, druge ne, a i svi ginekolozi nisu educirani za UZV dijagnostiku.

Ovo je razlog zašto mnoge žene i slabijeg imovinskog stanja koriste usluge privatnih ginekologa. Skrb za tzv. žensko zdravlje bi morala biti smještena na jednom mjestu i to na dovoljno lokacija diljem Hrvatske gdje mogu obaviti cjeloviti ginekološki pregled, mamografiju i UZV dojki. Uostalom nekada su postojali dispanzeri za zaštitu zdravlja žena i djece.

Upravo prije nekoliko dana upućen je apel rumunjskog ministra zdravstva da je nužno podignuti kvote upisa na medicinske fakultete te pristupiti zajedničkom planiranju i financiranju zdravstvene skrbi unutar Europske unije.

U SAD-u su se za pandemije suočili sa sličnim problemom. Iako imaju po glavi stanovnika manje liječnika nego neke države Zapadne Europe, dio poslova su već ranije prebacili na sestre i tehničare, tako da usporedbe nisu jednostavne. No unatoč velikoj potrebi za više liječnika, paradoksalno se diplomirani liječnici ne mogu zaposliti jer je nedovoljan broj otvorenih specijalističkih mjesta.

Smatraju da se korijen neusklađenosti između ponude i potražnje liječnika nalazi u desetljećima starim ograničenjima upisa i kapaciteta na medicinskim fakultetima i zastarjelim pravilima koja reguliraju savezno financiranje većine programa specijalizacije do samostalnog rada. Već nekoliko godina razmatraju potrebu skraćenja trajanja studija i specijalizacije jer je najduže na svijetu, a zbog toga i najskuplje.

Štampar i Borčić utemeljitelji javnog zdravstva

Pri rješavanju problema nedostataka kadrova, dobro je podsjetiti se slične situacije s početka prošlog stoljeća i rada dr. Andrije Štampara i dr. Berislava Borčića ovdje, ali i u Kini. Oni su tamo, potpuno suprotno od ideje Amerikanaca, odlučili podizati zdravstveni sustav odozdo.

Među ostalim, uglavnom, ali ne isključivo, na selu, u lokalnim zdravstvenim klinikama su radili mnogobrojni ”bosonogi liječnici”. Oni su se educirali tako da su išli zajedno s iskusnijim liječnikom i na terenu uz bolesnika učili znanja i vještine liječenja, ali i pomagali u uklanjanju nekih socijalnih problema koji utječu na zdravlje.

Ovi bosonogi liječnici radili su besplatno za noćenje i hranu, a s vremenom su pridonijeli značajnom zdravstvenom opismenjavanju stanovništva. Dostignuća zdravstvene skrbi iz socijalističkog doba, poput dostignuća na području osnovnog obrazovanja i pismenosti, bila su dovoljno značajna da su ih čak i najstroži kritičari Kine morali priznati.

Ono što moramo konačno osvijestiti je da su Štampar i Borčić razvijali sustav na principima socijalne medicine odnosno medicine namijenjene društvu u cijelosti, dakle narodu. Smatrali su i polazište toga je bilo pravo svih ljudi na zdravlje.

Iako izraz socijalna podsjeća površno obrazovane na riječ socijalizam, ipak socijalna medicina ima puno manje veze sa socijalizmom nego s kapitalizmom. Upravo u ovom neokapitalističkom sustavu nužno je jačati sustav socijalne medicine, danas nazvan javni zdravstveni sustav (financiran našim novcem).

Stoga, danas, više nego ikada, imperativ je dostatno financiranje javnog zdravstvenog sustava, osiguranje optimalne (brže) i učinkovite poduke liječnika i sestara uz bolesnika i na razini primarne zdravstvene zaštite, a ne samo u bolnicama, te djelovanje na ostale strukture s ciljem postizanja bolje zdravstvene pismenosti stanovništva i ostalih preduvjeta za jačanje preventivne medicine.

U ovome nam može bitno pomoći nekadašnje znanje, a ubrzati današnji stupanj razvoja društva i tehničke mogućnosti.

Doktori i medicinske sestre na 1.000 stanovnika. Izvor: Eurostat

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora