Hladan znoj muke ohladio me u sekundi

Volim taj grad, često sam u njemu, poznam ljude, institucije i gost sam tribina, okruglih stolova i književnih promocija. I kad bih morao napustiti Zagreb, Rijeka bi bila u samom vrhu mojeg izbora.

Na žalost, u zadnje vrijeme bilo je nekoliko događaja iskazivanja mržnje, nasilja i fizičkog nasilja prema različitom – ne ponovilo se. Takvu Rijeku ne poznam, a i ne želim. Postoji puno razloga zbog kojih ju smatram svojom.

Tek je svitalo. Naziralo se danje svjetlo iz pravca Crikvenice odakle sam i došao. Nekoliko poticajnih poruka izmjenjenih sa “Đ”.

Parking na Delti skoro da je pun. Ipak pronađoh dobro mjesto blizu izlaza.

Prohladno je jutro. Mostom preko Rječine prema Korzu. Sve je još zatvoreno, rade samo pekarnice. Ljudi kupuju topla peciva, nose čaše s kavom “to go”, svi žure i šute.

Primjetljivo je da su barem trećina jutarnjih hodača strani radnici. Lako ih je prepoznati, idu u skupinama, većina u kratkim hlačama, bijelim čarapama i natikačama za plažu.

Na početku Korza prva suprotnost, s lijeve strane stoji čovjek, oskudno obučen i prodaje “Ulične svjetiljke” časopis koji pišu i izdaju beskućnici, a s desne blješteće-šlješteća, velika srebrna slova “Swarovski”. Tako beskućnici zarađuju za pomoć sebi i potrebitima.

Kupujem jedan primjerak, stanem desetak metara dalje, prelistam i vratim prodavaču – kolporteru.

Iznenadio se, počeo po džepu tražiti kovanice, zahvalio sam mu rekavši da sam pročitao što me je zanimalo. Ostao je zbunjen, a ja sam otišao dalje.

Na broju 2 nekoliko tabli s nazivima odvjetničkih ureda. Tražim J. B., ne nalazim ga, možda radi nešto drugo ili se preselila. Htio sam ju iznenaditi, jer dobro smo surađivali u mandatu kad smo zajedno bili zastupnici u Saboru.

Nastavio sam dalje, sve do fontane i do hotela “Bonavia”. Uz “Interconti” bio je moje utočište prilikom poslovnih sastanaka, seminara i edukacija. Treća adresa, više privatna, je Pionirska ulica, kamena kuća u kojoj je živjela Nives. Lijep vrt i terasa ispred, puno cvijeća i stol s klupama na kojem smo, umotani u deke, ispijali ranojutarnje kave. I pogled na cijeli Kvarner, od Učke do Cresa, a ispod je Kantrida, nogometno igralište do kojeg bih mogao dobaciti kamen. Barem mi se tako čini.

Od fontana polako se vraćam prema početku. U tek otvorenoj kavani “Korzo” ispijam produženi espresso u velikoj.

Gradski toranj je lijepa zgrada, nekada “vrata grada”. U prolazu ulični svirač na violini izvodi “Laru” naslovnu i popularnu pjesmu iz filma “Doktor Živago”.

Kutija s tek nekoliko kovanica. Ubacujem i prvu šušteću. On zaneseno svira dalje, nije me primjetio.

Prošao sam pored njega i ispred mene mali, lijepo uređen trg.

Na uglu gdje počinje Dalmatinska ulica, ispred ulaza u radnju stoji pas, uporno gleda ulazna vrata. Nisam siguran u pasminu, najsličniji je “border collieju”. Uvijek mi je bilo zanimljivo gledati kako psi uporno i mirno sjede pred ulazima trgovina, čekajući svoje gospodare.

Collie je gledajući prema vratima nekoliko puta zalajao, pa zalegao, uočio mene, povremeno me pogledavao.

Prošlo je dvadesetak minuta, neobično mi, pas leži pred radnjom u koju nitko ne ulazi, niti izlazi.

Meni je dobro, pojavilo se sunce, sve mi je toplije i želim vidjeti rasplet.

Konačno pas se digne, pogleda mene i krene. Na pristojnoj sam udaljenosti, on se tek povremeno okrene da provjeri slijedim li ga.

On uskom ulicom lijevo, pa gore po stepenicama, pa kroz prolaz u zgradi, uz terasu, žardinjere prema malom parku. Tu stane, provjeri jesam li iza njega, preskoči zid i nestane iza omanjeg grma čempresa.

Stajao sam nekoliko minuta, nije se pojavio, prihvatio sam rastanak i krenuo niz stepenice prema Korzu.

Maestro violinist i dalje svira “Laru”.

Vrijeme je za odmor, poslužit će žičana klupa pored prolaza prema Rivi na jednoj, a prema crkvi Sv. Vida na drugoj strani.

Taman sjedim iza grupe pučkoškolskih učenika, prvi ili drugi razred koji pažljivo slušaju dvije učiteljice, od kojih jedna govori o nastanku grada.

Upravo to mi je i trebalo, jednostavno i razumljivo.

I tako učiteljica krene objašnjavati da je tu na mjestu Korza nekad bio zaštitni kanal, pun vode, a tu gdje je Gradski toranj, most kojim se ulazilo i propuštalo unutar zidina grada.

Crkvu Sv. Vida, izgradili su neki kockari, kartaši nakon što su shvatili svoje ovozemaljske grijehe. Bila je to neka vrsta indulgencije.

I nakon priče učitaljica pita znali netko što je još, koja zgrada ili institucija u blizini važna za grad Rijeku.

Javi se njih više, podignu ruku, a ona odabere jednu djevojčicu, crne kose i uredno ispletene pletenice.

– “Pravoslavna crkva” i pokaže rukom u smjeru crkve.

– “Ne, nije to naša crkva” – odrješito i prilično grubo odgovori učiteljica.

Djevojčica se posrami, ustukne i nestane u gomili učenika.

Sve to slušam udaljen manje od dva metra, ne može biti greška da sam krivo čuo.

Trenutak sam razmišljao, dobro da je tako, jer bijes je uskuhao u meni, ali i odmah ustuknuo.

Trebao sam ustati, blago priči učiteljici i glasno izreći nešto o “Crkvenom raskolu 1054.”, o kršćanstvu, naporima pape Franje za ekumenskim dijalogom, o mogućnosti da se katoličko dijete krsti, odrasli vjenčaju, dobiju posljednju pomast, vjersku sahranu po pravoslavnoj tradiciji i kanonima, a da ne mijenjaju vjeru i ostanu katolici.

Nisam reagirao, moglo je doći do verbalnog incidenta na javnom mjestu i pred djecom.

I pravno bi to bila situacija “moja riječ protiv njezine riječi”, a njih su bile dvije.

Hladan znoj muke ohladio me u sekundi. Ipak sam ju uslikao, ne znam je li to baš zakonito, ali mislim da je – bilo je na javnom mjestu.

Prošao sam pored Gradske uprave, Ureda gradonačelnika, Županijskog vijeća, župana, nekad profesionalnog i uzornog “Radija Rijeka”.

Na početku Korza, prema Delti i dalje stoji prodavač časopisa beskućnika. Bliži se podne.

Pitam ga za prodaju, prepoznao me, nasmije se i procijedi kroz zube koji ištu zubara: “Prodao sam jedan, i to onaj koji ste vi kupili jutros oko pola sedam”. Žaželio sam mu nešto više sreće i dobro.

Pored njega na sredini ulice, stariji gospodin na onakvoj istoj žičanoj klupi radi inventuru života.

Pokušava stvari iz dvadesetak vrećica presložiti u nekoliko, jer ne može nositi toliki broj. Previše je, ispadaju mu plastične boce, neke krpe, par iznošenih cipela.

Odlazim do najbližeg dućana. Pitam za veće vrećice, kupio bih nekoliko. Prijazno mi žena odgovori da nemaju takvih vrećica i usput me pita što će mi, možda može nešto drugo.

Pokažem joj kroz izlog i krenem prema vratima.

Zaustavlja me, kaže da pričekam. Čujem neko lupanje iza, ubrzo ona dolazi i donosi dvije velike i nekoliko crnih vreća za smeće.

Upitno sam ju pogledao, rekla je da ne brinem i da će joj suprug donijeti druge.

Čovjeku dajem vrećice, drago mu je. Zahvaljuje. Sretno i pružam mu ruku.

Ponovo ulazim u isti dućan i kažem prodavačici: “Ako ste vjernica, danas ste učinili dobro djelo, a ako niste, ohrabrili ste me postoje dobri ljudi”.

Do Crikvenice trebalo mi je četrdesetak minuta. Gore na Sušaku grade dva kružna toka i umjesto da skrenem desno pored Orjentovog igrališta, krenuh lijevo. Na obilaznicu sam izašao tek kod Kikovice.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora