novinarstvo s potpisom
Vrijeme koje se udaljava neobična je i izuzetna knjiga po mnogo čemu. To je poslednja knjiga koju je Mirko Kovač napisao, sam je obeležio kao “testamentarnu” knjigu. Pisao je sa namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije.
Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta sa različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.
Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo neozaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima.
Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da iz priča iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje, pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti “književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje, Cvetanje mase potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar.
Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U Vremenu koje se udaljava Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o “vlastitom životopisu”, “jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i “prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret sa Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. “Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati.”
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman. Ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. Vrijeme koje se udaljava neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti sa kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil. One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završna poglavlja. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u jednom od tih poglavlja želeo da opiše onaj hladni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Opis tog nedragovoljnog i sumornog rastanka sadržao bi pripovest o fantazmagoričnom putovanju u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.
O ovom bizarnom putovanju sačuvani su neki Kovačevi zapisi, građa za jedan pravi uzbudljiv roman sa kafkijanskim obratima. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela. A i prvi susret sa Rovinjom doneo je nove potresne susrete sa izgnanicima iz različitih krajeva bivše zajedničke domovine. Sve ih je povezivala žalosna izbeglička sudbina.
Vrijeme koje se udaljava ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačevog spisateljskog majstorstva.
Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gubilište i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
Filip David (Pogovor Kovačevu memoarističkom romanu ”Vrijeme koje se udaljava”, Fraktura, Zaprešić, 2013.)
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.
Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.
S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.
Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji.
Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.
Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice.
Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu.
Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.
Miljenko Jergović (Preporuke, ”Dnevnik jednog čitatelja”, www.jergovic.com)