Hrvatska nije katolička džamahirija

Mladenka Šarić

Priznajem, moje razmišljanje o crnoj rupi u koju je upalo hrvatsko društvo potpuno je subjektivno, ali, naravno, to ne znači da je manje točno od stvari i pojava koje se mogu egzaktno izmjeriti. Pridodajem i da nemam ambiciju nikome soliti pamet niti razuvjeravati one koji misle drugačije, čudeći se, možda, kako sam, eto, i ja otklizala među izdajnike, a nekad su me doživljavali kao osobu koja voli Hrvatsku.

Naravno, oni koji tako razmišljaju ne shvaćaju da postoji ljubav prema domovini koja ne isključuje, ne optužuje, ne vrijeđa, ne dijeli ljude na naše i njihove, ne traga za izdajnicima i neprijateljima, nego stvara uvjete za razvoj ugodnog i tolerantnog društva.

No, sve je zapravo vrlo jednostavno: s moga gledišta Hrvatska je upala u mulj i u ovom se trenutku čini da se ta mutna masa polako zgušnjava i pretvara u živo blato koje se steže oko svih demokratskih vrijednosti i načela za koja smo smatrali da su nulte točke koje u normalnom svijetu nitko ne može ni poželjeti dovesti u pitanje, a kamoli djelovati u tom smjeru.

Problem je kad potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko relativizira političku i građansku odgovornost izjavom da je Crnoja odstupio s ministarske pozicije zbog harange koja je pokrenuta protiv njega iako nije počinio kazneno djelo, nego nekoliko prekršaja

Niz događaja koji su uslijedili nakon što je Domoljubna koalicija uspjela postići dogovor s Mostom i formirati vlast potvrđuju da je nastupilo vrijeme u kojemu će se braniti građanska država, jednakost među ljudima po svim osnovama, ljudska prava, posebno ženska i tolerancija prema drugima i drugačijima.

Različiti pogledi na to kojim bi se smjerom trebalo razvijati hrvatsko društvo potpuno su legitimni. U otvorenom društvu imamo pravo ne slagati se jedni s drugima.

Nemam problem s time što neki ljudi smatraju da se glas Katoličke crkve treba pozorno slušati, a drugi da je svaka poruka koje dođe s Kaptola miješanje u poslove koji s vjerom nemaju veze.

Nemam problem ni s time što neki ljudi drže da su hrvatski branitelji zapostavljeni i ostavljeni na margini društva, a drugi da su postali toliko zaštićeni i privilegirani da smatraju kako im treba dati sve što požele.

Nemam problem ni s time što dio ljudi smatra da je HDZ zlo koje je na razne načine, a posebno kroz privatizaciju i korupciju, uništilo hrvatske potencijale, a drugi dio da je zlo SDP jer se nikad nije odrekao komunizma i Titovih zločina.

Nemam problem ni s time što neki ljudi misle da treba zabraniti pobačaj, pa su spremni prosvjedovati ispred bolnica koje obavljaju taj medicinski zahvat, a drugi da bi zabrana pobačaja bila civilizacijski korak unatrag.

Nemam problem s ničim od navedenoga, niti sa stotinama drugih svjetonazorskih i društvenih prijepora, dok ostaju u okvirima demokratskih rasprava. No, za svako demokratsko društvo, a posebno za jedno tako krhko i do bola podijeljeno društvo kao što je hrvatsko, problemi nastaju kad radikalni pogledi i osobni stavovi postanu državna politika i kad se pretoče izvaninstitucionalne pojave pretoče u institucije.

Problem je kad se za ministra kulture postavi kulturnoj javnosti potpuno nepoznati povjesničar koji ima neuobičajena, pa i kontroverzna stajališta o antifašizmu, čime stvara dojam kod prosječnog promatrača da relativizira zločine fašizma

Problem je kad ministar hrvatskih branitelja Mijo Crnoja (sad već bivši), naprimjer, program najprije predstavi u prosvjedničkom šatoru u Savskoj 66, a ne u Saboru.

Problem je kad potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko relativizira političku i građansku odgovornost izjavom da je Crnoja odstupio s ministarske pozicije zbog harange koja je pokrenuta protiv njega iako nije počinio kazneno djelo, nego nekoliko prekršaja.

Problem je i kad s pozicije na kojoj je kaže da rasprava o moralnoj strani u tom slučaju, u kojemu je prekršitelj hrvatski ministar, a ne neki mali Pero Perić, nije bitna jer je moral relativan pojam.

Problem je kad se za ministra kulture postavi kulturnoj javnosti potpuno nepoznati povjesničar koji ima neuobičajena, pa i kontroverzna stajališta o antifašizmu, čime stvara dojam kod prosječnog promatrača da relativizira zločine fašizma.

O njegovoj kulturnoj politici ne znamo još ništa. Umjesto toga javnost se već danima bavi procjenama je li na tu poziciju došao simpatizer fašizma i NDH, koji je već svojom pojavom osramotio Hrvatsku. S lijeve političke strane na njega se slijeva prijezir, a na desnici već hlade šampanjac kako bi proslavili dan kad će im ispred očiju maknuti “izdajnika” i “jugoslavenčinu” Olivera Frljića s čela riječkog HNK.

Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.

Problem je i kad sudac presudi da tjednik Nacional mora platiti Tomislavu Karamarku 70.000 kuna zato što je objavio autorizirani intervju u kojemu Josip Manolić tvrdi da je šef HDZ-a bio suradnik Udbe.

Problem je i kad sudac presudi da tjednik Nacional mora platiti Tomislavu Karamarku 70.000 kuna zato što je objavio autorizirani intervju u kojemu Josip Manolić tvrdi da je šef HDZ-a bio suradnik Udbe. Problem je, među ostalim, i što je takva presuda uslijedila nakon što je HDZ uspio doći na vlast, iako je sudski postupak pokrenut prije izbora, što baca sumnju na objektivnost i neovisnost pravosuđa

Problem je, među ostalim, i što je takva presuda uslijedila nakon što je HDZ uspio doći na vlast, iako je sudski postupak pokrenut prije izbora, što baca sumnju na objektivnost i neovisnost pravosuđa.

Poruka te presude na vrijednosnoj je razini isto kao kad bi neki sudac presudio da je silovana žena sama skrivila nasilje nad sobom zato što je obukla prekratku suknju. U toj je maniri, tjednik kriv jer je objavio tvrdnju koju je pod svojim imenom i prezimenom iznio političar za kojega se ne može reći da u hrvatskom političkom životu nije relevantan.

Problem je što bi takva presuda (ukoliko bi postala pravomoćna) stvorila presedan koji može snažno utjecati na medijske slobode. Glavni bi urednici postali suvišni, jer bi medijski sadržaj uređivali suci.

Ima još. Problem je i kad se postupak protiv HDZ-ove zastupnice Josipe Rimac prekine uz obrazloženje da nema dokaza da je zloupotrijebila gradonačelničku poziciju kako bi ona i obitelj stekli nepripadajuću korist, ali se istodobno nastavi kazneni postupak protiv osobe koju se sumnjiči da je spomenutoj i njezinoj obitelji omogućila nezakonito stjecanje imovinske koristi.

I sve se to, naravno, odigra nakon što je HDZ došao na vlast. Ne, to nije smiješno! To je tragično i opasno. Ako ovo nije pokazatelj gliba u koji tonemo, što je?

To su samo neki primjeri koji pokazuju da je društvo na skliskom terenu, i da su u opasnosti i mediji, i nevladin aktivizam, i neovisnost pravosuđa, i borba protiv korupcije…

No, ključni je problem u tome što oni koji potiču takve procese zapravo ne vide u čemu je problem. Oni misle da su u pravu i ne vide da promoviraju politiku koja bi Hrvatsku mogla pretvoriti u zatucanu selendru na rubu EU.

Uglavnom, svjedočimo procesima koji pod krinkom tzv. domoljublja mogu dovesti u pitanje demokratske vrijednosti. U ovom trenutku ne znamo hoće li se to dogoditi, ali to ne znači da treba zatvarati oči pred mogućnošću da se dogodi. Potrebno je biti budan

Sekularna se država u ovom trenutku u tolikoj mjeri negira da postajemo svjedoci komične mitomanije, u kojoj je moguće da rukometni izbornik najobiljnije izjavljuje da su za pobjedu sjajnih, nadahnutih i hrabrih reprezentativaca nad Poljskom, u utakmici s malo šanse za pobjedu, zaslužni Gospa i Isus!?

Stvorena je atmosfera u kojoj je normalno da se na društvenim mrežama zagovara revolucionarni pohod na “jugokomunjarski” HTV koji je, kako je revoltirano napisao jedan član FB zajednice, vijest o prosvjedu protiv Vlade prije nekoliko dana na Markovu trgu stavio među prve vijesti u Dnevniku, dok je vijest o dočeku brončanih rukometaša bila tek – sedma!

Uglavnom, svjedočimo procesima koji pod krinkom tzv. domoljublja mogu dovesti u pitanje demokratske vrijednosti. U ovom trenutku ne znamo hoće li se to dogoditi, ali to ne znači da treba zatvarati oči pred mogućnošću da se dogodi. Potrebno je biti budan.

Što bi rekao premijer Tim – “Ako ne sad, kad…”

(Prenosimo s portala Dalje.com).