Hrvatska perverzija nedozrelih kršćana bez kršćanstva

Riječki nadbiskup Mate Uzinić česta je tema mojih kolumni, ne zato što je nepogrešiv, nekoliko puta sam ga kritizirao, nego zbog toga što se neprestano trudi komunicirati kršćansku poruku kao poruku otvorenosti, ponude, razumijevanja, sigurnosti, susreta i dijaloga.

Kršćanstvo, makar od Aurelija Augustina, pravi razliku između vremenite odnosno svijetu imanentne stvarnosti, koja počiva na krepostima mudrosti, hrabrosti, umjerenosti i pravednosti, i one eshatološke do koje se dolazi nadom, vjerom te, onim najznačajnijim, ljubavlju.

Ljubav, dakako, nije rezervirana samo za nebesa, ona je uvjet da se do eshatološke stvarnosti, ako je uopće ima, može doći. Eshaton je zapravo čista ljubav i kršćani su dužni ljubiti bez ikakvih ograničenja – oni su dužni ljubiti svoje neprijatelje znajući da im nitko, zato što vjeruju, ne može biti i nije neprijatelj.

Mate Uzinić ponavlja kršćanski nauk o ljubavi i prihvaćanju te upozorava da molitvene prakse, posebno one koje posljednjih godina susrećemo na našim ulicama odnosno trgovima, ne odgovaraju kršćanstvu jer kršćanstvo ne gazi (ni ljude a ni ruže), ne dijeli, ne elitizira, ono čitav svijet i sve ljude u njemu promatra kao priliku za demonstriranje ljubavi. Ako te neselektivne ljubavi nema, nema ni kršćanstva.

Često se sjetim Sartreove drame ”Barjona ili Sin groma”, posebno onog dijela u kojem Sartre navodi kako bi, samo da postoji, neizmjerno volio boga koji bi zbog njega postao čovjekom i da bi s njime bio povezan krvnim srodstvom.

Kršćani vjeruju ili bi trebali vjerovati da se, Sartreovim riječima rečeno, nalaze u krvnom srodstvu s bogom, a to, potom, znači da su u krvnom srodstvu sa svim ljudima.

Ako je bog stvorio čovjeka, ako je zbog čovjeka i sam postao čovjekom, onda kršćani, zato što prihvaćaju božju stvarateljsku, utjeloviteljsku i spasiteljsku ulogu, sve ljude, bez ostatka, promatraju kao braću i sestre.

Svaki kršćanin, ako je uistinu kršćanin, sve ljude promatra kao članove obitelji, a čitav svijet kao domovinu.

Ovu hrvatsku perverziju palih ili nedozrelih kršćana bez kršćanstva koji se zalažu za domovinu koja se nalazi unutar granica nacionalne države, a obitelj kao biološka tijela nastala iz odnosa jednog muškarca i jedne žene, promatram s podsmijehom.

Vjera, obitelj i domovina su uistinu kršćanske vrijednosti, ali tada vjera traži da kršćani sve ljude, posebno one koji su izloženi nepravdi i egzistencijalnim nevoljama, doživljavaju kao članove obitelji te da domovinu promatraju kao otvaranje, Augustinovim rječnikom rečeno, zemaljske države prema nebeskoj.

Zemaljska država je vremenita, nebeska je vječna. Prva se uređuje politikama, druga je prepuštena ljubavi. Kršćani to znaju, njihov pogled je pogled ljubavi. Ovi koji zarađuju na vjeri, domovini i obitelji, zasigurno nisu kršćani, oni su trgovci.

Mate Uzinić se ne boji iznijeti kršćanski stav, on odbija, a to posebno cijenim, biti jedan od mnogih trgovaca kršćanstvom. On je jedini biskup koji je doveo u pitanje kršćanski karakter javne molitve naših muških molitelja. Kršćanska molitva ne potiče na gaženje ruža koje simboliziraju ubijene žene. To je rekao Mate Uzinić zato što mu je stalo do kršćanstva.

Zagrebački nadbiskup je molitelje gledao iz perspektive politike te je branio njihovo demokratsko pravo da u javnosti svjedoče vjeru. Njemu je stalo do politike, zato se poslužio političkom argumentacijom.

U pravu su i Mate Uzinić, ali i Dražen Kutleša, s tom razlikom da je Uzinić u pravu kao kršćanin, dok je Kutleša u pravu kao političar. Nevolja je u tome što je riječ o dvojici nadbiskupa, ali samo jedan nastupa kao nadbiskup. To je, dakako, Mate Uzinić.

On razlikuje kršćanske od nekršćanskih namjera, on razlikuje teologiju od politike, u konačnici on razlikuje nebesku od zemaljske države.

Kada je netko autentičan i kada ne prisiljava druge da žive sukladno njegovim kriterijima, takvu osobu je lako prihvatiti, neovisno o tome u što ona vjeruje i vjeruje li uopće. No kada netko ogorčeno, klečeći ili stojeći, od boga ili države očekuje da druge ljude njemu podloži, ne možemo govoriti o dobrim namjerama. Tada nije riječ ni o politici, ali ni o vjeri, riječ je naprosto o nesretnom, besmislenom i neautentičnom životu.

Kada sam već spomenuo ovu Sartreovu dramu, u njoj je postavljeno pitanje o tome koji bi bog uopće bio spreman unijeti božansku stvarnost u poniženo ljudsko tijelo, koji bi bog uopće bio spreman proći kroz iskustvo ostavljenosti, a kroz to iskustvo prolazi čovjek, jer ne samo da je ostavljen od drugih i mnogih, on samog sebe ostavlja u prošlosti kako bi stvorio, ako ne stvarnost, onda makar iluziju slobode.

Sama ideja o takvom bogu se odbacuje kao, da citiram Sartrea, ”glupost”. Kršćanski bog je paradoksalan, on bira slabost i nemoć, on okuplja i privlači iskustvom ostavljenosti. On je izabrao paradoksalnost kako bi otvorio prostor za ljubav. Od kršćana se traži samo ljubav, a ljubav je, eto, paradoksalna.

Ateisti se ne bave problemom boga, on za njih ne postoji i priču o bogu gledaju kao običnu priču, zapravo bajku. Vjernici boga ne vide kao problem, on ih potiče na ljubav i univerzalno bratstvo i sestrinstvo. Oni koji se predstavljaju vjernicima, a da to nisu, boga iskorištavaju kako bi ga izopćili iz obitelji, jer jedino tako mogu pokrenuti neprijateljstvo prema onima koje se, kao kršćani, dužni voljeti; oni, nadalje, boga pretvaraju u zarobljenika njihove nacionalne države i koriste ga za poticanje na kojekakvo gaženje i ponižavanje drugih.

No, problem boga je što će on uvijek biti u poniženom tijelu, on neće biti s onima koji se pozivaju na kršćanstvo kako bi mogli ponižavati druga tijela; on će uvijek biti s onima ostavljenima, ne i s onima koji ostavljaju, on će, konačno, uvijek biti s onima koje tzv. duhovni autoriteti u obitelji žele sebi podložiti, a odbit će biti s onima koji uopće mogu i pomisliti da bi trebali biti duhovni autoriteti.

Sve ovo, nešto drugačijim riječima govori Mate Uzinić, zbog toga ga prihvaćaju oni koji druge ne ostavljaju, a ostavljaju ga oni koji u bogu vide instrument neprihvaćanja, ponižavanja, zarađivanja i osvećivanja.

Ponekad mi dođe da boga zamolim da, ako i postoji, prestane postojati, prevelik je posao, čak i za boga, spašavati one koji se predstavljaju kao kršćani, a da ne znaju što su to vjera, obitelj i domovina.

Puno je jednostavnije da bog dokine sebe. Ako je zbog ljudi postao čovjekom, onda zbog lažnih kršćana može učiniti i taj posljednji čin i prestati postojati.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Antifašistički prosvjed – pobjeda Zadra i Dalmacije
    •  Biskupi, osim jednog, šute o oživljavanju fašizma u RH
    •  U nedjelju u podne koračamo za antifašizam
    •  Važna poruka iz Škabrnje: Vjernici u živog boga opraštaju
    •  Nacionalizam je podmukla prevara, a nacionalisti su hulje
    •  Neki bi biskupi rado navukli fantomke i udrili na Srbe
    •  Revizionistička gadarija i produžetak duha Jasenovca
    •  Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi
    •  Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti
    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli

> Svi tekstovi ovog autora