Hrvatska politika je jedna velika izgubljenost

Samopoštovanje i doživljaj vlastite vrijednosti konstrukti su koji u bitnome određuju kvalitetu našeg bivstvovanja. Arhitektura naše osobnosti, kao i tragovi koje ostavljamo našim djelovanjem u društvu i povijesti, proizlaze iz tog konstrukta.

Suvremeni čovjek samopoštovanje uglavnom izgrađuje osvajanjem nekog, od društva postavljenog cilja, te se tako ostvaruje savršeni krug u kojem čovjek nije svjestan da realiziranjem ciljeva koje mu je netko drugi postavio ne ostvaruje sebe, nego sebe gubi potvrđujući snagu onoga ili onih koji su mu te ciljeve postavili.

Izgubljeni ljudi slijede druge kao sebe, jer sebe više nemaju, izgubili su se. Oni koji izgubljeni slijede i sami bivaju u društvu izgubljenih, te im je izgubljenost životni ambijent. Izgubljeni nisu u stanju biti sami, oni trebaju druge, oni umišljaju da su drugima bitni.

Izgubljeni ljudi slijede druge kao sebe, jer sebe više nemaju, izgubili su se. Oni koji izgubljeni slijede i sami bivaju u društvu izgubljenih, te im je izgubljenost životni ambijent. Izgubljeni nisu u stanju biti sami, oni trebaju druge, oni umišljaju da su drugima bitni

Stanje izgubljenosti i nebitnosti onih koji su sebe izgubili osobito dolazi do izražaja u hrvatskoj politici.

Hrvatska politika je jedna velika izgubljenost, prvenstveno izgubljenost vremena i istine.

Vrijeme smo izgubili jer nismo u istovremenosti s razvijenim zemljama, a istinu smo izgubili jer naša istina nije i ne može biti ništa drugo doli fragment negirane izgubljenosti.

Negirana izgubljenost ne prestaje biti izgubljenost, ona je samo neprihvaćena ili ignorirana izgubljenost.

Hrvatski političari su usvojili metodologiju negiranja vlastite i društvene izgubljenosti i zato ono što oni nude nikada ne može biti rješenje, nego samo izgubljenost, zaborav, negiranje i ignoriranje.

Tajna prividnog uspjeha hrvatskih političara nije sadržana u pozitivnoj stvarnosti i afirmaciji neke vrijednosti; ona proizlazi iz njihove sposobnosti produciranja izgubljenosti, a potom negiranja i ignoriranja prethodne izgubljenosti.

To kretanje unutar izgubljenosti se ostvaruje zahvaljujući njihovoj naučenoj vještini da sami, budući da nemaju vlastitog identiteta, preuzimaju mnoge identitete.

Zato u jednom trenutku mogu zagovarati mirovinsku reformu, u drugom trenutku mogu biti protiv te iste reforme, ulaziti u koalicije i potom negirati da su u koaliciji bili, pozivati se na povijesni značaj utemeljitelja njihove ljubavi prema domovini, a potom promovirati mit, ne povijest, čak ni povijest mita, nego upravo mit i mit o povijesti…

Sve je to izgubljenost, jedna velika izgubljenost ljudi bez samopoštovanja i doživljaja vlastite vrijednosti u mitskom društvu.

Samopoštovanje je konstrukt, ono se, u razvijenim, uređenim zemljama koje su u stanju živjeti istovremenost s drugim zemljama, uglavnom izgrađuje na radnom mjestu i putem radne aktivnosti.

Samopoštovanje i doživljaj vlastite vrijednosti konstrukti su koji u bitnome određuju kvalitetu našeg bivstvovanja. Arhitektura naše osobnosti, kao i tragovi koje ostavljamo našim djelovanjem u društvu i povijesti, proizlaze iz tog konstrukta

Rad, radno mjesto i radna aktivnost čovjeku omogućavaju da istovremeno nešto dobro čini za društvo, da zbog toga od društva bude priznat, a od poslodavca nagrađen.

Takav čovjek, društveno priznat, a od poslodavca pristojno financijski nagrađen zbog nečeg što je korisno i vrijedno radio, ujedno konstruira vlastito samopoštovanje i značaj vlastite vrijednosti.

On, naime, radeći i bivajući društveno priznat zbog onoga što radi, kao i primajući nagradu za vlastiti rad, prekida s lancem zahvalnosti prema nekoj sudbinskoj sili koja vlada u društvu izgubljenosti.

U društvu izgubljenosti nema radnih mjesta, nema ni priznanja za rad koji netko radi, jer se rad ne prepoznaje i ne cijeni. U takvom društvu cijeni se samo posluh i odsustvo samopoštovanja, jer čovjek izgrađenog samopoštovanja nije u stanju posluha, nego se nalazi u stanju kritičke distance.

Samopoštovanje mu omogućava kritičku distancu i otkriva mu značaj samoće. No, ljudi samoće znaju da društvo nije i ne smije biti kolekcija usamljenih ljudi. Zbog toga trebaju napustiti samoću i sudjelovati u izgradnji tolerantnog društva javne istovremenosti.

Sve dok u Hrvatskoj ne započne isto vrijeme kao u Irskoj, Njemačkoj ili Belgiji, hrvatski će građani, oni koji su u samoći izgradili samopoštovanje, napuštati usahlo vrijeme hrvatske izgubljenosti i samopoštovanjem afirmirati domoljublje u zemljama koje domovinu određuju kao prostor slobode svih građana.

Republici Hrvatskoj uistinu nedostaje inteligentni narator ili glasnogovornik samopoštovanja i afirmacije vrijednosti, Republici Hrvatskoj uistinu nedostaje vrijeme istovremenosti, Republici Hrvatskoj uistinu nedostaje govor povijesne istine.

U izgubljenosti hrvatskog društva i politike neprestane regresije inteligentni narator bi djelovao kao povijesni nadčovjek, osobito u odnosu prema pothrvatstvu mitske svijesti i povijesne nebitnosti.

Društvo koje ima povijesni značaj je, neovisno o veličini, povijesno bitno društvo. Društvo mitske svijesti je povijesno nebitno društvo, ne zato što ga netko nebitnim čini, nego zato što je izabralo nebitnost.

U nebitnosti ne opstaju inteligentni naratori, oni se neće pozivati, osim s podsmijehom, na mitske utemeljitelje i u njima tražiti arhetipsku veličinu, oni neće razobličiti vlastitu formu kako bi se suobličili s likom mitskog utemeljitelja.

Čovjek koji nema samopoštovanja postaje nešto drugo, a da to nikad postati ne može.

Vrijeme smo izgubili jer nismo u istovremenosti s razvijenim zemljama, a istinu smo izgubili jer naša istina nije i ne može biti ništa drugo doli fragment negirane izgubljenosti

Mitski utemeljitelj, budući da nije mogao biti inteligentni narator, ujedno je i dehumanizator, jer se u susretu s njegovom mitskom veličinom sva ljudskost pretvara u ništavnost.

Inteligentni naratori nikada ne pristaju biti vlastitom negacijom, a sve kako bi otvorili prostor da ih se, zbog društvene potpore izgubljenih, promatra kopijom mitskog utemeljitelja.

Društvu mitske svijesti treba inteligentni narator – onaj koji je samopoštovanje izgradio u samoći budući da nije mogao u dehumanizirajućem društvu mitske svijesti – kako bi to društvo demitologizirao i učinio ga povijesnim društvom koje svoju sadašnjost demonstrira u istovremenosti s ostalim povijesnim društvima.

U hrvatskom društvu postoje mnogi inteligentni naratori, oni se sada odnose prema vlastitoj samoći, a sutra će snagom vlastite samoće i brigom za samopoštovanje i istovremenost demitologizirati hrvatsku izgubljenost.

Tada ćemo s povijesnim podsmijehom promatrati u mitu izgubljene veličine.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora