Hrvatska politika kao muzej iluzija

U Zagrebu postoji Muzej iluzija. Muzej je jedinstven i ne znam za neki sličan. Kako kažu oduševljava, štošta uči, zasigurno iznenađuje, pa i zbunjuje, jer u tom muzeju pouzdano ”ništa nije onakvo kakvim se čini”!

Postoje svakakve varke. Ogledala koja iskrivljuju, rupe za koje se čini da nemaju dna. Sestra mi je bila oduševljena varkama, naročito jer tamo može zabaviti djecu i kad je hladno i kad pada kiša.

Ilica 72. Čini mi se da je Muzej pogrešno lociran. Njegovo prvo mjesto bilo bi na Trgu svetog Marka, u onom trošnom ulazu u zgradu u kojoj vježbaju zagrebački solisti. Neki moj predak, pred sto godina, bio je vlasnik dućana i krčme na istom dijelu Trga i još čuvam sliku s velikim natpisom (hvala Snježana!).

Zamislite kako bi to bilo sjajno: Sabor, Ustavni sud, Vlada, Skupština grada Zagreba i Muzej iluzija na jednom mjesto. Eksponati bi se mogli seliti iz zgrade u zgradu.

Most ne vodi nikamo, a ne zna se da li odnekud kreće. Sjajno igraju u malom političkom prostoru, no nisu istaknuli ni zapažene ministre, niti daju premijera, niti jake vođe koji određuju smjer i definiraju koncepciju. Šteta što nemaju Prgometa. Petrov je uvijek na slici s mobitelom. S kim razgovara?

Recimo pred raspravu o proračunu na ulazu u dvoranu postavila bi se rupa bez dna. Kod biranja vlade i ministara prigodni ekspert magije demonstrirao bi vađenje zečeva iz šešira. Na Ustavnom sudu postavila bi se ona ogledala koja mršave ljude čine krupnim monstrumima, a debele stanjuju. U njemu bi se ja i Šuker činili kao dva jablana. Peđa Grbin bio bi patuljak, a cijeli sastav Suda ogledao bi se kao crkveni dječji zbor.

Skupština grada ne bi imala nikakav postav – Grad bi samo posudio najvećeg od svih iluzionista, čudesnog Milana, koji bi stvarao vodoskoke, crtao trase podzemne željeznice i prividno branio čistoću Zagreba. Majstor obmane mogao bi biti kustos Muzeja.

Znam, došlo bi do nezdrave konkurencije, najbolji iluzionisti postali bi izborni savjetnici, širili glasine i novinarima davali ekskluzivne informacije.

Usprkos toga mislim da bi, prije ili kasnije, nastala inicijativa da se institucija Muzeja uvrsti u Ustav ili bar da svi dužnosnici i stranačke vođe polože u Muzeju stručni ispit za iluzioniste.

Neki imaju značajne reference. Predsjednik Sabora bi objašnjavao magiju preslagivanja, tek što se vratio sa sastanka na kojem mu je Predsjednica rekla da idu novi izbori, a gotovo dvije trećine zastupnika potpisalo zahtjev za raspuštanjem Sabora. Intelektualno skromna ideja da će Vlada donositi, kad već Sabora nema, uredbe sa zakonskom snagom spada u originalne iluzije.

Kolektivnu nagradu za iluziju dobili bi pojedinci koji su smislili plan očuvanja potpredsjednikovog ugleda rušenjem svoje Vlade. Ne znam može li se to smatrati tihim državnim udarom, ali sada u Banskim dvorima sjede dva premijera: jedan otpušteni – Orešković i jedan neizabrani – Marić.

Ponašali bi se kao da je sve normalno, kao da nisu opozvani, čudi me jedino da ne zovu Živi zid da ih spasi od ovrhe. Sve podsjeća na situaciju nakon razvoda u kojoj supružnici žive zajedno i dalje čekaju rasplet.

Recimo pred raspravu o proračunu na ulazu u dvoranu postavila bi se rupa bez dna. Kod biranja vlade i ministara prigodni ekspert magije demonstrirao bi vađenje zečeva iz šešira. Na Ustavnom sudu postavila bi se ona ogledala koja mršave ljude čine krupnim monstrumima, a debele stanjuju. U njemu bi se ja i Šuker činili kao dva jablana. Peđa Grbin bio bi patuljak, a cijeli sastav Suda ogledao bi se kao crkveni dječji zbor

Veličanstvena invencija: Sabor raspuštamo sada, ali odluka stupa na snagu s odgodom, izvršena je da bi se rastegnuo ustavni rok za raspisivanje izbora i izbori pomakli u rujan. Neka se ljudi mirno znoje i kupaju, ima vremena. Sad se testira i pomicanje roka na 11. rujan, što je samo uvod u novo prolongiranje datuma. Nije baš u skladu s duhom ustavne odredbe, ali tko će se buniti. Zar bi Ustavni sud imao snage intervenirati?

Ustavni suci u svojim radnim togama malo podsjećaju na mađioničare. Nije baš da izvode trikove s kartama, no njihove odluke oduzimaju dah i ostavljaju pitanje je li moguća takva iluzija. Interesantno je da glasaju usklađeno, da se svađaju javno, ali možda je i to trik i iluzija.

Raspisuju se natječaji, uzimaju novi ljudi, postavljaju nove uprave, sve na brzinu i bez razmišljanja o tome kakve to posljedice ima. Novi ne dolaze i ne mogu, stari više ne smiju. Nitko ne upravlja i ne odlučuje. Predsjednica osuđuje praksu političkih postavljanja i traži karijerne profesionalce, a sama je napravila čistku, pri čemu ne mislim na doslovno čišćenje prostora i uklanjanje Titove biste. Sprema se postaviti nove veleposlanike dok još može dobiti supotpis Oreškovića, iako vjerojatno zna da je to, najblaže rečeno, mimo zakona.

Rijetke su takve situacije stvaranja masovne iluzije. Mislim da će stvar eskalirati i dalje. Iluzija normalnosti koja je sada samo stil i moda otuđenih institucija postat će načinom života. Pravit ćemo se da su izbori demokratski i slobodni. Zaduživat ćemo se na domaćem tržištu i kod banaka koje su strane ekspoziture. Mediji će izbjegavati prave teme, a dnevnik će počinjati turističkim statistikama, scenama kombajna i linijama punjenja boca.

Tražit će se slike s plaže i govoriti o produženju sezone. Još da nismo nesretno izgubili na prvenstvu, spremala bi se slavlja. Kupuje se vrijeme i čeka Alka, otvaranje ljetnih festivala, a zbog Mosta će glavni događaj biti utrka lađa na Neretvi. I taman kad se opustimo, prestanemo gledati Dnevnik, iz vještičjeg lonca medijskih savjetnika izvadit će se teme za tih par dana do izbora.

Neće biti govora o programima. Neće se analizirati grafikoni rasta i pada političkih stranaka. Malo tko će primijetiti da Orešković i Karamarko više nisu pozitivci, da popularnost HDZ-a strmo pada, da je SDP na razini iz najboljih godina, da su na ljestvici omrznutih sada i Petrov i Orešković.

Neće biti govora o programima. Neće se analizirati grafikoni rasta i pada političkih stranaka. Malo tko će primijetiti da Orešković i Karamarko više nisu pozitivci, da popularnost HDZ-a strmo pada, da je SDP na razini iz najboljih godina, da su na ljestvici omrznutih sada i Petrov i Orešković

Ne primjećuje se ni nestanak malih stranaka koje su tobože bile oslonac i pokriće velikih koalicija. Opasno je ići u koalicije gdje velike ribe gutaju male.

HDZ postaje dosadan sa svojim optužbama o skrivenim komunjarama i najnesposobnijoj vladi, zavjerama protiv Hrvatske. Možda se sjete nekih svojih premijera. Na primjer Oreškovića. Elegantno su rekli da se radi o neuspjelom eksperimentu. Međutim eksperimenti se ne rade na živim ljudima, pogotovo ne bez njihove suglasnosti. Nitko nije glasao za Oreškovića, Karamarko ga je izmislio. Kovač se prijetio blokadom Srbije. Ispalo je da smo mi blokirani.

SDP iritira svojom šutnjom. Zar misle tako pobijediti? Povremeno iskoči neka iskra o potrebi izvorne socijaldemokracije, no kako nitko ne zna što to znači, to postane etiketa pojedinca, a ne stranački program. Govore o mladima, a njihovi forumi mladih pune se ambicioznim stranačkim klijentima.

Most ne vodi nikamo, a ne zna se da li odnekud kreće. Sjajno igraju u malom političkom prostoru, no nisu istaknuli ni zapažene ministre, niti daju premijera, niti jake vođe koji određuju smjer i definiraju koncepciju. Šteta što nemaju Prgometa. Petrov je uvijek na slici s mobitelom. S kim razgovara?

Možda nešto sasvim novo? A treći put ili četvrta republika? Izraz treći put je potrošen, izraz četvrta republika je bez sadržaja. A svi bismo mi zapravo htjeli nešto novo.

Izbori će promijeniti vlast, ali neće sistem. Plus ça change, plus c’est la même chose. A tako bih volio promjene.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora