Hrvatski biofili i nekrofili

Hrvatsko društvo je podijeljeno društvo. Podjela o kojoj nitko do sada nije govorio na najbolji mogući način oslikava našu zbilju posljednjih godina i desetljeća, a sva je prilika da će tako biti i u nadolazećim godinama i desetljećima.

U Hrvatskoj se, naime, odvija sukob između, kako je to Fromm nazvao, snaga biofilije i nekrofilije. Biofilija je ljubav prema životu i budućem ljudskom opstanku, a nekrofilija je ljubav prema mrtvima, smrti i nestanku sadašnjeg opstanka. Biofili u čovjeku vide mjesto kreativnosti, a nekrofili ne vide čovjeka, nego neprestano rekonstruiraju smrt.

Zemlja u kojoj prevladavaju nekrofilne politike nije u stanju razviti institucije koje će biti u funkciji nadolazećeg svijeta.

Društvo mrtvih i smrti nije u stanju suočiti se s povijesnim traumama i sadašnjim mitovima, nego se uklapa u te traume smatrajući ih gotovo svetima.

U Hrvatskoj se, naime, odvija sukob između, kako je to Fromm nazvao, snaga biofilije i nekrofilije. Biofilija je ljubav prema životu i budućem ljudskom opstanku, a nekrofilija je ljubav prema mrtvima, smrti i nestanku sadašnjeg opstanka. Biofili u čovjeku vide mjesto kreativnosti, a nekrofili ne vide čovjeka, nego neprestano rekonstruiraju smrt

Zemlja u kojoj su žive teme iz prošlih ratova zasigurno ima mrtvo društvo, jer u tome društvu rat još nije završio.

Kada ratuju živi, na djelu je tragedija koja se, ipak, završetkom rata prevladava, iz te se tragedije nešto nauči, makar što treba učiniti da se tragedija rata nikada više ne ponovi. Kada ratuju ljubitelji mrtvih, smrti i preziratelji budućnosti, rat nikada ne završava.

On se neprestano konstruira i rekonstruira, a sve kako bi se izbjegao susret sa žrtvama rata, jer taj susret obvezuje. Istina rata je istina žrtve, a ne zločinca.

Društvo biofilije je društvo koje ima obvezu prema žrtvama, a temeljna obveza prema žrtvi je istina, zaustavljanje žrtvenog mehanizma i stvaranje uvjeta za razvoj kreativnosti i nenasilja.

Zarobljenici rata, smrti i patnje drugih djeluju na način podržavanja rata i svetosti rata, kao i produkcije patnje i smrti.

Kada u nekom društvu ili u nekoj instituciji prevlada duh nekrofilije, tada će to društvo i ta institucija prebaciti težište sa sadašnjosti i govora istine na prošlost, braneći se tako od istine nehumanim mitom o vlastitoj nepogrešivosti i svetosti.

Ukoliko promatramo vječne teme podijeljenog mitskog hrvatskog društva, razvidno je da su one nekrofilskog značaja – od nemogućnosti da se osudi ustaški režim i pozdravi koji su nastali u tome režimu do utvaranja da upravo sada djeluje tajna organizacija jugoslavenske države, iako nije jasno kako i čemu, jer te države više nema.

Beživotna politika se približava okultnoj vještini oživljavanja strahova i odreknuća od misaonosti i ideja. Zašto je i kako nastao mit da ratifikacijom Istanbulske konvencije nastaje nova kozmologija, novi društveni poredak nedefiniranih spolnih i rodnih uloga?

Zbog čega se iracionalno dizanje križarske bojne protiv onih koji u Istanbulskoj konvenciji vide dokument borbe protiv nasilja nad ženama i djecom, a ne vještičji recept koji oslobađa demonske snage svijeta i danas promatra kao borba za fiksiranu svetost i fiksiranu istinu, bez imalo samokritičnosti i racionalnosti?

Zbog čega se neprestano odgađa sraz sa stoljećima nesmetanom pedofilijom u svećeničkim krugovima?

Kada ratuju živi, na djelu je tragedija koja se, ipak, završetkom rata prevladava, iz te se tragedije nešto nauči, makar što treba učiniti da se tragedija rata nikada više ne ponovi. Kada ratuju ljubitelji mrtvih, smrti i preziratelji budućnosti, rat nikada ne završava

Zar nisu nekrofili sadašnjeg i tadašnjeg hrvatskog društva omogućili da se u hrvatskom društvu i u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nesmetano razvija arhitektura sadizma svećenika pedofila?

Jesu, sve su to napravili i sve to čine nekrofili, ali uz šutnju i neaktivnost biofila.

Odgovornost za razvoj društva je na biofilima, njihovoj kreativnosti, autentičnosti i spremnosti da djeluju u duhu ideja, istine i razvoja, a ne oportuniteta.

Biofili ne odustaju od jezika istine, a to je jezik ideje. Jezik istine i ideje u zapuštenom društvu mrtvih, smrti i okultnih vještina oživljavanja prošlosti nije jezik općeg razumijevanja, to je jezik budućnosti i on će dobiti na značenju i značaju tek kada nam javne politike postanu ono što trebaju biti –  u funkciji istine, pravde i kreativnosti.

Biofilni političar se ne obraća biračima, ma koliko to paradoksalno zvučalo, nego institucijama i zakonima. Jedino institucije i snaga zakona mogu dovesti do stvaranja drugačijih uvjeta i drugačijeg javnog života. Sve ostalo je kretanje unutar istog nekrofilskog sustava.

Nekrofili nastupaju kao elitisti – doduše, elitisti mrtvog, prošlog i beživotnog, ali ipak elitisti.

Treće opcije unutar nekrofilskog sustava gotovo uvijek imaju mesijanski sindrom.

Taj sindrom je potpuno realan, ali takve mesijanske figure ne spašavaju od nekrofilskog sustava, nego spašavaju nekrofilski sustav.

Sve mesijanske figure na hrvatskoj političkoj sceni uistinu su bile mesijanske figure, ali mesijanske figure sustava.

Sustav stvara vlastiti mesijanski odmak kako bi u sljedećem trenutku nastupio još jače i bestijalnije.

Jedini efikasni način humaniziranja politike i društva je taj da politika počiva na istini i poštivanju ljudskih prava koja ne smiju biti u sferi apstraktnosti.

Biofilni političar se ne obraća biračima, ma koliko to paradoksalno zvučalo, nego institucijama i zakonima. Jedino institucije i snaga zakona mogu dovesti do stvaranja drugačijih uvjeta i drugačijeg javnog života. Sve ostalo je kretanje unutar istog nekrofilskog sustava

Ako su ljudska prava apstraktna datost, onda je na djelu nasilje i obespravljivanje.

Globalnom društvu treba globalna borba za ljudska prava, a suvremenim nacionalnim državama predstoji put da razvijaju zdrav vid nacionalnog koje se ostvaruje u jeziku i kulturi, a ne u neprijateljstvu i ratu.

Suvremena nacionalna država, upravo zato što je svjesna da se nacionalno ostvaruje putem kulture, nije neprijateljski usmjerena prema nacionalnim manjinama jer shvaća da građani više nisu zarobljenici unutar granica nacionalnih država, nego pripadaju čitavom svijetu.

Jednoznačno, bez previše okolišanja unutar granica nekrofilije odigrava se smrt, nesloboda, neprijateljstvo, dok se unutar granica biofilije događaju kreativnosti i napredujućeg vremena. Što je više biofilije, više je života, što je više nekrofilije, više je smrti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora