autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Hrvatski Staljingrad

AUTOR: Branko Mijić / 19.11.2016.

Branko Mijić

Avion je letio nisko iznad nas. Možda na samo 100 metara tako da smo pilota dobro vidjeli. Naređeno je da se puca. Avionski motor potom se zadimio, a avion srušio kraj Bršadina. Dobar je to bio pogodak…

Tako su te ratne jeseni 1991. godine u Marincima svjedočili gardisti koji su s improviziranog grudobrana od vreća srušili neprijateljskog ”Galeba” upućujući kolegu Silvana Ježinu i mene kako ćemo jedinim mogućim putem, preko Bogdanovaca i kroz kukuruzište, ući u opkoljeni Vukovar.

Čudili su se što Riječani rade u ravnoj Slavoniji u kojoj se svakodnevno ginulo, baš kao što smo mi ostali osupnuti stravom razrušenog grada koju ni potresne televizijske snimke nisu mogle dočarati.

Vukovar je već na prvi pogled bio ukleti grad, divljački uništavan i razaran tisućama granata, iz svih mogućih oruđa i oružja.

Dva mjeseca kasnije Vukovar je okupiran, a jezive slike obišle su svijet. Jedna grozomorna vijest sustizala je drugu. Protjerani i ubijeni civili, ranjenici odvedeni iz bolnice i masakrirani, Ovčara

Naivno smo mislili kako ćemo se moći probiti do Švapskog brda, da vidimo što je s rodnom kućom našeg redakcijskog Vukovarca, danas pokojnog Ivana Fabijana Janija, no stigli smo do Sajmišta, mjesta gdje su se vodile najžešće borbe i gdje su se gomilali uništeni tenkovi i oklopni transporteri.

”Samo ako imate petlju i srce, jer treba kroz kukuruze, a ima mina i mogući su neprijateljski snajperi”, govorio nam je gardist koji nas je doveo do položaja.

A tamo iznenađenje, kao da smo sreli starog prijatelja, pravi pravcati krčki Bodul, koji, iako je cijelu noć bio na straži, spremno pristaje biti vodič do groblja tenkova. Prati ga puškomitraljezac kojeg svi zovu Švabo, inače je iz Đakova, a na bojišnicu je stigao iz Frankfurta gdje je živio i radio. Poslije rata Bodul je javio kako je Švabo kasnije poginuo…

Svjetleći metak s teške strojnice tenka uništenog na Sajmištu ostao je trajni suvenir tog prvog posjeta Vukovaru.

Dva mjeseca kasnije Vukovar je okupiran, a jezive slike obišle su svijet. Jedna grozomorna vijest sustizala je drugu. Protjerani i ubijeni civili, ranjenici odvedeni iz bolnice i masakrirani, Ovčara…

Što je s braniteljima koji su pokušali proboj, što je s onim gardistima, mrka ali odlučna lica koje smo sretali u razorenom gradu, što s našim vodičem Bodulom, što s Istrijanom iz Novigrada koji je tog dana imao rođendan koji je, umjesto tortom, zasladio grahom i pivom.

Herojstvo Vukovara je unatoč svemu pobijedilo smrt i pokazalo da se ne može pokoriti grad koji se brani srcem. Iako je te 1991. godine Vukovar uistinu bio ”hrvatski Staljingrad”, opstajući u nemogućim uvjetima, protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, pokazao se nepokorenim gradom koji su neljudi mogli samo privremeno okupirati

Emil, sin naše Marice, koji se tamo cijelo vrijeme borio, završio je u zarobljeništvu u nekom od srbijanskih logora…

Tragedija Vukovara tragedija je Guernice i svih gradova koje su u povijesti barbari pokušavali ubiti razarajući njihovo tijelo i njihovu dušu.

Herojstvo Vukovara je unatoč svemu pobijedilo smrt i pokazalo da se ne može pokoriti grad koji se brani srcem. Iako je te 1991. godine Vukovar uistinu bio ”hrvatski Staljingrad”, opstajući u nemogućim uvjetima, protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, pokazao se nepokorenim gradom koji su neljudi mogli samo privremeno okupirati.

Već tada, u odlučnosti branitelja koji su u Marincima srušili avion i onih koji su do posljednje kapi krvi branili svaku stopu Vukovara, vidjelo se da pobjeda silazi na zemlju.

Dvadesetipet godina kasnije svima hvala, poginulima vječna slava. A Vukovar i Vukovarci neka zauvijek žive mirno i spokojno.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora: