Hrvatskoj je neophodna Palača kulture

Hrvatska je jedina zemlja u regiji koja nema centralni Dom kulture – da budem izravan bez većeg uvoda. To svakako nije na ponos hrvatske kulture! Većina je kod nas spremna dičiti se sportskim dvoranama u europskim razmjerima. To još nije dovoljno – neki predlažu izgradnju nove, još veličanstvenije arene u Zagrebu, za neko međunarodno sportsko prvenstveno. Kao glavni grad, Zagreb bi se, po njima, morao dičiti stadionom o kojem će govoriti svijet (ili Europa) nekoliko dana, a nakon velike priredbe, po meni, ostaje trajna obaveza zajednice da ga održava stalnom popunjenošću!

Nedavno je u medijima također ponuđen prijedlog da Zagreb izgradi i svoju  o p e r u , koju, kao, imaju svi veliki gradovi u svijetu. Zvuči veličanstveno: pored Hrvatskog narodnog kazališta, Hrvatskog glazbenog zavoda i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, te novog Konzervatorija – imati i Operu! Ne tvrdim da to ne bi bilo idealno, ali za ovu, za sada najblaže rečeno, skromnu zemlju – nije li to nerazumno, u prvom redu kad se zna, ili nitko ne želi znati, da Zagreb nema centralni prostor za multikulturna događanja, koji, kao što rekoh, već odavno imaju svi glavni gradovi republika u bivšoj državi.

Planirano je ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća da Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, u smislu ekonomskog razmišljanja, pokrije, pored muzičkih, sve potrebe (estradne, festivalske, kongresne…).

Nedavno je u medijima također ponuđen prijedlog da Zagreb izgradi i svoju o p e r u , koju, kao, imaju svi veliki gradovi u svijetu. Zvuči veličanstveno: pored Hrvatskog narodnog kazališta, Hrvatskog glazbenog zavoda i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, te novog Konzervatorija – imati i Operu! Ne tvrdim da to ne bi bilo idealno, ali za ovu, za sada najblaže rečeno, skromnu zemlju – nije li to nerazumno, u prvom redu kad se zna, ili nitko ne želi znati, da Zagreb nema centralni prostor za multikulturna događanja, koji, kao što rekoh, već odavno imaju svi glavni gradovi republika u bivšoj državi

Međutim, već 1974. Svjetski festival animiranih filmova, koji je s oduševljenjem udomljen u novoj elegantnoj dvorani, konstatirao je da reprodukcija filmskog tona nije u redu. Zvuk je posebno bio nedovoljno razumljiv u redovima sa strane, pa smo nastojali, za nuždu, regulacijom sjedenja goste festivala smještati samo u srednjim redovima. Ali na narednim projekcijama, nakon svečanog otvaranja, kada autori izlaze i vraćaju se u dvoranu između pojedinih filmova – to se nije moglo izbjeći.

I razumljivo je da je došlo do protesta stranih gostiju, pa smo, na veliku našu žalost, morali tražiti novu lokaciju za Animafest. Poslije je bilo uzaludnih pokušaja da se popravi reproducirani zvuk u velikoj dvorani (čak su bili angažirani, kako čujem, i talijanski stručnjaci), no do danas nije bilo uspjeha.

Tome treba dodati da su, pored neispravnog zvuka, i visoki troškovi iznajmljivanja Dvorane doprinijeli da Animafest nastavi traženje donekle prikladnog mjesta u Zagrebu za svoju adresu.

Prije nego što nastavim s humorističkom povijesti seljenja zagrebačkog Festivala animacije, koja vrijedi i za ostale slične priredbe, ponavljam vapaj izgubljenog u pustinji: Zagreb, zapravo Hrvatska, n e m a centralnog Doma kulture za posebne kulturne događaje.

Sedamdesetih godina francuski predsjednik Pompidou proveo je u život ideju, vjerojatno svog ministra kulture legendarnog Jacka Langa, da svi veći gradovi u Francuskoj moraju dobiti svoje domove kulture. Pariz se danas diči svojim Beaubourgom, a mali sjeveroistočni gradić Annecy, centar svjetske animacije, prostranom staklenom palačom kulture Bonlieu. To je riješilo dotadašnje prostorne probleme na polju kulturnih aktivnosti francuskih gradova, a time generalno doprinio razvoju i ugledu francuske kulture.

Kao osobni svjedok pojave francuskih domova kulture i nastupanja u oba grada poznajem posebno iskustvo Annecyja, koji je organizator prvog specijaliziranog festivala animiranih filmova u historiji. Posjećivao sam redovito taj pitoreskni grad, koji je od 1961., godine pravno sjedište ASIFE, Međunarodne asocijacije animiranog filma, i redovnog velikog filmskog festivala animacije.

Do 1979. godine Annecy je održavao festival u starom teatru bez rashladnih uređaja i s nedovoljnim brojem sjedala. I pored toga, obožavali smo to mjesto gdje smo mogli pratiti svjetsku produkciju autorskog animiranog filma i sastajati se s kolegama iz čitavog svijeta.

Sedamdesetih godina francuski predsjednik Pompidou proveo je u život ideju, vjerojatno svog ministra kulture legendarnog Jacka Langa, da svi veći gradovi u Francuskoj moraju dobiti svoje domove kulture. Pariz se danas diči svojim Beaubourgom, a mali sjeveroistočni gradić Annecy, centar svjetske animacije, prostranom staklenom palačom kulture Bonlieu. To je riješilo dotadašnje prostorne probleme na polju kulturnih aktivnosti francuskih gradova, a time generalno doprinijelo razvoju i ugledu francuske kulture

Novi moderni kulturni centar Bonlieu donio nam je nezamislivu ugodnost: prostrane projekcione sale s hlađenjem, veliki foaje s eskalatorima, dovoljno dodatnih prostorija za organizaciju multinamjenskih priredbi, restoran, kafe, biblioteku, knjižaru, trgovine s kulturnim sadržajima, te veliko podzemno parkiralište. Osim toga Dom je situiran uz jezero i na neposrednom rubu trgovačkog centra grada. Kao što se vidi, idealno rješenje koje zadovoljava urbanističke, profesionalne i turističke zahtjeve.

O pariškom kulturnom centru Beaubourg ne moram govoriti, on je opće poznat.

Jasno mi je da su takvi projekti neizvedivi u našoj zemlji, bar privremeno, ali u svim tim uvjetima takmičiti se s ostalim svijetom u gradnji sportskih giganata, pa i opere, a nemati p a l a č u k u l t u r e , koja bi bila rješenje za mnoge kulturno-umjetničke priredbe – nije ni razumno, ni civilizirano, ni patriotski!

Bit će korisno da se prisjetimo sudbinskih seoba našeg Svjetskog festivala animiranih filmova.

U šezdesetim godinama, odmah nakon osnivanja prvog festivala animacije u Annecyju (1961.), na vrhuncu međunarodnog renomea Zagrebačke škole, počelo se razmatrati osnivanje festivala animiranog filma i kod nas, ali je do realizacije došlo tek 1972. Tada je nove festivale odobravala naša profesionalna asocijacija ASIFA. Naši članovi Izvršnog odbora direktori Zagreb filma Želimir Matko i Milivoj Pogrmilović izborili su odabir Jugoslavije/Hrvatske za novog organizatora međunarodnog festivala, u konkurenciji velikih svjetskih gradova, među njima i Londona. Iduće godine to je potvrđeno na godišnjoj skupštini ASIFE u rumunjskoj Mamaji 1969.

Za održavanje Festivala godinama je zamišljano neko turističko mjesto na Jadranu. Ali, kako ni jedan grad na moru nije imao prikladnu kino-dvoranu (?!), moralo se prikloniti Zagrebu, kao glavnom gradu Republike i sjedištu animacije Zagreb filmu. Za bijenalne priredbe (Zagreb-Annecy) dopala nam je parna godina, pa je prvi festival u Zagrebu održan 1972. godine.

U prostorima Doma, koji je ujedno i vojni hotel, događale su se tu i tamo neugodne zgode s ljudima osiguranja. Iduće godine, negdje u Europi, upitao me predsjednik ASIFE John Halas: ”Hoće li i sljedeći festival biti in army barracks (u vojnim kasarnama)?” To i činjenica da projekciona dvorana nije imala hlađenje (u lipnju!) odlučilo je da potražimo drugo mjesto za održavanje festivala

No ni Zagreb nije imao pravo mjesto za tu međunarodnu filmsku priredbu! Prvi izbor kino Balkan (danas Europa) pravi je klasični kinematograf, ali ima svega šesto sjedala i nikakvih sporednih prostorija za potrebe jedne takve priredbe: za upravu festivala, prostoriju s bifeom za sastajanje učesnika festivala, za rad žirija, sastanke ASIFE, izdavanje festivalskog biltena, opremljenu prostoriju za medije… Zato je nenadani odabir pao na Dom Armije u sadašnjoj Zvonimirovoj ulici.

U principu, ta zgrada imala je sve što nam minimalno treba: projekcionu dvoranu, salu za sastanke, kancelarije za organizatore, izložbene prostore, restoran za učesnike, ugodno zeleno dvorište sa stolovima i poslugom… Idealnu sliku poremetili su nam strani gosti sa Zapada: oni nisu mogli shvatiti da ulaz u Festival čuva vojnik s kalašnjikovim, niti uopće pojam vojne zgrade kao kulturne ustanove.

A i u prostorima Doma, koji je ujedno i vojni hotel, događale su se tu i tamo neugodne zgode s ljudima osiguranja. Iduće godine, negdje u Europi, upitao me predsjednik ASIFE John Halas: ”Hoće li i sljedeći festival biti in army barracks (u vojnim kasarnama)?” To i činjenica da projekciona dvorana nije imala hlađenje (u lipnju!) odlučilo je da potražimo drugo mjesto za održavanje festivala.

Sljedeći Animafest s olakšanjem smo organizirali u novoizgrađenoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, s mnogo prednosti, ali – s jednim velikim problemom: reprodukcija filmskog zvuka je (kako sam već napomenuo) loša prema rubovima dvorane – što je i danas aktualno. Osim toga, očekivali smo da će relativno pusta okolina Dvorane u Trnju veoma brzo biti popunjena objektima koji pripadaju takvoj kulturno-estradnoj ustanovi (restoranima, knjižarama, kafeima, i sl.) i postati živi društveni centar. No to se ni do danas nije dogodilo.

1978.pronašli smo novu destinaciju – Studentski centar u Savskoj ulici. Taj ugodni ambijent inozemni gosti posebno su cijenili, u prvom redu zbog prostranog zelenog dvorišta. No i SC je imao bitne mane: preniski filmski ekran i nedostatak rashladnih uređaja (opet!). Supruge čuvenih Disneyjevih animatora Franka Thomasa i Ollieja Johnstona (starije dame iz Burbanka) prozvale su zbog nesnosne vrućine Studentski centar festivalom debelih nogu (iako im se inače boravak u Zagrebu neobično sviđao).

Sljedeći Animafest s olakšanjem smo organizirali u novoizgrađenoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, s mnogo prednosti, ali – s jednim velikim problemom: reprodukcija filmskog zvuka je (kako sam već napomenuo) loša prema rubovima dvorane – što je i danas aktualno. Osim toga, očekivali smo da će relativno pusta okolina Dvorane u Trnju veoma brzo biti popunjena objektima koji pripadaju takvoj kulturno-estradnoj ustanovi (restoranima, knjižarama, kafeima, i sl.) i postati živi društveni centar. No to se ni do danas nije dogodilo

1980.godine prešli smo u kina Balkan i Zagreb, sa organizacijskim punktom u obližnjem Omladinskom kulturnom centru u Preradovićevoj ulici; taj trokut bio je prikladan za goste Festivala. Kina su u najužem, trgovačkom centru grada i blizu hotela koji pružaju boravak stranim gostima. Jedini je minus, koji vrijedi i danas, nedostatak neophodnih nusprostora za jednu međunarodnu manifestaciju. Učesnici Festivala po izlascima sa projekcija odmah se izgube u moru kafea i trgovina na Cvjetnom trgu i Bogovićevoj ulici, pa ih se praktički može ne susresti do kraja Festivala.

Jednom riječju, ta mjesta zbog toga nemaju atmosferu potrebnog festivalskog zatvorenog prostora. A i administrativni centar Festivala već druge godine morao se također ugurati u kino Balkan, jer je Kulturni informativni centar u Preradovićevoj ulici prodao dragocjeno prizemlje u komercijalne svrhe.

Sjetimo se svih recentnih završnih festivalskih prijema u foajeu kina Europa – skučeni prostor za nekoliko stotina uzvanika više je möra nego svečanost međusobnih oproštaja domaćih, stranih učesnika i nagrađenih autora.

Ponavljam: Zagreb vapi za višenamjenskim centralnim Domom kulture, koji bi dostojanstveno pružao potrebne usluge preko čitave godine ne samo veteranu Animafestu, već i mnogim drugim festivalima te kulturno-umjetničkim priredbama, pogotovo međunarodnim, kojih sada ima sve više.

Hrvatskoj je neophodna PALAČA KULTURE!

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora