I liječnici imaju svoja prava, a sve im se više prijeti

Tijekom pandemije jako puno slušamo o pravima pacijenata, a pri tome se gotovo ni ne spominje pravo liječnika da obavljaju svoj posao prema pravilima struke, najbolje kako trenutna znanost nudi. Ovo pravo je tijekom proteklih desetljeća sve više ugroženo s više strana.

Ako posegnemo u povijest liječništva, odnosno njima srodnih zanimanja, liječnici su bili slavljeni i uvažavani članovi društva koji spašavaju živote, no često izloženi čak i smrtnoj kazni ako ne bi ispunili očekivanja onih koji su ih odabrali za svoje liječnike. Vrlo je rizično bilo biti iscjelitelj ili liječnik na dvorovima ili općenito liječiti članove obitelji vladara.

Danas se očekuje da zakon štiti obje strane i liječnika i bolesnika. Liječnik nije svemoćan, te ishod, unatoč ispravnim postupcima ne mora biti povoljan, no često se vjeruje kako je moguća 100 postotna uspješnost svih postupaka i odluka ako je liječnik dobar, no to je idealiziranje struke.

Posljednjih dana po Ilici su osvanuli plakatići ručne izrade s fotografijom i citatom prof. Alemke Markotić kojeg je nespretno i neprimjereno, a dijelom i netočno, izrekla vezano uz eksperimentalnu primjenu cjepiva na djeci.

Do tada javnost vjerojatno nije ni razmišljala, a kamoli znala, kako se provode istraživanja prije primjene lijekova ili cjepiva koja moraju jamčiti sigurnost sudionika što uključuje liječenje možebitnih štetnih nuspojava.

Sve je više nasilja, a liječnicima se izravno prijeti ili im se šalju mailovi s nestručnih i zlonamjernih web stranica ili tekstova čime se onemogućava rad predviđen Zakonom

Na plakatu autori prozivaju sve liječnike uz prijetnju da će im suditi i to čak ako samo jedno dijete bude imalo nuspojavu na cjepivo. Autori toga sadržaja, očito, smatraju početak dobrovoljnog cijepljenja djece protiv COVID-19 eksperimentom, a ovo to nije.

Obrazloženje prof. Markotić da su se cjepiva prije testirala na siromašnoj afričkoj djeci netočan je podatak, a drugi, da se cjepiva moraju testirati na nekoj djeci da bi bila sigurna za našu djecu, je neprikladno izrečen i neprimjeren za široke mase te ju je, vjerojatno, to potpuno detroniziralo.

Ona nije objasnila kako se u eksperimentu, nakon što su završene sve prethodne faze istraživanja na odraslima, na kraju uključuju djeca onih roditelja koji ih žele cijepiti i koji su pristali na sudjelovanje u istraživanja na uzorku, dakle prije masovne primjene.

No ako usporedimo reakciju javnosti s onom na drugom slučaju vidimo da imaju potpuno drugačiji stav. Naime, istodobno s početkom cijepljenja djece, proteklih se nekoliko mjeseci prikupljao novac za eksperimentalno liječenje djevojčice iz Šibenika za koje moraju platiti oko 5 milijuna dolara.

Dakle, eksperimentalno liječenje s neizvjesnim ishodom je svima u tom slučaju moralno i etično, a u slučaju primjene cjepiva koje je prošlo eksperimentalnu fazu nije. No dobro, u prvom slučaju se radi o bolesnom, a kod cjepiva o zdravoj djeci.

Ipak, jasno je da vrijede dva mjerila za odnos javnosti prema istraživanjima i usađeno je pogrešno vjerovanje kako će se pokusom na životinjama sve ispitati, a onda bez pokusa na ljudima sigurno prijeći na masovnu primjenu.

Posebno je morbidno i zastrašujuće da uz sav stres rada u zdravstvu, dio stanovnika, nekažnjeno smije prijetiti liječnicima linčem. Upravo depresivno i zastrašujuće je to sve vidjeti dok se čuju božićne pjesme na Trgu i posvuda zloslutno, a ne radosno zveckaju zvončići u potresom oštećenom gradu, mjestimice pretvorenom u gradilište.

Međutim pitala bih ove euforične, pomahnitale koji zlorabe komentare prof. Markotić (doduše uistinu neprikladne): Što misle kako se liječnici uče operirati, raditi dijagnostičke postupke, kako prvi put naprave neki novi zahvat, odnosno kako u medicini napredovati ako se radi o nečemu potpuno novom?

Svakako se pri tome radi pod nadzorom iskusnijeg liječnika, no kao u svakom poslu, vještina se stječe radom. Pojavilo se nešto prilično uznemirujuće u našoj i svjetskoj javnosti da se od medicine, odnosno liječnika traže 100 postotne garancije na sve.

Potrebno je glasno izjaviti da to ni mi sami sebi ne možemo dati kad se samoliječimo ili očekivati to kad nas drugi liječi. Štoviše, rado idemo na dijagnostiku i liječenje kao anonimni bolesnici jer se doktorima znaju dogoditi komplikacije koje se nikome drugome ne dogode.

U želji da pokažem koliko je liječnicima naročito teško ostvariti svoje pravo na stručan rad, analizirat ću pojedine dijelove Zakona o liječništvu.

Članak 2. Zakona definira liječničko zvanje i načela obavljanja te djelatnosti što uključuje stalno održavanje i podizanje kvalitete liječničkih usluga, održavanje i promicanje povjerenja između liječnika i pacijenata te članova njihovih obitelji, poštivanje prava pacijenata, neovisno i profesionalno djelovanje te očuvanje i promicanje slobode i ugleda liječničkog zvanja.

U nastavku navodi se da je svrha liječničke djelatnosti zaštita zdravlja pojedinca, obitelji i cjelokupnog pučanstva, a posebno se izdvaja sprječavanje bolesti, zdravstveni odgoj i savjetovanje.

Već u ovom prvom dijelu Zakona liječnicima je postalo vrlo teško istodobno podizati kvalitetu rada i održati povjerenje između sebe i pacijenata jer se javnost preko mreža i medija zasipa velikim dijelom suvišnim podacima o svakom novom istraživanju bez kritičkog znanstvenog znanja, a već se unaprijed liječnike proglašava nedovoljno stručnima i kritičnima prema novim spoznajama ili novim lijekovima i cjepivima.

Tijekom pandemije jako puno slušamo o pravima pacijenata, a pri tome se gotovo ni ne spominje pravo liječnika da obavljaju svoj posao prema pravilima struke, najbolje kako trenutna znanost nudi. Ovo pravo je tijekom proteklih desetljeća sve više ugroženo s više strana

Sve je više nasilja, a liječnicima se izravno prijeti ili im se šalju mailovi s nestručnih i zlonamjernih web stranica ili tekstova čime se onemogućava rad predviđen Zakonom.

U proteklom periodu se, na žalost, pokazalo da postoje pojedine kolege koje nedovoljno prate područje vakcinologije te ponekad zastupaju neznanstvene činjenice, pa iako malobrojni, učinili su štetu. Zadatak je to stručnih društava koja bi morala temeljito revidirati svoju svrhu trajne edukacije liječnika specijalista.

Drugi važan zadatak je, stručne rasprave zadržati unutar okvira znanstvene i stručne zajednice, jer ono što mi međusobno znamo i razumijemo, laicima je nepoznato, pa javne rasprave uzrokuju odbojnost i nepovjerenje.

Tijekom pandemije epidemiolozima je specifično otežan rad u skladu sa Zakonom i na drugim razinama osim negativnog doživljaja cijepljenja.

Spomenut ću samo nekoliko: ovisnost o informatičkim rješenjima koja nisu prilagođene potrebama uočavanja grupiranja kontakata prema mjestu rada i življenja i koja nisu omogućavala učinkovito propisivanje izolacije pozitivnih na COVID-19 i njihovih kontakata, tajenje kontakata od strane bolesnika, verbalni i drugi napadi zbog mjera koje su utjecale na sve nas, ali koje je samo dijelom preporučeno od ove struke, nedovoljno brza reakcija na uključivanje dodatnog osoblja za rad na telefonskom obavještavanju kontakata o izolaciji i administriranju bolovanja, bespotrebno upisivanje podataka koji nisu potrebni za rad na obuzdavanju pandemije, ali su nametnuti zbog raznih razloga te na kraju pogrešna i netočna tumačenja epidemioloških podataka u nekim medijima.

Nadalje, u Zakonu piše da je liječnik u procesu donošenja odluka i izbora dijagnostike i liječenja samostalan u postupanju sukladno znanstvenim saznanjima i stručno dokazanim metodama koje odgovaraju suvremenom standardu struke. Prema ovome, liječnik je samostalan, no u praksi to nije tako.

Naime, u sredinama u kojima rade, liječnici dobiju verbalne upute da nešto trebaju drugačije činiti zbog kojekakvih organizacijsko-ekonomskih razloga. Pri tome liječnik nema pisani trag takve naredbe ili upute, čime ga se stavlja u nezavidnu poziciju.

Primjer takvih situacija su već same liste čekanja na neke pretrage za koje se prioritetno naručuju onkološki bolesnici, no ima i drugih životno ugrožavajućih dijagnoza osim onkoloških.

Tako dolazimo do toga da liječnik ili mora pokušati čim ranije bolesnika naručiti (što nekada iziskuje gotovo privatnu intervenciju) ili mu jedino preostaje da mu savjetuje pregled u privatnom sektoru.

Kako neki od tih liječnika rade i privatno, bolesnici smatraju da ih se na taj način sili da plaćaju privatnu uslugu, no to nije pojedinačna krivica liječnika koji mu je ponudio svoju uslugu u privatnom sektoru, nego je posljedica ograničenja javno financiranog sektora.

Ipak, činjenica je da zbog nekih pojedinaca, koji zaista tu činjenicu zlorabe, pa privatno upućuju i onoga tko bi trebao biti zbrinut u javnoj ustanovi, velika većina drugih liječnika biva obilježena iako nisu krivi jer postupaju u interesu bolesnika.

Ovo se nadovezuje i na otežano udovoljavanje sljedećoj postavci Zakona u kojoj piše da je liječnik dužan u obavljanju liječničke djelatnosti osobito poštovati načela obavljanja liječničke djelatnosti te suzdržavati se od svake aktivnosti koja nije spojiva s ugledom, dostojanstvom i neovisnošću liječničkog zvanja.

Zanimljiv je i dio u članku 15. gdje piše da iznimno, iako nema odobrenje za samostalan rad iz određene specijalnosti, liječnik može obavljati liječničku djelatnost iz područja za koje mu nije dano odobrenje za samostalan rad u sljedećim slučajevima: u društveno kriznim situacijama ili u drugim izvanrednim okolnostima kad je njegovo djelovanje neophodno jer je pružanje redovite zdravstvene zaštite onemogućeno.

Naime, tijekom pandemije su brojni liječnici drugih specijalnosti, nevezanih za rad u intenzivnoj jedinici ili plućnom odjelu, radili na COVID odjelima i time bili značajno izloženi stresu jer nisu školovani za posao koji se tamo njima nametnuo.

Nije sporno da je pandemija, te da je (iako neobjavljeno) izvanredno stanje, no sporno je što nakon prvog vala nije bila organizirana edukacija kojom bi ih se osposobilo tako da bi mogli s manje stresa raditi ovaj ionako previše stresan posao.

Posebno je morbidno i zastrašujuće da uz sav stres rada u zdravstvu, dio stanovnika, nekažnjeno smije prijetiti liječnicima linčem. Upravo depresivno i zastrašujuće je to sve vidjeti dok se čuju božićne pjesme na Trgu i posvuda zloslutno, a ne radosno zveckaju zvončići u potresom oštećenom gradu, mjestimice pretvorenom u gradilište

Nadalje, od 2020. godine, izmjenom Zakona o sigurnosti cestovnog prometa liječnik obiteljske medicine obvezan je prijaviti MUP-u sve bolesnike s novonastalom dijagnozom i/ili upotrebom lijekova koji mogu utjecati na rasuđivanje u vožnji ili općenito na sigurnost u vožnji čime se onemogućava čuvanje liječničke tajne.

Prema Zakonu o liječništvu on mora čuvati liječničku tajnu i može je otkriti, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, samo uz odobrenje pacijenta, roditelja ili skrbnika za malodobne osobe.

Prema starom Zakonu o sigurnosti cestovnog prometa, bili su dužni uputiti bolesnika na izvanredni pregled kod specijaliste medicine rada i sporta koji bi potom napisao mišljenje smije li osoba voziti. Iako je tada procjena bila također na liječniku (kako i treba biti), ta struka se bavi procjenama sposobnosti za specifična mjesta rada pa, prema tome, i vozače vozila.

Prema novom Zakonu, liječnik zbog toga što je posebnim zakonom drugačije propisano, mora izdavati liječniku tajnu pa je ovo izazvalo veliko nezadovoljstvo udruga obiteljskih liječnika koje smatraju da im je time narušena osnova povjerenja između liječnika i bolesnika, a nadilazi njihovo područje rada.

Ovo je napravljeno također u cilju zaštite zdravlja i sigurnost svih nas, no činjenica je da je prethodni Zakon prije 2020. godine to imao sasvim dobro regulirano.

S obzirom na sve ovo, smatram da liječnici moraju javnosti ukazivati na brojne prepreke u svom stručnom radu te tako uz zajedničke napore pomoći izgradnju boljeg sustava u kojemu će se moći poštivati zakonom predviđena prava i obaveze.                         

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora