autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

I moj je život igra bez granica

AUTOR: Zdravka Govedarica / 05.11.2024.

Zdravka Govedarica

Jutro je. Vozim se iz svog malog mista uz more prema Splitu. Uobičajeni zastoj u Podstrani, cestom gmižemo metar po metar. Na radiju puštaju dobru glazbu, a u pauzama voditeljica obavještava o stanju na splitskim cestama, spominje i ovaj prilaz iz Omiša i završava riječima: ”Ljudi, ne znam što bih vam rekla da vam olakšam, izdržite, možete, morate…”

Ja idem u bolnicu, opet hebena punkcija i opet hebeni uskličnici na mom nalazu. Ne razmišljam o tome tijekom dana, niti pri jutarnjem buđenju, niti pri odlasku na spavanje.

Ne razmišljam jer ne smijem. Moram tako… zbog sebe, zbog sebe i onih u mojoj blizini. Ako se mora ponoviti, mora se, nitko nije pobjegao onom što mu je suđeno.

Odradiš to ovako ili onako, dobiješ metak ili ga zaobiđeš, prijeđeš cestu ili te nešto pregazi, ubiješ gada u sebi zauvijek ili ga tek privremeno stisneš u neki kut dok ne ojača i vrati se, najčešće snažnije nego prvi put.

Dani prolaze u obavezama i u lovljenju kakvog lijepog trenutka, pogled na sunce, more, pučinu, u pomisli da netko negdje postoji koga ću poželjeti u cijelosti i tko će mene poželjeti u cijelosti, da postoji netko tko će žuditi za tvojim prisustvom. Netko tko će podariti ljubav, a ne me htjeti kao ženu samo zato što ta u meni još uvijek može podariti strast, ako joj pogodiš žicu.

Ne treba mi samo to, ljubav je ono što se traži, ona nije procijenjena, ona je istinska vrijednost. Pa opet, ponekad taj komadić zadovoljstva nađeš i onda kad uloviš onaj pogled, makar samo zbog želje, premda nisi samo tijelo i ne želiš nikad to ni biti, ali osjetiš kako ženstvenost u tebi zatreperi dok je razumom opet ne vratiš dostojanstveno u okvire mudrosti.

Loviš sreću u malim i velikim stvarima. Loviš ih nevidljivim mrežama da nahraniš dušu.

Takav je trenutak kad moja draga prijateljica pošalje poruku podrške u svemu što radim, kad znaš da netko misli na tebe i vrednuje tvoj trud, tvoje razmišljanje, tvoju volju, tebe kao čovjeka. I to još kakva žena je ta moja prijateljica, osoba čijoj bi se osobnosti mogli klanjati premijeri i predsjednici. Hvala joj na toliko lijepih riječi koje mi je s ljubavlju podarila.

I tako prolaze dani… Čekam nalaze, radim pretrage i živim s odstupnicom na tu temu.

A onda me dočeka noć. Kad se konačno usnem pojavi se kao pljuska na sav moj trud da ostanem jaka pa mi pokloni čak dva sna u tjedan dana, u kojima nemoćno stojim pred liječnicima dok mi saopćuju lošu vijest.

U zadnjem snu ti doktori su moji susjedi, vrijedni ljudi koji se bave ugostiteljstvom, a u mom snu su u bijelim kutama. Moja podsvijest im je podarila ulogu onkologa koji mi obznanjuju spoznaju kako se karcinom proširio svud po mojim prsima.

Ja samo stojim, mirna i blijeda, kao pred strijeljanje i gledam sliku ultrazvuka gdje blješte proklete tvorbe, nadrealno kao kakva slika svemira u kojima sjaje zvijezde, ali ti znaš da nisu zvijezde već crne rupe koje te svake sekunde žele progutati.

Gledam u njih i tada se budim. Osjećam mučninu, postajem svjesna kako me preplavljuje strah kakav nisam nikad osjetila dok sam se prethodno liječila. Preznoji mi tijelo, a onda ga svom snagom odbacim zajedno s prekrivačem i kažem samoj sebi: ”Možeš ti to nadvladati, možeš i moraš”.

I evo me, današnje jutro, vozim se minutu po minuti prema bolnici, u jednoj velikoj zgradi u Splitu leži moja presuda, mojih narednih godinu dana, dvije terapije ili još nešto teže. Ili leži moje oslobađanje i povratak u drugačiju svakodnevnicu.

Sebi govorim bit ćeš jaka, štogod da bude, možeš ti to, znaš već kako izgleda. Tu i jest problem što znam kako je pa mi se baš ne da, onako ozbiljno mi se ne da.

Onaj ženski glas iz etera se opet javlja, najavljuje gradonačelnika za petnaestak minuta koji će se osvrnuti na trajni problem prometa. Tema stara nekoliko desetljeća. Bit će sigurno grandioznih planova za rješavanje gužvi na prometnicama…

Približavam se lagano svojoj stanici… Bolnica Firule, promet je nešto što me u tom trenutku ne zanima. Vraćam se onim prethodnim riječima novinarke: ”Ne znam što reći za utjehu, izdržite, možete, morate…”.

Ako budem morala i ja izdržati tisuću puta teže od puzanja u koloni, moći ću jer moram ili morat ću jer mogu… na isto se svodi. Nećeš me pobijediti, kažem mu, ako si se uopće udostojio vratiti se.

Izlazim iz autobusa, na radiju puštaju Tošu, kakva se mladost ugasila u trenu. Uvijek protrnem kad ga čujem… i nikad ne mogu shvatiti zašto, zašto je morao otići…

I evo… ide pjesma… ”jer moj je život igra bez granica…”.

Ej, živote, svašta bih još mogla reći, ali idem, idem po svoj komad papira…

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: