Igor Mandić i – Crkva

U ovo vrijeme, baš kao i davno i nedavno, čujemo ili izgovaramo slavnu poslovicu: ”Dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu – nije konj”. E, upravo njezina delikatna poruka može se posve prirodno primijeniti na naše kršćanstvo danas. Pozor, rekoh – kršćanstvo! Jerbo, i katolici i pravoslavci i protestanti pokatkad za sebe govore da su kršćani, onako olako, nonšalantno i nestašno stavljajući znak jednakosti i istoznačnosti između kršćanstva i katolištva, kršćanstva i pravoslavlja ter kršćanstva i protestantizma.

A nije baš tako, jerbo: kršćanstvo je ukupnost katolištva, pravoslavlja i protestantizma (pa i ”ostalih kršćana”), a ne sinonim za svaku od tih grupa, kako nerijetko nameće, ili manipulira, u javnom prostoru svaka od tih konfesija…

Vratimo se onoj sentenci s početka i parafrazirajmo ju u zrcalu analogije: možemo se mi koristiti stotinama citata iz evanđeljâ, a da se u naravi pridržavamo ukupno – nijedne! Toliko smo se udaljili od Radosne vijesti da se u svojoj falšoj erudiciji samo još dublje utapamo u glib licemjerja, i, koprcajući se pavši u trnje, samo se još više izderemo i iskidamo…

Tekst evanđelja prilagođavamo svojim navikama i komoditetima u koje smo do grla uronjeni, umjesto da, ako smo doista kršćani, držimo se evanđeoskih poruka i na bližnjega i svijet oko sebe gledamo dioptrijom riječi Isukrstovih. Dobar kršćanin, ukratko, ima sto mana, a loš samo jednu: nije, naime, kršćanin…

Sve ovo navodim ne bih li konstatirao kako je više bio kršćanin Igor Mandić kao deklarirani ateist, vodeći se u životu načelima opće humanosti, od svih ovih današnjih hordi i katolika i pravoslavaca i protestanata, koji svoje kršćanstvo zasnivaju na temeljitoj potrazi i detaljnom opisu brvna u tuđem oku, negoli na čistoći svoje moralne face i vlastitog bića.

Na mnogim je mjestima unutar autorskih tekstova, ali i intervjua bilo u tisku bilo u elektroničkim medijima, Mandić deklarirao svoje bezboštvo, nikad ne kritizirajući kršćanstvo kao religijski vrutak ili nišu za istinske vjernike, već isključivo ukazujući i sprdajući se s devijacijama kojih nikad nije manjkalo unutar tog osvojenog posjeda gdje poput Vječnog Svjetla stražari boranija tobože posvećenih glava ter inih bluna i bajalica s doživotnom koncesijom na moral i sve etičko.

Pa opet, kolikogod je njunkao i njurgetao na uplive Crkve u sve slojeve društva, s naglaskom na one stratume koji im u svjetovnoj zajednici nipošto ne pripadaju; i, kolikogod da se odricao vjere u Boga, odnosno konsupstancijalnost osobâ Oca, Sina i Duha Svetoga, Igor se nije libio javno ispovjediti i na ovako originalan način: ”Pa u nekim slabim trenucima moga bića, ponekad i moj ateizam zna pokleknuti. Jer ja sam zakleti ateist, ali ponekad moj ateizam dođe u iskušenja pa onda promislim nešto i o Bogu i o sotoni. Imam i ja svoje ateističke krize, što da se radi? Kao što i vjernik ima svoje.” Ispovjedaonica ove skrušenosti bio je studio emisije ”Nedjeljom u 2”, uz ispovjednika voditelja Aleksandra Stankovića.

Zaista, zaista kažem vam, čudnovati su putovi kojima hode naši značajevi pri legitimaciji svojih odnosa s Crkvom…

Veliki hrvatski književnik Slobodan Novak (jedan od Igorovih libling-pisaca kojemu je posvetio pozamašnu esejčinu i priredio meštrov literarni izbor za ediciju ”Pet stoljeća hrvatske književnosti”), u fantastičnom svojem autobiografskom pamfletu ”Prigodna analiza očinskog ateizma”, objavljenom u knjizi ”Protimbe”, poznajući Crkvu iznutra kao bivši sjemeništarac posredstvom klerikalnog drila Novak je za tu instituciju i njezine prezbitere bio ispalio lakonsku konstataciju: ”Znaju oni kako se traje.” A Igor je, u jednom svojem članku religiološke naravi ustanovio kako je Crkva – ”najveći režiser svih vremena” (”Vjesnik”, 14. VI. 2003.). Kako točno, i jedno i drugo…

Premda, u ovo vrijeme, kad se naglo promijenila paradigma života na Zemlji, iz analognog u digitalno doba; kad se kao u nekoj naoko udaljenoj distopiji vjekovni način življenja gotovo preko noći izvrnuo naopako poput bičve – pa nam ne treba više svih deset prstiju za rad na računalu kad nam je na mobitelu dovoljan i palac – i Crkva će (i na silu!) morati promijeniti svoj stoljetni, zapravo milenijski, modus operandi.

Razvoj tehnologije i dostupnost informacija i znanja već sada Crkvi izbijaju neke provjerene adute iz ruku (što se vidi i slabljenjem odaziva mladosti u duhovna zvanja), a s vremenom će sve više rasti i svijest o iskakanju onog famoznog novozavjetnog pojma ”stada” iz metafore do u golu realnost, pretvarajući drevnu Mater Crkvu, ustvari, u farmu izgubljenih ovaca. Da, baš to: farmu izgubljenih ovaca…

A dobri pastiri s evanđeoskih arkadijskih brda blaženstava preobrazit će se u primitivne čobane koji smrde gore od svoje stoke. Na to će Crkva hitno morati naći odgovora; jerbo, prazne riječi i uobičajene tradicionalne floskule s propovjedaonice i oltara morat će iščeznuti, ustupajući mjesto živoj Riječi, onoj Isukrstovoj.

Ergo, svatko na svoj način, različit ali usmjeren na isti cilj, i Mandić i Novak pravo su dijagnosticirali boljetice koje rastaču tkivo Crkve, kao što su primijetili i medikamente kojima ona manipulira masama i, kako je to mangupski bio zapazio i slavni i notorni Vladimir Iljič Uljanov detto Lenjin: omamljuje i opija puk. Uza sva ta iskustva, uza sva ta svjedočanstva, Crkva – ni da bekne…

I, baš to istodobno i mudro i podlo mučanje, umiveno pilatovskim pranjem ruku u lavandinu, i jest dovelo Crkvu u situaciju da ju kritiziraju oni prosvjećeniji krštenici koji su u njezinom krilu stasali, odrasli i odgojili se, a da se s njezinim propovjedništvom i odabirom modela participacije u društvu sprdaju intelektualci i učenjaci, riječju, svi oni što pružaju otpor bedastoći kolektivnog zatočenja u toru metafore pojma – ”stada”…

Kad sam već spomenuo Slobodana Novaka i, ovako, u varijacama na temu i sâm se upustio u filozofstvujuću hermeneutiku crkvenosti u javnom civilstvu, sav taj ”heretični” ideologem mogao bi se rastumačiti besjedama autora ”Mirisa, zlata i tamjana”, koji u istom ogledu odštampa i ovakve (teološke) tirade: ”Pa ipak, moj odnos prema Bogu, vjeri, pa donekle i Crkvi, danas je nalik traumi što ostaje nezacjeljiva pošto se izgubi nešto prisno, neophodno i neponovljivo. Kao nakon žene koju smo odbacili, kad nas je u svemu razočarala, a ne možemo je zaboraviti ni preboljeti, jer je imala nešto čega nigdje više nikada nismo našli (…) Nema sumnje ni da je moj današnji moral tek suvremena pročišćena, pa i sublimirana inačica autentičnoga, ali ne i izvornoga katoličkoga morala, koji derivira iz svih ranijih ljudskih iskustava, i da pripadam katoličkome ozračju i uljudbi, toliko koliko su oni ugrađeni u zapadnjačku duhovnost. Po onoj troguboj formuli: grčka filozofija – rimsko pravo – kršćanska etika.

Od toga građanski odgojen čovjek ne može pobjeći, i moj moral nije obveza naspram Bogu niti vjerska dužnost, nego jednostavno konstitutivni i formativni kompleks koji prožima cjelokupni duhovni habitus (…) Sve bih i ja dao, kada bih mogao vjerovati! Prodao bih se kao Faust ili Dorian Gray, ili Šenoin postolar. Samo ne đavlu, nego najbližem župniku.”

Siguran sam da bi Igor Mandić ove Novakove maksime sve odreda beskompromisno supotpisao, baš kao i moja oholost, a s priličnom uvjerenošću vidim okupljanje u taboru ovog tipa istomišljeništva i čitave pukovnije slobodnih laika, naših iskrnjih u komšiluku i općoj družbi, koji više razmišljaju u sebi, negoli naglas.

Igor je, kako se dalo i dosad razabrati, više puta i na više načina artikulirao svoju osobnu relaciju naprama svemu crkvenome. More je njegovih knjiga u kojima su pretiskani eseji, feljtoni ili članci gdje je Crkva bila u najmanju ruku epizodistom, a libar unutar čijih korica ulančani su brojni napisi ekleziološkog postanja jest onaj – ”Hitna služba” (2005.).

Knjiga je to što je, za razliku od gotovo svih ostalih Igorovih u stvaralačkim mu bisagama, složena zbirom ogleda tiskanih na stranicama nekoć najutjecajnijeg lista ”Vjesnik”. Svi su nastali, ti ogledi, u prvoj polovici prve dekade XXI. vijeka, i, najobimnije poglavlje ono je prvo u kojem su kolacionirani žurnalistički pabirci s kritičkim punjenjem akonto nametljive uloge Crkve u tobože sekularnom ustroju zamišljene države.

Imponira s jedne strane Igorova beskrupuloznost kojom zadire u tkivo oholog sakristantskog tijela koje penetrira u prostore, ili eter, svjetovnog područja koje mu ontološki ne pripada, ali u isti mah plijeni pažnju i pomnja kojom komentator – s uviđavnošću, no ne i s ulizivačkom podilaznošću – golo kritizira nadmeno tutorstvo Crkve nada zbivanjima i tendencijama in publico politicis.

U tom smislu vrlo su zanimljive njegove opservacije kojima se svojim kritičkim žalcem primiče analizama i konstatacijama vodećih katoličkih mislilaca, poput don Živka Kustića, kao što su interesantne brazde što ih ostavlja njegovo rilo nakon što probavi blagdanske homilije ili prigodničarske predike naših velikodostojnih biskupa.

Igor je, naime, čitao i pratio sve: od kaptolskog biltena ”Glasa koncila” iz Zagreba, do ustaškog buletina ”Hrvatskog tjednika” iz Zadra. Ne jednom, među retke njegovih kolumni dospjele su refleksije na stavove iznesene upravo na stranicama ovih klerikalno-nacionalističkih, pa i proustaških, glasila. A među tim poganim paginama, očekivano, nerijetko su se zaticale vjerske teme koje su vrlo vibrantnom alergijom svrbjele i na taj soj nadraživanja vazda spremnog zanovijetala i spadala Igora Mandića.

Ipak, ponajviše se referirao na glavnostrujaške novine i relevantne neistomišljenike s evidentnom pameću, za razliku od fašističkih punoglavaca koji su mu služili, ustvari, samo za sprdnju iz gušta. Legendarna je Igorova izjava na upit da kako može čitati ono ”ustaško smeće” iz Zadra, kad je odgovorio razoružavajućim argumentom: ”Volim gledat kako ustaše pate!”

Brojne crkvene teme Igor je zdušno komentirao. Jedna od istaknutijih bila je fama oko rada nedjeljom. Pa ovako podvlači: ”Došlo neko takvo vrijeme u kojemu se čini kao da Crkva u Hrvatskoj prva žali za – socijalističko-komunističkim vremenima! Paradoksalno, ali tako ispada; izgleda: kako se u posljednje vrijeme u nas pokušava pobuditi javnu svijest ‘protiv rada nedjeljom’, nije potrebno mnogo napora u prisjećanju kako je nedjelja, kao dan odmora (pa kome je trebalo i kao dan obavljanja vjerničkih rituala), strogo bila zajamčena upravo u vrijeme toga ‘mračnoga’ režima.

Antiteistički sustav, uvažavajući ponajprije stečena radnička prava, oslobodio je nedjelju za svakoga da je provodi po svojoj volji (…) U vrijeme kad se smatra(la) najugroženijom Crkva je u Hrvatskoj mogla i smjela punim zvonima oglašavati nedjelju kao kršćanski blagdan, udomljujući vjernike u svojim bogomoljama, kao u utočištima pred strahotama vanjskoga svijeta tijekom radnog tjedna.

Pravo na nedjeljni odmor bilo je zajamčeno pa ako se danas pitamo zašto je (nekima) dokinuto, trebali bismo se prije svega pitati jesmo li svi razumno i zdušno glasovali za ovakve posljedice koje su nas snašle promjenom društveno-političkoga ustrojstva!?” (”Vjesnik”, 3. V. 2003.).

Ovako britko pisao je Igor o nebrojenim ”pletenicama” između Crkve i države, koje su potresno aktualne i četvrt vijeka po inicijalnoj objavi. Posebna bi se studija mogla napisati, recimo, i o Igorovoj analizi odnosa Crkve i NDH…

Igor Mandić primio je sve mladenačke sakramente, i, bio je totus catholicus, kako je Borisa Dežulovića (koji rođendan ima kad i Igor, 20. studenog) u pogovoru njegove knjige Summa atheologije bio okrstio fra Drago Bojić.

No, to ga nije spriječilo da se kasnije posve udalji od Crkve kao institucije, bivajući nekom sortom svjetovnog svrzimantije i pankonfesijskog apostata. Pa opet, redovito je primao blagoslov svojeg doma iz godine u godinu na prijelazu iz godine u godinu, a svećenici (katolički, naravno) vrlo su se rado zadržavali s Igorom u dugodahim ćakulama uz bićerin.

Po odlasku popa iz kuće Igor je naljepnice što se dodjeljuju prilikom blagoslova obitelji lijepio na prve i zadnje prazne stranice između korica svojeg primjerka Biblije (”Stvarnost”, Zagreb, 1968.). Pokazala mi je to gospođa Slavica Mandić, koja mi je na nekoliko mjeseci bila posudila Igorovu Bibliju, obećavši čak kako će mi ju ”oporučno ostaviti” za moju kolekciju Svetih pisama sa svih strana svijeta (ima ih zasad više od 400).

Listajući i analizirajući Igorove bilješke u njegovoj Bibliji (koje bilješke podsjećaju na dirigentsku partituru u koju maestro crvenom, plavom i zelenom kemijskom olovkom unosi oznake i podcrtava važnija mjesta), posebno mi je u oko upala jedna specifična datost. Naime, u knjizi Psalmi, u svakom stihu gdje se pojavljuje jedna znakovita riječ, Igor je taj stih podcrtao. Riječ je o riječi – ”duša”…

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

> Svi tekstovi ovog autora