IKEA, tvornica laži

I to smo dočekali. U Hrvatskoj se otvara prvi prodajni centar Ikee, poznate švedske niskotarifne korporacije za trgovinu namještajem.

 

Napokon, uzviknuli su mnogi željni jeftinog, ali skladno dizajniranog namještaja koji su proteklih desetljeća punili stanove Ikeinim proizvodima vraćajući se sa šoping-hodočašća po Austriji i Italiji. Napokon, uzviknuli su i oni koji nemaju dovoljno novca ni za lampu iz luksuznog Ikeina kataloga koji je prethodnih dana dostavljen na stotine tisuća zagrebačkih adresa. Napokon, zavapili su i iz susjedne Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije…

 

Napokon, reći ćemo i mi. Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini. U kampanju se uključio i sam premijer Zoran Milanović, koji je – premda nesklon takvim dosadnim susretima – prije dvije godine primio direktore moćne korporacije podržavši ih u nastojanjima obogaćivanja ponude namještaja u državi.

Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini

 

Ikea se selila posvuda – bila je u Svetoj Nedelji, pa u Šibeniku, Splitu i Rijeci, da bi se napokon skrasila u Rugvici.

 

Bila je svuda, ali zapravo nije bila nigdje.

 

Dućan u predgrađu

 

Potpuno jednaku igru Šveđani su igrali svuda u regiji. Najviše u Srbiji, ali izleta je bilo i u BiH. Najave su uvijek bile pompozne. Uz prodajne centre, spominjala se i gradnja tvornice. Onda bi negdje zapelo. Najčešće kod državnih potpora. Otvaranje – budimo iskreni – najobičnijeg dućana velike površine u takvom se marketinško-poslovno-političkom nadmudrivanju pretvorilo u pitanje nacionalnog ponosa.

 

Oni stariji sjećat će se grafita u Zagrebu “McDonald’s – 442 kilometra istočno”, kojim su Beograđani osamdesetih slavili činjenicu da je McDonald’s odabrao baš njihov grad kao prvi u Jugoslaviji u kojem će otvoriti pečenjarnicu. Nema veze što se njihov neveliki hamburger plastičnog okus mogao sakriti pred tadašnjim domaćim Hambyjem. Imati McDonald’s jednostavno je bilo pitanje prestiža za tadašnje socijalističko društvo željno konzumerizma i zapadnih brendova. McDonald’s, Coca Cola iz konzerve, Wrigley’s žvakaće gume, Lee Cooperice, starke, margarin Rama, Trst, Graz… sve su to bili simboli jednog boljeg, dalekog svijeta koji je tisućama kilometara udaljen od naše palanke.

 

Vrijeme se promijenilo. Dvije i pol dekade poslije konzumerizam – uključujući sve ono što ide s njim – Hrvatima polako ide na jetra. Shvatili su da puni izlozi prepuni svega zapravo nisu namijenjeni njima, baš kao ni sve one blještave reklame kojima su okruženi.

 

Danas uistinu ima svega, ali na žalost nema – novca.

 

“Inteligentno rješenje iz Švedske”

 

I onda, kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!

Kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!

 

Vijest vrijedna naslovnice tamo negdje prije deset-petnaest godina! I to prave naslovnice, one koja će prodati novine. Ne poput ovih današnjih koje može kupiti i lokalni vulkanizer, ako poželi, a kamoli moćna Ikea. Uostalom, Šveđani to rade pametnije. Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja.

 

U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja.

 

Obećanje – ludom radovanje

 

Počelo je tamo negdje 2007. ili 2008. godine. Najavljivana je gradnja trgovačkog centra velikog 260 tisuća četvornih metra na površini od 400 tisuća kvadrata u kojem će raditi 2000 ljudi zaduženih za predviđena dva milijuna posjetitelja. “Dugo godina smo čekali i napokon možemo potvrditi informaciju da Ikea dolazi u Hrvatsku”, rekao je Dragan Skalušević, regionalni direktor Ikeine prodaje prije šest godina. Ukupna vrijednost investicije u centar koji se ubraja među “srednje velike” – 300 milijuna eura, godišnji promet između 50 i 60 milijuna eura. Nakon Zagreba, idući centar trebao bi se graditi u Splitu, gdje će se uložiti 200 milijuna eura, pa se spominjala i Rijeka, potiho i još neki gradovi…

 

Planova je, dakle, bilo koliko hoćete. Čak i prije. Početkom 1990-ih kupili su zemljište u Svetoj Nedjelji nedaleko od Zagreba, pa su zbog rata odustali od njega i prodali ga za 12 milijuna eura. Nije nevažno da su pritom i dobro zaradili, jer ako se i u čemu Ikea dobro snalazi – onda je to u profitu. Prodali su ga, objasnili su poslije, jer je bilo predaleko od grada i premale površine za velike ambicije koje imaju. Potom su se preselili u Rugvicu, koja je, valja objasniti, udaljenija od centra nego Sveta Nedjelja, ali su zato dobili punu potporu ne samo lokalnih vlasti, nego i države, prije svega u prenamjeni zemljišta, financiranju premještanja naplatnih kućica i gradnji novog čvora, da bi se olakšao pristup centru.

Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja. U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja

 

Iz same Ikee kažu da su 42,3 hektara zemljišta u Rugvici kupili po cijeni od 65 eura za četvorni metar od 90 privatnih vlasnika zemljišta, što ih je ukupno koštalo 30-ak milijuna eura, otprilike trećine dosadašnje investicije. Budući da je nešto više od polovice površine (oko 250 tisuća kvadrata) imalo poljoprivrednu namjenu, od Općine Rugvica i Zagrebačke županije očekivala se prenamjena u građevinsku zonu. Naravno da cijena zemljišta nije ista kada se kupuje poljoprivredna ili građevinska površina, što je Ikeu trebalo koštati dodatnih između 25 i 100 posto vrijednosti okolnoga građevnog zemljišta.

 

Iz proračuna 150 milijuna kuna

 

Dolazak Hrvatske u Ikeu pomogla je i Vlada. Samo za premještanje naplatnih kućica na autocesti Zagreb-Beograd iz proračuna je izdvojeno 110 milijuna kuna, dok je novo čvorište koštalo 125 milijuna, ali je dogovorom s Ikeom određeno da kompanija plati 80 posto troškova silaska s autoceste. Tako su porezni obveznici iskeširali gotovo 150 milijuna kuna, preko HAC-a, samo za ovu prometnu vratolomiju. HDZ-ova Vlada opravdavala je tu odluku tvrdeći da će Ikea u Rugvici uložiti 300 milijuna eura, dakle dvije trećine više od dosadašnjeg ulaganja.

 

Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal.

 

Premda je krajnja cifra vjerojatno nešto niža, Kavranov bijes je razumljiv s obzirom na to da se i ova Vlada s jedne strane uporno zaklinje u slobodno tržište i liberalni kapitalizam, a s druge nekima itekako pogoduje u investicijama pa ispada da jedno novotvoreno radno mjesto u Ikei državu košta milijun kuna!?

 

Iz švedske tvrtke kažu da su takvi prigovori neosnovani, da su i tako zbog hrvatske birokracije izgubili previše vremena, da su se naplatne kućice trebale premjestiti bez obzira na njihov prodajni centar, da prenamjenu zemljišta može zatražiti bilo tko, da bi oni uložili 250 milijuna eura da nije bilo konstantnih problema s projektom, a zbog čega je ulaganje njihovih partnera odgođeno za 2015. godinu i na kraju da je iznos od 500-tinjak milijuna kuna koji se spominje kao neizravni državni poticaj – potpuno nerealan.

Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal

 

Njemačka građevinska operativa

 

Bilo kako bilo, centar je napravljen i u četvrtak će biti otvoren. Sagradila ga je tvrtka Strabag, koja i inače radi njihove dućane, za 22 milijuna eura, Bauer Spezialtiefbau za 3,4 milijuna eura radio je na temeljima, a hrvatske kompanije poput Zagorje gradnje radile su manje poslove poput melioracijskoga kanala za milijun eura. Kamgrad je za isti iznos pripremao zemljište, a Tehnika za 3,4 milijuna eura montirala betonsku konstrukciju. Sve skupa, kažu u Ikei, barem 100 milijuna eura.

 

Nije malo, ali sigurno nije ni iznos zbog kojeg bi država trebala pasti u trans koji se umjetno želi izazvati u pokušaju da se privuku kupci koje se ovih dana zasipa katalozima i serviranim vijestima o različitim pogodnostima kupnje. Tako će, tvrde Šveđani, od “9500 proizvoda cijena za njih 7000 biti jednaka ili niža u od onih u Austriji”, gdje su kupci iz Hrvatske radili petinu ostvarenog prometa. Njima bi se pridružili i oni iz tzv. regije koji mogu ostvariti povrat poreza.

 

Što će kupovati u Ikei? Proizvode izrađene kod domaćih tvrtki očito – neće, jer je virovitički TVIN – uz Feroplast iz Buja, koji proizvodi žičane košare – jedina hrvatska kompanija koja još od osamdesetih godina prošlog stoljeća radi za tu firmu.

 

Suradnja se pokušala proširiti, ali se pokazalo da hrvatske tvrtke s preskromnim kapacitetima i radnom snagom koja primanjima daleko premašuje onu istočnoeuropsku ili azijsku, teško mogu računati na ovaj posao, što će dovesti do daljnjeg pada udjela prodaje domaćeg namještaja u Hrvatskoj s 30 na 20 posto, a time i potencijalnoga gubitka radnih mjesta, i to znatno većega nego što će biti broj zaposlenih u Rugvici.

Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo (…) objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, (…) da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza

 

Nije nevažan ni odnos ove kompanije, koja je dobila naziv po skraćenici od imena i prezimena svoga osnivača Ingvara Kamprada Elmtaryda Agunnaryda, prema radnicima. Prije nekoliko dana vozači kamiona u Belgiji i Nizozemskoj prosvjedovali su protiv Ikee tvrdeći da je otvorila fiktivne tvrtke u istočnoj Europi i tako im oduzela posao s obzirom na znatno niže troškove radne snage u tranzicijskim državama.

 

Lažna skromnost i rasizam

 

Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo, dugogodišnja desna ruka Ingvara Kamprada, objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, da na visoke funkcije zapošljava isključivo Šveđane i to “po mogućnosti iz Kampradova sela”, da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza.

 

Stenebo je ustvrdio da su priče o usmjerenosti na ekološko i društveno odgovorno poslovanje, kao i dobrotvorne akcije, tek pranje savjesti vodstva kompanije zadriglog u rasizam.

 

Naravno da ta činjenica neće bitno utjecati na dužinu kolone koja će se u četvrtak zaputiti put Rugvice. Hrvati, jednostavno, vole Ikeu. Ako već neće ništa kupiti, moći će nešto pojesti. Ikea, naime, nudi ”tipična švedska jela poput mesnih okruglica“, kao i lokalna hrvatska, jer – kako kažu u Ikei – ipak “smo mi ozbiljna tvrtka”!

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

    •  Fond za humanitarno pravo objavio izjave svjedoka s Petrovačke ceste
    •  Srećko Horvat: Ušli smo u novu epohu
    •  Pupovac: Nećemo dozvoliti blaćenje časnoga Borisa Miloševića
    •  Srbi na popisu
    •  U Vukovaru manje 15% stanovnika, Donjem Lapcu trećina, Dvoru gotovo polovina
    •  Plenković: Ustrajat ćemo na tome da Srbi u Hrvatskoj budu respektirani
    •  Nepravda za Jovanovićeve
    •  Nepravda za Jovanovićeve
    •  U Hrvatskoj je historijski revizionizam prirodno stanje
    •  Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku udrugu slijepih

> Svi tekstovi ovog autora