Ilija Jandrić, junak neoustaških herceg-portala

Opet smo u ratu.

A u ratu ili zbog rata na površinu mulja izranjaju gadne stvari koje su do tada bile, često, nevidljivima. Tako saznajem da Zoran Šprajc, koji je slavu stekao pripovijedajući slabe viceve na RTL-u, smatra da sam ”novinarsko govno”, jedno od onih koji u ratovima dolazi na površinu. Bit će to još jedan pokušaj Šprajca da bude duhovit.

Čitam i da nisam novinar.

Napisala je to Karmen Šore, novinarka HTV-a. Naziva me ”takozvanim novinarom”. Njena kolegica, Andreja Arežina, isto s HTV-a, sugerira da ne znam što znači izvještavanje u ratu i iz ratne situacije.

Zdenko Duka, novinar u penziji, bivši predsjednik HND-a, tvrdi da sam ga blokirao na FB-u. Nisam.

Krunoslav Vidić, bivši novinar kojeg sam 1994. na tečaju kojeg sam pokrenuo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a odvijao se subotom, podučavao novinarstvo (očito je loše naučio), tvrdi da sam ga maknuo s moga zida nakon ”desanta SPC-a na Cetinje”. Desanta SPC-a na vlastiti manastir? Elem, Vidić je u petak zaradio blok zbog tog nepotrebnog novog hračka na patrijarha Porfirija.

Samir Milla, novinar Večernjeg lista, kaže da sam malo ustaša, malo partizan.

Mario Mihaljević, novinar u penziji, se pita tko sam ja uopće.

Lana Bobić, ima više zvanja, ali recimo da je aktivistica, i mnoštvo drugih, poručuje da me treba staviti na ignore (stavio sam ja njih, bez brige).

Jelena Veljača, kakav bi to bio skandal, što se uopće smije događati u našem društvu ako se ne oglasi i Jelena Veljača, se zgražava jer sam Jandriću (privatno) rekao da je peder, premda sam mu trebao napisati da je pizda kada me naziva Komšićevom kurvom. Jandrić i ja se dugo družimo na Facebooku i mogao me ako ga je to smetalo, bilo je dovoljno vremena za to, pitati za život u Argentini ili za moje angažmane u svojstvu analitičara u čemu nikada nisam zloupotrijebio novinarsku profesiju.

I tako dalje, i tome slično.

Znam, sada se pitate, kakav je to egomanijak, ovaj Pilsel, što se četvrtog dana agresije na Ukrajinu (kolumna je pisana u nedjelju popodne) bavi sa sobom? Ne bi li se trebao baviti ratom u Ukrajini?

Da, tu smo, ovo i ovako pišem jer mi je namjera baviti se ratom u Ukrajini iz vrlo specifičnog ugla gledanja, novinarskog. Kao novinar, jer sam ipak novinar, štogod Karmen Šore pisala. I ne samo kao novinar, već i kao novinar koji je sakupio dovoljno staža u ratnom izvjestiteljstvu.

Povod ovih napada na mene je bio program televizije N1, medijske kuće koja se publici nudi kao filijala CNN-a i koja prakticira sličan pristup profesiji, premda u tome uvijek ne uspijeva.

Kada smo se u četvrtak probudili, kako već tko, ja malo kasnije jer sam u četvrtak otišao leći skoro u 3 ujutro, i saznali da je počela agresija Putinovih snaga na Ukrajinu, dakle, govorimo o četvrtku prvom iza nas, 24. veljače, prvo što sam primijetio je, jer tako imam organizirano stolno računalo, izvještavanje BBC-a. Prvo palim stolno računalo, kasnije gledam u do tada stišani telefon.

Odmah sam počeo s uobičajenom rutinom: El País (pisao sam za taj list, imaju odličnu vanjskopolitičku rubriku), talijanske novine, Le Monde, TNYT, WP… pa sam se prebacio na izuzetan portal Deutsche Welle i druge njemačke portale. Vratio sam se na BBC. Zatim idem na Al Jazeeru i CNN. Prošlo je pola sata, četrdesetak minuta? Anyway, situacija mi je prilično jasna.

Radim si u glavi okvirni plan uzimajući u obzir, što mnogima nije skroz jasno pojmiti – da osim što pišem i izvještavam (pa su me već tada bili, premda je tamo bilo rano jutro, počeli kontaktirati kolege i poznanici iz Južne Amerike) uređujem i dva portala: ovaj koji sada čitate i novopokrenuti i specijalizirani za ekumenska pitanja, ekumena.org, što znači da u glavi, jer na papiru nije lako, moram biti sposoban imati i koordinirati potencijal svih šezdesetak naših suradnika i brojne medije koje pratimo.

Ali, dobro, nećemo o tomu jer Karmen Šore kaže da nisam novinar.

U nekom trenutku saznajem da će Dejan Jović analizirati geopolitičku situaciju na N1 pa ih počinjem pratiti. S vremena na vrijeme uključuju novinarku Anu Mlinarić s pancirkom i bez kacige (pancirka ide zajedno s kacigom) na balkonu hotela na glavnom kijevskom trgu Majdan.

Dvije su stvari bile izvan kolotečine jer novinarka zapravo nije donosila ništa novo i djelovala je kao dio kulise: jednom se javila iz podzemne stanice, kamo su jurnuli nakon sirena, drugi put na pločniku ispred hotela kada je kazala da se, po svemu sudeći, ona i kolege (RTL, Nova) ”povlače prema Poljskoj”.

Aha, rekoh si, Tihomir Ladišić, šef hrvatske sekcije N1, radi cirkus. On je vidio rat jer je radio u Iraku. Od 2005. do 2009. bio je producent i novinar Fox News kanala u Bagdadu. Ranije je imao iskustvo izvjestitelja u Domovinskom ratu. Trebao bi znati što i kako, kada i gdje… Elem, potpredsjednica SAD-a, Kamala Harris, što je valjda Ladišić uočio, 19. veljače na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu jasno kaže da će Putin napasti Ukrajinu, i to vrlo skoro.

Dobro, hajmo dalje. Ladišić konta da stvar ide prema ratu i šalje ekipu. U Kijev. Pustimo sada druge kuće, ne bih se bavio medijima kojima je core business bigbraderizacija publike i dilanje sapunica. Ne bih ni o sramoti zvanoj HTV (Hrvatski radio je druga priča, tamo se još uvijek prakticira novinarstvo). Uostalom sve sam rekao još prije dvadeset godina dok sam bio predsjednik Foruma 21. A tada je na državnoj, kakti javnoj, televiziji još bilo dobrih novinara-terenaca. Saša Kosanović, na primjer.

Elem, žao mi je Ane Mlinarić jer u njoj ima novinarske vibre i nije fer da je drže pred kamerom kao držačicom mikrofona. Bi li kolegica mogla, što bi rečeni Kosanović svakako učinio, izaći iz hotela i donijeti priču? Možda bi, ne želim suditi. Ali nije. Stajala je na tom balkonu i ponavljala da je Rusija napala Ukrajinu i da mnogi bježe iz Kijeva.

Priznajem, počeo sam se mrštiti kada je Jutarnji list tog četvrtka u 15:43 objavio tekst i video u kojem saznajemo da se reporter CNN-a, Matthew Chance, probio do kompleksa Antonova, zračne luke koja je udaljena nešto više od 20 kilometara od središta Kijeva, i potvrdio ono o čemu se nagađalo – aerodrom je pod kontrolom Rusa. ”Upravo sam razgovarao sa zapovjednikom ove jedinice i on mi je potvrdio da je zračna luka pod njihovom kontrolom”, rekao je Chance.

Ponavljam: dogodilo se to ranije, ali Jutarnji to emitira u 15:43.

Idem natrag na N1 da vidim što će se prvo dogoditi: bježanija ekipe ili neka vijest, kao ova CNN-ova. Ali, ništa. Pa nije valjda da ovi u redakciji N1 ne gledaju CNN? Ma je li moguće da nitko nije rekao: Hej ljudi, javite ovo kolegici u Kijevu. Da, moguće je. Ne, pardon, tako je bilo.

I ne samo to, završila je i popodnevna šihta Domagoja Novokmeta, stigle su i vijesti Sandre Križanec u 18:00 sati i opet Ana na balkonu, a vijesti nigdje.

U međuvremenu svako malo ide onaj jingle ratatatata, napeti i ratni, i slika izbezumljenog starijeg Ukrajinca koji stoji pored svog auta i ostaje bez glasa, u strahu i očaju, u koloni koja izlazi iz grada, pa idu i kraće vijesti iz redakcije koje čita niža šinjorina plave kose (oprostite, nisam joj zapamtio ime), korektnom dikcijom, ali avaj, iza nje se krevelji Iva Puljić-Šego i još troje koji su si uzeli pauzu i mislim: Pa, jebem ti sve, zar ovima nitko nije pojasnio čemu služi kamera u redakciji dok netko čita vijesti i što su oni tada u toj redakciji, na dan kada možda počinje Treći svjetski rat, kada su i Černobil i još petnaest ukrajinskih nuklearki u pitanju?

I onda, zapravo sutradan, se dogodi problem. Kažem javno što mislim. Citiram: ”NOVA TV, RTL i N1 pobjegli iz Kijeva tek što je počela invazija. Divovi tzv. hrvatskog novinarstva. Nekoliko nas, reportera iz devedesetih, vrijedi više nego ta gomila nesposobnjakovića i reprizera sapunica” (ovo posljednje naknadno boldiram), FB, 25. veljače 2022., 12:17.

Ne, nisam atakirao na Anu Mlinarić i kolege (pak, drago mi je da su u noći sa subote na nedjelju, zajedno u kombiju iz kojeg se kolegica Mlinarić javljala, stigli do Poljske), nego na nesposobno poslovodstvo i uredništvo koje ih je koristilo kao manekene. Za ono: Eto, bili smo i mi tamo.

Javi mi se tada uvijek korektna, bivša kolegica s tportala Marina Barukčić (tu smo se upoznali, na tportalu sam ostavio samo u rubrici svijet 1.225 tekstova, ali, zaista, ne bih o tomu, ta reče Karmen Šore da nisam novinar) koja sada izvještava za Al Jazeeru Balkans, i kaže, citiram:

”Drago, to su hrabri, uglavnom vrlo mladi, kolege koji su imali želju i volju izvještavati, ali njihove redakcije im za to nisu dale potrebno zaleđe. Poslali su ih tamo prije invazije kao da nisu ni sami vjerovali da bi mogao rat doista izbiti. Izvlače ih van jer im nitko ne može jamčiti sigurnost, pa ni njihove redakcije. Niti jedna od tih redakcija nije imala ratne izvjestitelje, niti će ih izgleda imati. Na ovaj način bilo bi kriminalno da ih šalju. Nadam se da su se bar sad dobro pobrinuli za njih i da će ih izvući na sigurno što prije”.

Upravo tako, Ladišić ih nije opremio, nije ih ni pripremio. U žargonu mi kažemo, Marina je bila jasna, ”kriminalno je to raditi tim mladim ljudima”.

Marina kasnije dopunjuje jednog kolegu, isto na Facebooku, dakle javno: ”…ne možeš ni u takvu situaciju ubaciti ljude samo s povratnom avionskom kartom bez razrađenog plana što ako dođe do sranja. Čak ću preskočiti sigurnosnu obuku i sve druge mogućnosti da izvještavanje bude što sigurnije”.

Jer da, koja je poanta sjediti/stajati u hotelu i prepričavati ono što smo već sto puta pročitali, ali i vidjeli na drugim televizijama. Ali, halo? Ovi s N1 ne daju ni prevažne informacije koje pušta CNN, a non-stop traje reklamerski teror kuće iz Atlante u njihovom programu.

Ponavljam, stigli su na sigurno. Kolegica s N1 je objavila fotografiju nakon prelaska u Poljsku u noći sa subote na nedjelju. Nasmijani i sretni. Mogu se, kada dođe opet vrijeme, vratiti na Markov trg i ispred USKOK-a, to znaju raditi. Ali, ratno izvještavanje je ozbiljna priča. Treba biti za to spreman i pripremljen.

Gdje je kvaka? Ima ih više. Evo vam jedna, vrlo moguća: danas su visoki iznosi osiguranja za ratne izvjestitelje, vlasnicima medija je lakše da ih povuku, i povlače ih jer to osiguranje ne plaćaju!

Ne šalju se djeca u rat. Ja sam rat vidio s 20 godina, 1982., vi ga zovete Falklandski, ja Malvinski. Bio sam pozadinac, ali i novinar. Nije možda trebalo tako biti, ali mi se to dogodilo. K tomu sam odrastao u okviru građanskog rata zvanog ”Guerra sucia” (1976.-1983.), među bombaškim atentatima. A novinariti sam počeo vrlo rano, prije mog 17. rođendana, 1979., na jednoj patagonijskoj televiziji.

Kada smo ovdje krenuli izvještavati 1991. bili smo matori, mnogi, imali smo nekog pojma o tom poslu. Karmen Šore kaže da nisam bio na južnom bojištu, da nisam bio u Lici, niti da sam ulazio u opkoljeno Sarajevo, da nisam dobio dvije nagrade HND-a u kategoriji vijest-izvještaj, 1996. i 1997., niti nagradu za najboljeg inozemnog dopisnika španjolske katoličke radijske mreže COPE za pokrivanje NATO bombardiranja Srbije 1999., da se nisam skoro ubio na Kosovu… Vjerojatno i ovu kolumnu od travnja 1995., svaki tjedan bez pauze, piše netko tko se predstavlja kao Drago Pilsel, a nisam ja. Tako nas ona upućuje.

Možda Karmen Šore ima ovlasti da se nekoga prizna novinarom, a nekoga ne. Možda svijet hrvatskih novinara funkcionira tako što možeš disati ako te ne nacilja veleposjednik trofeja za pričanje viceva, ali se moraš ubiti ako ti Zoran Šprajc veli da si novinarsko govno.

Ili ako ti Ilija Jandrić, lik s N1, objavi privatnu prepisku kako bi prikupljao lajkove pljuvača.

Da, privatno sam mu rekao da je peder. Premda sam mu trebao reći da se ponio kao pizda. Jandrićeva me seksualna orijentacija uopće ne zanima. Niti znam kakva je. Niti želim za to znati. Ali peder, to jest, pizda, je čovjek koji te drži da si mu simpatičan, s kojim si čestitaš rođendane ta slavimo ga istog dana, a onda danima ostavlja podmukle laži o meni, i ne brine što je postao junak neoustaških herceg-portala jer me, eto, i on s debelim zakašnjenjem kleveće da sam ”peglao imidž Željka Komšića” za pare ili da sam ”hrabar” i ”moralna vertikala od Buenos Airesa do Zagreba” jer sam bacio kamen na sinagogu u Argentini, o čemu valjda sve znate, bilo mi je onda nepunih 16 godina, čak i da niste čitali moje knjige i stotine članaka o tomu.

Prije bih rekao da ovom stručnjaku za pitanja Eurosonga koji se na Facebooku ponaša kao baba placarica godi što ga veličaju ovakvi, ta inače jako pazi da na Fejsu ne povrijedi osjećaje onih koji promoviraju ustaški ZDS.

Kakav je novinar Jandrić, ne znam baš, sada pak i u tu kvalitetu sumnjam ako privatnu prepisku čini javnom, ali voditelj nije baš osobit. Neki dan je intervjuirao Miljenka Jergovića u povodu izlaska nove knjige ”Trojica za Kartal” (uspješno remasterirani kultni ”Sarajevski Marlboro”) i niti jednom, premda je mahao više puta s knjigom pred kamerom, nije spomenuo ime izdavača Jergovićeva noviteta – Frakturu.

I ne bih li se uvjerio da sam možda u krivo, da pretjerujem, da sam previše osoban, u subotu i jučer gledam na preskok N1. Žali Bože truda.

Treći i četvrti dan ovog strašnog rata (pročitajte sjajan osvrt Miljenka Jergovića prenesen na Autografu o tome zašto je Putin ovo pretvorio u naš rat) N1 vam emitira CNN-ov program (koji nije Bog zna kaj, malo umirovljenih političara, malo golfa, malo škole plesa u Africi) s lošim prijevodom nekog balavca užasne dikcije iz Beograda, odakle li već, jer vikend je, treba odmarati, naporno je na stolicama N1, pa nema veze ako je rat koji trese Europom, nema veze ako lete rakete oko nuklearki, nema veze ako neka druga gospojina čita vijesti usred gole, stravično prazne redakcije N1, trećeg i četvrtog dana rata od kojeg svi strahujemo.

Tako je na Ladišićevoj, pardon, Jandrićevoj televiziji, svetinji koju sam se osudio dirnuti.

I puno je reći da je ta seoska zadruga, koja ti de inmediato–subito-odmah nakon prilično važne pressice Andreja Plenkovića u nedjelju popodne pušta reportažicu o američkoj glumici Jessici Parker (ona glavna iz ”Sex and the City”) i reklame PBZ i prastarog Globusa, televizija. To je Jandrićeva ”firma”, tu se Jandrić hrani kada nije na arhivi Eurosonga ili na Netflixu. Tu je on kada ne skuplja lajkove ustaša na fejsu.

Ima li to veze s nama novinarima? Kako za koga, ja mislim da ima. U mom slučaju ima. I to na dva načina: na način što ću se ispričati, sada i ovdje Ani Mlinarić jer sam ju imenovao, ali mi namjera ni na kraj pameti nije bila da ju omalovažavam nego joj dapače želim puno zdravlja i da jednom oslobodi sav potencijal koji u sebi ima, te na način da u ponedjeljak navečer (toliko ću još čekati da mi pizdek udari blok) završim s Jandrićem i njegovim fejsbukovskim palamuđenjem.

Imao je vremena maknuti laži i uvrede, kazati: polako, Drago je novinar… A ja se moram posvetiti onomu u čemu sam u životu nešto ipak, vodeći se dobrim za ljude, postigao.

Jer opet smo u ratu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora