ISIL je Hitler kojem treba drugi Hitler

Jürgen Todenhöffer bivši je njemački političar. Od 1972. do 1990. bio je zastupnik u Bundestagu, pripadnik desnog krila CDU. Uvjereni je, tvrdi kršćanin, studirao je pravo i političke znanosti, u ranoj je mladosti radio kao sudac.

Od 1987. do studenog 2008. član uprave medijske grupacije Hubert Burda Media, i njezin dugogodišnji pomoćnik direktora za izdavaštvo. Još u vrijeme dok se aktivno bavio politikom, počeo je obilaziti Bliski i Srednji istok, najprije kao žestoki protivnik sovjetske intervencije u Afganistanu.

U toj je zemlji i ranjen: dobio je metak u koljeno. Početkom dvijetisućitih jedan je od najizričitijih, a svakako najartikuliraniji njemački protivnik agresivne američke politike u Afganistanu i Iraku.

Vrlo rano, već 2003. i 2004. predviđa do čega će dovesti američki “rat protiv terorizma” i razaranje tradicionalnih političkih i društvenih institucija u tim zemljama. Rat protiv terorizma, najavljivao je Todenhöffer, stvorit će samo nove, neusporedivo opasnije i brojnije teroriste.

Todenhöffer je uvjeren da ISIL u takvom ratu pobjeđuje – “Ovi fanatični ratnici imaju izvrsnu vojnu obuku i ljube smrt. Zapadni vojnik ljubi život. Zato Zapad ne može pobijediti ISIL vojnim putem”, govori on, i odmah zatim razlaže način na koji Kalifat bez rata može ostati kao riba na suhom, osuđen na nestanak. Prvi preduvjet je da Amerika spriječi zemlje Zaljeva – svoje saveznice i podložnice – da financiraju ISIL

Nije zagovarao pasivnost, još manje izolacionističku politiku i pokušaj ograđivanja Europe i Amerike od onoga što se zbiva u arapskom i muslimanskom svijetu, nego je insistirao na boljoj obaviještenosti, razumijevanju, učenju i prepoznavanju, na politici umjesto gole sile, i na tome da Zapad “konačno počne tretirati muslimanski svijet kao istinskog partnera, a ne kao jeftinu benzinsku pumpu koju možemo pljačkati kad nam se prohtije”.

U ljeto i jesen 2014, usred one zastrašujuće ISIL-ove kampanje odsijecanja glava novinarima, humanitarcima i špijunima sa Zapada, Jürgen Todenhöffer mjesecima putem Skypea razgovara s čelnicima Kalifata, i pregovara da posjeti njihov teritoriju. Naravno, to čini mimo svih novinskih redakcija, mimo tajnih policija i diplomatskih predstavništava, a pomalo i mimo zdravog razuma.

Vrijedi još jednom napomenuti: Todenhöffer se u novinarstvu zatekao stjecajem okolnosti, nakon što je bavljenje politikom izgubilo smisao, ali on nije ni lovac za senzacijama, ni častohlepna budala, a ni aktivist, idealist, martir na braniku multikulturalizma. I što je važno pripomenuti predrasudnicima svake vrste: Todenhöffer nije nikakav ljevičar. Štoviše, on je i dalje njemački konzervativac, katolik ili protestant, jedan od onih ljudi koji kao da slijede životnu putanju Thomasa Manna…

I tako je on u listopadu 2014, dok su mu se pred očima, u snu i na javi, vrtili snimci dekapitiranja ljudi na obalama Mediterana, otputovao u Mosul, Raku, Deir ez-Zor, sjedišta Islamske države. I da, sa sobom je poveo sina. Putovanje je dogovorio Christian Emde, alias Abu Qatadah, ratnik ISIL-a.

U Kalifatu su proveli deset dana, i živi se vratili kući. Ono što je tamo vidio i doživio, Todenhöffer opisuje u nizu tekstova, koje će objaviti mnoge svjetske novine i časopisi, ali tabloidi, i tabloidni umovi, njegova iskustva uporno trivijaliziraju. Todenhöffer je za istinu bio spreman riskirati sve, onako njemački temeljito i radikalno. Međutim, takva istina ne treba onima koji sasvim dobro funkcioniraju s vlastitim predrasudama.

Prije nekoliko dana, tačnije 27. studenog, Guardian je objavio Todenhöfferov članak o pogubnosti nasumičnog francuskog bombardiranja Sirije. Ubitačno razložnim argumentima, služeći se logikom i ljudskim razumom na način nekoga ovodobnog Giordana Bruna, Todenhöffer objašnjava kako takvo bombardiranje, kao i bilo kakav pokušaj da se vojnim sredstvima Zapada uništi Kalifat, vodi samo masovnom stradanju civila, uništavanju gradova i – novoj mobilizaciji ratnika ISIL-a.

Nije zagovarao pasivnost, još manje izolacionističku politiku i pokušaj ograđivanja Europe i Amerike od onoga što se zbiva u arapskom i muslimanskom svijetu, nego je insistirao na boljoj obaviještenosti, razumijevanju, učenju i prepoznavanju, na politici umjesto gole sile, i na tome da Zapad “konačno počne tretirati muslimanski svijet kao istinskog partnera, a ne kao jeftinu benzinsku pumpu koju možemo pljačkati kad nam se prohtije”

Ratnici ISIL-a nikad se ne kreću u grupama, govori on: “Dok smo se vozili preko teritorija Islamske države u tri automobila – od kojih je prvi najčešće mamac za dronove – držali smo distancu od 10 kilometara između vozila, često mijenjajući pozicije. Mantra ISIL-ovih boraca je: nikada ne smiješ biti meta.”

Takav odgovor Zapada ISIL priželjkuje. Draža bi mu bila, tvrdi pisac, samo masovna kopnena invazija: “Umjesto da ubijaju uglavnom muslimane, oni očajnički žele da dožive apokaliptični obračun između dobra i zla, o kojem maštaju, i u kojem će napokon moći da se bore protiv Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske – na terenu.”

Todenhöffer je uvjeren da ISIL u takvom ratu pobjeđuje – “Ovi fanatični ratnici imaju izvrsnu vojnu obuku i ljube smrt. Zapadni vojnik ljubi život. Zato Zapad ne može pobijediti ISIL vojnim putem”, govori on, i odmah zatim razlaže način na koji Kalifat bez rata može ostati kao riba na suhom, osuđen na nestanak. Prvi preduvjet je da Amerika spriječi zemlje Zaljeva – svoje saveznice i podložnice – da financiraju ISIL.

Drugo, Zapad mora pomoći Turskoj da zapečati granicu prema Siriji, preko koje prolaze novoregrutirani ratnici Kalifata. Treće, Zapad je dužan pružiti mogućnost sunitima da sudjeluju u vlasti u Siriji i Iraku, dužan je omogućiti nacionalno pomirenje u tim zemljama, nakon što je prethodno gurnuo cjelokupnu sunitsku zajednicu u zagrljaj ISIL-u.

Jürgen Todenhöffer danas je usamljeni glasnik razuma na Zapadu, a jednoga bi dana, to je izvjesno, on mogao postati glasnik spasenja. Naime, cilj Kalifata je, pored prenošenja otvorenih ratnih djelovanja na Srednji i Bliski istok, antagoniziranje zapadnih društava i stvaranje neprijateljstva prema muslimanima i Islamu.

Hollandove ideje o zatvaranju pojedinih džamija ili o oduzimanju državljanstava pojedinim Francuzima muslimanske vjeroispovijesti, pa čak i onima koji su rođeni u Francuskoj, savršeno odgovaraju Kalifatu. Njihov ideal je da u očima Zapada svi muslimani postanu neprijatelji, i da Zapad na njih reagira kao na neprijatelje.

S koje god strane letjele rakete, pogodit će njihov cilj. Kako se boriti protiv toga? Izbor nije između slobode i neslobode, Zapada i Istoka, Europe i Islama, Amerike i Kalifata. Temeljni naš izbor je između Donalda Trumpa i Jürgena Todenhöffera. Zastrašujuće je to da smo pri toj vrsti izbora uvijek tokom našega dvadesetog stoljeća birali krivo

Ustvari, da reagira onako kako je Hitler reagirao na Židove. Najbolje bi bilo kada bi ih se deportiralo u logore i masovno pogubljivalo, kada bi se zabranio Islam i spaljivali Kur’ani.

Tada bi se Kalifat našao na putu konačne pobjede: vojne, političke, vjerske i vjersko-kulturne, ali i moralne. Jezikom parole rečeno: ISIL je Hitler koji ima očajničku potrebu da si za protivnika stvori drugog Hitlera. Uspije li mu, pobijedit će.

Je li nemoguće zamisliti takvu transformaciju Zapada? Da bi se došlo do odgovora na ovo pitanje, valja samo poslušati Donalda Trumpa, ridikuloznog američkog bogataša, mogućega republikanskog kandidata na izborima za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

On je, recimo, već najavio da će, postane li predsjednik, sve muslimane označiti posebnim osobnim legitimacijama. Prije toga će, naravno, zatvoriti džamije i islamske centre u kojima se okupljaju ekstremisti. U čemu je razlika između Trumpovih osobnih legitimacija za muslimane i Hitlerovih žutih traka za Židove?

Razlika je samo u onome što se dogodilo nakon što su uvedene žute trake, razlika je u nastavku priče. Zašto pomišljamo da bi se Trumpova priča nastavila na neki drugi način? Zato što je Trump mudar i razuman?

Nikada u ljudskoj povijesti šašavost, ludost i blesavoća nisu bili tako smrtonosno blizu prizorima apokalipse i uništenja ljudskih zajednica. Između Big Brothera i prizora masovnih krvoprolića u Parizu ili na Srednjem istoku ne samo da ne postoji više ništa osim reza u televizijskoj ili filmskoj montaži, nego nema ni razlike u emocionalnom doživljaju i interpretaciji ovih događaja.

Hrvatski tabloidi o Big Brotheru izvještavaju mnogo opširnije nego o Siriji i Mosulu, ali i s mnogo većim interesom i intelektualnim angažmanom. Iz njihove bi perspektive ideja Donalda Trumpa da se označe i likvidiraju svi američki muslimani bila mnogo prihvatljivija od svega što govori Jürgen Todenhöffer. Trump je zabavan i zanimljiv, a ovaj drugi je dosadan, nerazumljiv, sklon pridikama. Prezira vrijedan, kao plahta pametnog teksta u šarenim novinama.

Prije nekoliko dana, tačnije 27. studenog, Guardian je objavio Todenhöfferov članak o pogubnosti nasumičnog francuskog bombardiranja Sirije. Ubitačno razložnim argumentima, služeći se logikom i ljudskim razumom na način nekoga ovodobnog Giordana Bruna, Todenhöffer objašnjava kako takvo bombardiranje, kao i bilo kakav pokušaj da se vojnim sredstvima Zapada uništi Kalifat, vodi samo masovnom stradanju civila, uništavanju gradova i – novoj mobilizaciji ratnika ISIL-a

Samo u jednom su u pravu Obama i Hollande. ISIL svakodnevno napada naš način života i naš svjetonazor. I silno je već u tome uspješan. Njegovo savršenstvo zastrašujuće je slično savršenstvu nacizma: svaka bomba koja danas na svijetu eksplodira, u korist je Kalifatu.

S koje god strane letjele rakete, pogodit će njihov cilj. Kako se boriti protiv toga? Izbor nije između slobode i neslobode, Zapada i Istoka, Europe i Islama, Amerike i Kalifata. Temeljni naš izbor je između Donalda Trumpa i Jürgena Todenhöffera. Zastrašujuće je to da smo pri toj vrsti izbora uvijek tokom našega dvadesetog stoljeća birali krivo.

Sličica izgubljena u svakodnevnom kaosu, valjda s YouTubea: ovih dana u Parizu, nasred ulice, čovjek maramom prekrivenih očiju, s natpisom na grudima: Ja sam musliman, ali ja vama vjerujem. Ako vi vjerujete meni, zagrlite me.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora