Isprazno niveliranje poreznih stopa nije porezna reforma!

Zvao je čitatelj izazvan i uznemiren prijedlogom u okviru tzv. porezne reforme vlade premijera Andreja Plenkovića da se porezni limit za porezno povlaštenu nabavu cestovnih motornih vozila pravnim osobama poveća sa dosadašnjih 400 tisuća kuna na 750 tisuća kuna.

A onda me nazvao i glavni urednik Autografa uvjeravajući me da su pitanja te tzv. porezne reforme ozbiljna pitanja i da o tome treba pisati.

Ne slažem se, mislim da su pitanja lošeg financijskog poretka Republike Hrvatske ozbiljna pitanja. Ali to što je dosad predstavljeno kao prijedlog vladine porezne reforma mislim da je neozbiljno.

Prvo što načelno treba razjasniti je da od osnutka Republike Hrvatske provedena je samo jedna porezna reforma, ona na osnovi prijedloga (tadašnjeg) savjetnika hrvatske vlade prof. emeritusa Manfreda Rosea sa Ruprecht Karl Sveučilišta u Heidelbergu u Njemačkoj.

Ne vjerujem predlagateljima tzv. Plenkovićeve porezne reforme, mislim da im ni ne treba vjerovati i da to da im ne treba vjerovati treba i objaviti

Ta jedina porezna reforma bila je proces koji se postupno realizirao oko devet godina, u toku kojega su ukinuti dotadašnji porezi na promet roba i usluga i ostali porezi ”naslijeđeni” iz prethodnog gospodarskog i financijskog sustava, a uvedeni porez na dohodak, porez na dobit, PDV, trošarine itd.

Taj, nazovimo ga Roseov porezni model, počeo je devastirati odmah Borislav Škegro, tadašnji ministar financija, a sve naknadne tzv. porezne reforme ove ili one vlade, počev od vlade premijera Račana i Sanadera sve do ove vlade premijera Andreja Plenkovića, jednostavno nisu porezne reforme, već samo ”niveliranje poreznih stopa”.

Dovoljno je osvrnuti se i pogledati što su premijeri svih tih vlada od Račanove do Plenkovićeve najavljivali da će se dogoditi nakon tih tzv. poreznih reformi (koje to zapravo nisu ni bile) i usporediti te famozne najave sa onim što se svakom obvezniku poreza zaista i dogodilo.

Pritom treba ukloniti još jednu zabludu.

Prevladavajuća zabluda u Hrvatskoj je da su promjene poreznog modela prvenstveno socijalno i političko pitanje, a da porezni stručnjaci mogu kreirati porezni sustav tek nakon što (nekompetentni) političari odluče što točno žele postići sa određenim poreznim modelom.

I zbog te zablude gotovo da nema hrvatskog političara koji ”imalo drži do sebe”, a da nije proveo umišljenu poreznu reformu.

Dovoljno je osvrnuti se i pogledati što su premijeri svih tih vlada od Račanove do Plenkovićeve najavljivali da će se dogoditi nakon tih tzv. poreznih reformi (koje to zapravo nisu ni bile) i usporediti te famozne najave sa onim što se svakom obvezniku poreza zaista i dogodilo

Kaj god!

Pa zdrava logika kaže da porezni model ne mogu osmišljavati političari, jer to političari ne znaju, nisu kompetentni za tako nešto. Jednostavno, postoji fiskalna znanost i fiskalni stručnjaci kao specijalisti u financijskoj znanosti.

A stručnjaci odavno upozoravaju da porezi nisu niti ne mogu biti ”instrumentarij političkog djelovanja”.

Naprotiv, porezi mogu biti samo dio izvora prikupljanja novca za državni proračun. I dokazano je da nije dobro koristiti poreze za intervencije u socijali ili gospodarstvu.

Treba li poticati socijalne mjere ili određene gospodarske djelatnosti, onda se to ne može postići ”niveliranjem poreznih stopa”, nego izdvajanjem namjenskog novca iz prethodno prikupljenih poreza i ostalih izvora financiranja državnog proračuna, formiranje posebnih namjenskih fondova i tim sredstvima ostvarivati zamišljena poticanja pojedinih mjera ili djelatnosti.

Pa dovoljno je opet osvrnuti se i pogledati što sve dosad političari nisu ”poticali” svojim umišljenim tzv. poreznim reformama, a što je danas sa svime time što se umišljenim poreznim reformama dosad tobože poticalo (od Račana do Plenkovića, ili Mate Crkvenca i Gorana Marića).

I sada dio teksta samo za najizdržljivije čitatelje, dio koji govori o tome kako si (hrvatski) političari zamišljaju ”vođenje porezne politike”.

Dovoljno je opet osvrnuti se i pogledati što sve dosad političari nisu ”poticali” svojim umišljenim tzv. poreznim reformama, a što je danas sa svime time što se umišljenim poreznim reformama dosad tobože poticalo (od Račana do Plenkovića, ili Mate Crkvenca i Gorana Marića)

U odluci Ustavnog suda objavljenoj u Narodnim novinama broj 120 od 27. rujna 2013. godine o ukidanju članka 16. Zakona o porezu na dohodak zbog retroaktrivnog poreza na dividendu i udjela u dobiti, presuđeno je da se porez ne smije naplatiti ako nije bio propisan na dan kad je pravni subjekt odlučio investirati (U-I-1342/2013).

Poreznici po nalogu Ustavnog suda šutke formalno ukidaju  ”neustavni članak 16. Zakona o porezu na dohodak”.

No, samo dva tjedna kasnije na snagu stupaju ubrzano usvojene izmjene i dopune istog Zakona o porezu na dohodak u okviru kojih je člankom 8. ponovno propisano neustavno retroaktivno oporezivanje (NN 125/13).

Tim novim člankom 8. propisano je suprotno prethodnoj odluci Ustavnog suda da nije važno kakva je porezna obveza bila propisana na dan donošenja poslovne odluke, nego da je važan dan na koji se donosi odluka o isplati dividendi ili udjela.

Primjerice, poduzetnik odluči 2009. godine investirati u neki poslovni pothvat. U to doba ne postoji porez na dividendu, već samo porez na dobit trgovačkog društva po stopi od 20 posto.

To što poduzetnik nije isplatio dividendu bez poreza na dohodak (a što je mogao do 1. ožujka 2012.), primjerice, zbog toga što nije imao likvidnih sredstava, po odluci Ustavnog suda ne bi bilo od značaja i poduzetnik ne bi trebao platiti porez na dividendu, jer dividenda u krajnjoj liniji “ima svoj izvor” u razdoblju (recimo 2009. godine) kad poreza na dividendu nije bilo.

Po novim izmjenama Zakona o porezu na dohodak, međutim, to je obesnaženo tako da je bitno kad je donesena odluka o tome da se isplati dividenda.

Po izmjenama Zakona, ako je takva odluka donesena nakon 1. ožujka 2012. godine, a do stupanja na snagu najnovijih zakonskih izmjena dividenda nije isplaćena, na tu dividendu će se trebati platiti porez, bez obzira što se ta dividenda “odnosi” na godinu kad poreza na dividendu uopće nije ni bilo.

Propisivanjem “dana kad je donesena odluka o isplati”, umjesto “dana kad je donesena poslovna odluka”, u sustav oporezivanja vraćeno je porezno opterećenje primitaka ostvarenih prije primjene propisa o porezu na te primitke (retroaktivno oporezivanje).

U odluci Ustavnog suda o zabrani retroaktivnog oporezivanja (članka 16. Zakona o porezu na dohodak) naglašuje se: “pravo je svakog pravnog subjekta da u trenutku donošenja poslovnih odluka zna kojim će se poreznim zahvatima javna vlast umiješati u njegov ostvareni dohodak, odnosno koja je i kakva mu je zakonom utvrđena porezna obveza”.

I da opdet bude sve jednostavno, opisana postupanja mogu se zvati samo politički voluntarizam, jer to nema niti može imati veze sa pravom ili financijama, osobito ne sa fiskalnom strukom.

Treba li poticati socijalne mjere ili određene gospodarske djelatnosti, onda se to ne može postići ”niveliranjem poreznih stopa”, nego izdvajanjem namjenskog novca iz prethodno prikupljenih poreza i ostalih izvora financiranja državnog proračuna, formiranje posebnih namjenskih fondova i tim sredstvima ostvarivati zamišljena poticanja pojedinih mjera ili djelatnosti

I da više ne duljimo, nestabilni porezni model jedan je od najvažnijih činilaca odvraćanja investitora, osobito onih iz inozemstva.

Čitatelj spomenut na početku teksta koji se zgraža prijedlogom u okviru tzv. porezne reforme vlade premijera Andreja Plenkovića da se porezni limit za porezno povlaštenu nabavu automobila  pravnim osobama poveća sa 400 tisuća kuna na 750 tisuća kuna, kaže da predlagatelji taj prijedlog opravdavaju poticanjem djelatnosti poduzetnika koji se bave iznajmljivanjem automobila (rent a car).

I zaista, više kolega i poznanika iz inozemstva je iznajmljivalo vozila u Ljubljani, pokazujući mi koliko je to jeftinije nego iznajmiti vozilo iste kategorije u Hrvatskoj.

Ali ni jedan od tih poznanika i suradnika iz inozemstva nije iznajmio vozilo čija nabavna cijena bi bila veća od 300 tisuća kuna, a kamoli 400 ili čak i 700 tisuća kuna.

Ne vjerujem predlagateljima tzv. Plenkovićeve porezne reforme, mislim da im ni ne treba vjerovati i da to da im ne treba vjerovati treba i objaviti.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora