Istina o BiH: varanje i zavaravanje

Ne varaju sebe samo ljudi, to čine i države. Znamo da ima mnogo zemalja koje svjesno obmanjuju svoje stanovništvo, ali mnogo je rjeđi slučaj kad jedna zemlja vara svoje stanovništvo, a sebe zavarava.

Kad vrijeme kao neumoljivi istorijski sudija laž i varku preobrazi u istinu i stvarnost, košmarno buđenje postaje stostruko bolnije.

Bosna i Hercegovina na njenu sreću i nesreću još se nije probudila i osjetila stvarost iako buđenje traje već trideset godina. A ne budi se zato što oni koji vode zemlju kljukaju svoje narode raznim sredstvima da se ne probude i da nastave živjeti košmarne noći i dane ispunjene lažima i prevarama.

Otkad je izbio mir u BiH, pred kraj svakog novembra u razmaku od četiri dana priredi nam se politički obojeno medijsko podsjećanje na dva velika datuma iz naše prošlosti. Savršena prilika za varanje i zavaravanje.

Najprije se 21. novembra sjećamo Daytona, 1995. godine i jedne nama daleke vojne tvrđave u SAD gdje su se okupili da glume mirotvorce neki rđavi ljudi rđavih namjera koji su nas prethodno gurnuli u rat. Pamtimo taj dan i po tome što smo tada svoju sudbinu predali u ruke strancima.

Tog i svih ostalih dana tokom godine lijemo bujice gorkih suza jer nam je Dayton oktroisao ustav i napravio temelje na kojima se, mnogi to tvrde, ne može izgraditi moderna država!

Četiri dana poslije, 25. novembra, sve je drukčije. Suza više nema i s ponosom se sjećamo dana kad su se neki dobri ljudi dobrih namjera okupili u Mrkonjić Gradu na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine da bi pripremili mir i stabilne temelje na kojima se uspješno mogla izgraditi moderna jugoslovenska republika Bosna i Hercegovina.

Razmišljajući ovih dana o ovoj temi, pregledao sam pažljivo šta se pisalo i govorilo o Daytonu i ZAVNOBiH-u. U principu, mi 21. novembra obmanjujemo sebe, a 25. novembra lažemo.

Na državnoj televiziji u prvim jutarnjim vijestima zvanični spiker najavljuje taj dan kao ”datum za koji se veže obnova državnosti BiH”. Spiker potom nastavlja tendenciozno obmanjivati gledaoce: ”Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 247 vijećnika iz svih dijelova BiH je odlučilo da je BiH jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj svi narodi imaju ista prava”.

Svaka riječ ovdje je, nažalost, lažna. Prvo, ne vezuje se i ne može se taj datum vezivati za obnovu državnosti. Državnost Bosne i Hercegovine, obnoviće se tek mnogo kasnije, 1992. godine, u sasvim drukčijim istorijskim okolnostima. Drugo, glasalo je 193 vijećnika, a ne 247. I treće, nije donesena nikakva odluka da je BiH ”jedinstvena i nedjeljiva država”.

Na veliki i svečani dan državna televizija tendenciozno laže! Zašto laže, kome laže, koga obmanjuje, gledaoce ili sebe? Umjesto da samo ponosno ponovimo sve ono lijepo što su vijećnici ZAVNOBiH-a kazali i o Bosni i o Jugoslaviji, mi djetinjasto lažemo.

U knjizi ”ZAVNOBiH. Dokumenti 1943-1944”, objavljenoj 1968. godine, u kojoj se nalazi integralni zapisnik sa zasjedanja, nigdje, ali baš nigdje, ne pominju se riječi ”jedinstvena”, ”nedjeljiva”, a čak ni riječ ”država”!

Grijeh je tako lagati zbog vijećnika svih nacija koji su se novembra 1943. godine po ratnoj hladnoći i rizikujući život probijali do Mrkonjić Grada da grade veliku zemlju bratstva i jedinstva, a ne da budu sebični separatisti.

Niko od vijećnika nije razmišljao niti namjeravao obnavljati bilo kakvu lokalnu državnost jer se ona naprosto nije obnavljala. Svi vijećnici su se vidjeli isključivo u široj zajednici jer njihove su ideje bile mnogo šire i plemenitije nego što su danas.

Ti heroji su u Mrkonjić Gradu svojim potomcima željeli upaliti jednu buktinju koja predstavlja istinski duh i dušu i Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, one zemlje u kojoj su ljudi i narodi solidarna i ravnopravna braća.

Vijećnici ZAVNOBiH-a željeli su graditi jednu sanjanu zemlju u kojoj se dijeli zajednički hljeb i sudbina i u kojoj svako svakom želi dobro zarad opšteg napretka i blagostanja zemlje.

Sve ovo lijepo zvuči, ali ništa od navedenog naša nesrećna zemlja nije nikad imala niti znala stvoriti, ni u osmansko, ni u habzburško, ni u kraljevsko doba. Tek u Mrkonjiću, u nedoba i uz mnogo krvi, Bosna je ostvarila to što zvuči kao san i pronašla sebe, ali posve nakratko.

San je ostao nedosanjan, a ideja je poput cvijeta brzo uvela.

Bosna i Hercegovina je još prije pola vijeka počela gubiti sebe i svoj duh, a tokom 1990. godine postala nešto sasvim drugo, vlastita suprotnost. Suprotnost koja je odavno postala realna slika države.

Ovih dana, 30 godina poslije rata što više govorimo o ”jedinstvenoj i nedjeljivoj državi” ona je sve više podijeljena. Valjda zato nam ne preostaje ništa drugo nego varati druge i zavaravati sebe.

Okrugla godina, trideseta, zaleđenog konflikta bila je prilika da se u zemlji i van zemlje organiziraju konferencije o stanju u Bosni i Hercegovini tri decenije nakon potpisivanja Daytona.

Trideset godina, međutim, društvene nauke u Bosni i Hercegovini, naročito istoriografija, razvijaju se u tri odvojena kolosijeka i polako ali sigurno poprimaju tri nacionalne boje.

Stoga ne čudi što su sve konferencije povodom tridesetogodišnjice zaustavljanja rata u BiH i potpisivanja Pariškog sporazuma, potpisanog 14. decembra 1995. godine, imale tri potpuno različita nacionalna, tačnije političko-nacionalna, ugla posmatranja, a time i cilja.

Najambicioznija i najreprezentativnija konferencija bila je u Zagrebu 12. decembra, u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, uz sudjelovanje nekolicine učesnika pregovora u Daytonu. U Bosni i Hercegovini je predstavljena kao konferencija koja zagovara treći entitet, što nije daleko od istine.

Poruka srpskih konferencija odnosila se na neprestani i beznadežni nesporazum Banjaluke i Sarajeva, ali i na budućnost Republike Srpske koja je projicirana više izvan nego unutar Bosne i Hercegovine.

Ako je lako i istinito govoriti o ”srpskim” i ”hrvatskim” konferencijama, koje se mogu nazvati separatističkim, konferencije održane u Sarajevu ne mogu se i ne smiju svesti na bošnjačke. Neophodno je naglasiti njihov snažan državni, građanski i centralistički pečat.

Međutim, dok srpski i hrvatski okrugli stolovi imaju jasne i vrlo konkretne ciljeve koji slabe državu, treća strana donosi potpuno pogrešne zaključke šta je to što slabi državu i predstavlja opasnost.

Po pitanju napretka Bosne i Hercegovine centralističke konferencije daju jedan opšti zaključak sveden na tri ključna razloga nenapredovanja zemlje. Prvo i osnovno je loš ustav. Drugo je potpuna dominacija etničkog nad građanskim, a treće velikosrpska i velikohrvatska prijetnja.

Sve to formalno stoji. Ustav nam je loš, etničko dominira a spoljna opasnost je realna. Ali to nisu razlozi već izgovori za nenapredak. Mi ne prestajemo kritikovati ustav, ali niko zvanično ne predlaže ustavne promjene.

Za dominaciju etničkog nisu krivi pisci ugovora iz Daytona, kriv je narod koji glasa etnički, a ne građanski. Mase od 1990. do danas u Federaciji BiH daju između 65 i 75 posto svojih glasova etničkim a ne građanskim partijama koje dobijaju mrvice.

Još je znakovitije stanje u Republici Srpskoj i virtuelnoj Herceg-Bosni gdje građanske stranke ne mogu ugrabiti ni pet posto glasova. Građanska ideja koju neprestano promovišemo ne stanuje u ogromnom dijelu BiH.

I na kraju, ni Srbiji ni Hrvatskoj ne bi bilo mrsko da uzmu komad naše zemlje, ali u ovih trideset godina još nas nisu napale! A šanse da se to dogodi bez signala velikih sila su nikakve.

Ukratko tri glavna zaključka koji se navode kao najveći problemi, ne predstavljaju zapravo nikakav problem već odražavaju realnost koju treba prihvatiti i pokušati je mirno i strpljivo mijenjati.

Zlonamjerni, dvolični i lijeni ljudi koriste svaku vrstu izgovora kako bi opravdali vlastitu nevoljnost, prikrili nerad i stekli bogatstvo. A u zemlji dvoličnih državnika, kojima su važniji vlast i bogatstvo nego sudbina zemlje i ljudi, rđav ustav je savršen izgovor za lakovjerne i izmanipulisane mase.

Horska žalopojka ”sve je to od lošeg ustava”, koja u sebi sadrži karakter masovne hipnoze, krenula je sutradan poslije potpisivanja mirovnog ugovora i nije prestala do današnjeg dana.

Ono što zdravorazumskog čovjeka posebno iritira je učestalost i količina javne i medijske antiustavne ofanzive u kojoj učestvuju medijski najisturenije javne ličnosti . Ne postoji niti jedan jedini dan, a od kraja rata proteklo ih je jedanaest hiljada, a da se neko ne požali na ustav kao izgovor za nerad i neodgovornost. Ima tu dosta umobolnosti koja će nas skupo koštati.

Niko racionalan u cijeloj državi da se pronađe, makar uz pomoć svijeće, i podsjeti da se znanje i pamet, ljubav i poštovanje, čestitost i ljudskost, dobronamjernost i solidarnost, ozbiljnost i odgovornost… ne mogu sputati ustavnim paragrafima ili hrpom slova na američkom papiru.

Dok je cijeli svijet nešto radio i gradio, mi smo plakali i proklinjali hudu sudbinu. Istovremeno smo preklinjali taj isti svijet da nam promijeni ustav jer ne možemo naprijed ni maknuti ako ga ne promijenimo. A sami to tobože ne možemo napraviti.

Ispada da kod nas ustav brani čovjeku da bude čovjek. Ne dozvoljava odgovornom profesionalcu da radi korisne stvari za društvo. Ustav nam brani da volimo i poštujemo susjeda i brata.

Sve nam ustav brani. Jedino nam ne brani da potkopavamo temelje države šireći mržnju, da uništavamo školstvo i društvo, da proizvodimo nepravdu, njegujemo korupciju i na sto načina zagorčavamo život ljudima.

Trideset godina ponavljamo potpuno pogrešne premise zašto Bosna i Hercegovina ne napreduje. Sve tri strane navode brojne razloge nenapredovanja, napadajući uvijek jedna drugu ili treću da je baš ta etnička grupa izričiti krivac.

Ali nijedna od naših etničkih politika nikad ne želi pomenuti dva glavna razloga koja su zajednička za svaki narod, a koji su pravi razlozi propadanja zemlje.

Prvo, od 1995. godine zemlju nisu vodili oni koji to znaju i iskreno žele. Drugo, korupcija, neodgovornost i nepravda bile su stoput jače od nekoruptivne profesionalnosti, odgovornosti i pravde. Zato danas imamo skoro uništeno društvo i državu pred raspadom.

Iza nas je trideset godina neposustale mržnje, lažnog patriotizma, varanja, podmetanja, sebičnosti, lopovluka, nadmudrivanja, vašara primitivizma i iznad svega trovanja djece na sve tri strane.

U ovih trideset godina mogli smo spoznati da imamo zastrašujuće bolesne, zatrovane i netrpeljive mase kojima se politika trideset godina uspješno dodvoravala. Zato je danas, više nego ikad ranije, ogromna većina Srba za konfederalni status ili otcjepljenje, a ogroman broj Hrvata za uspostavljanje trećeg entiteta.

Koliko je to politički moguće izvesti je sasvim drugo pitanje, ali da to čvrsto stoji u glavama masa i da to nema nikakve veze s Dodikom i Srbijom ili Čovićem i Hrvatskom je nesumnjivo.

I to je još jedna tužna slika današnje Bosne i Hercegovine trideset godina poslije procesa ”izgradnje države”, izgradnje koja je očito išla pogrešnim putem.

Pitanje svih pitanja za budućnost Bosne i Hercegovine nije kako silom suzbiti dvije tendencije koje slabe središnju vlast već kako velikom broju Srba i Hrvata vratiti povjerenje u Bosnu i Hercegovinu?

Rješavanje tog pitanja predstavlja pravu borbu za državu. Vlasti će se morati mnogo ozbiljnije baviti ovim pitanjem i potpuno promijeniti metodologiju, ako žele spasiti državu.

Ova borba za državu mora se završiti tako što će svak pobijediti. Tako su kod nas promiješane karte, ako je bilo ko gubitnik, država je najveći gubitnik.

Daje se na znanje svim našim prevarantima: samo nastavite i izgubićete državu!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Otvorene vene Latinske Amerike
    •  Veliki i mali u raljama nafte i plina
    •  Hiljadugodišnji bosanski pat
    •  Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena
    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose

> Svi tekstovi ovog autora