Istina o NDH i Hitleru (2)

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – TAKOZVANA ILI STVARNA?

 Međunarodno priznanje NDH je dobila od Trećeg Reicha, Italije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Slovačke, Japana, Španjolske, Nacionalne Kine, Danske, Finske i Mandžurije. Bile su to isključivo zemlje potpisnice Trojnog pakta, kojem je NDH pristupila 15. lipnja 1941. U studenom je NDH pristupila i Antikominterna paktu. Švicarska je u Zagrebu ostavila konzula, a Vatikan je držao apostolskog legata, a ne nuncija.

Za novu su državu bili ključni odnosi s Berlinom i Rimom, iako u utvrđivanju granica NDH nije bila uspješna ni u pregovorima s Budimpeštom. Mađarska je anektirala Baranju i zauzela Međimurje, što nije priznato, ali je ostalo mađarsko do kraja Rata. Njemačka se u razgraničenje nije uplitala, a talijansku prednost u Hrvatskoj prihvaćala je i prigodom bolnog Pavelićevog pregovaranja s grofom Cianom, talijanskim ministrom vanjskih poslova.

Među ustašama postojale su već od ranije razlike između onih koji su držali da je bolje vezati se uz Njemačku i protalijanski raspoloženih, uglavnom najodanijih Pavelićevih pristaša.

Međunarodno priznanje NDH je dobila od Trećeg Reicha, Italije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Slovačke, Japana, Španjolske, Nacionalne Kine, Danske, Finske i Mandžurije. Bile su to isključivo zemlje potpisnice Trojnog pakta, kojem je NDH pristupila 15. lipnja 1941. U studenom je NDH pristupila i Antikominterna paktu. Švicarska je u Zagrebu ostavila konzula, a Vatikan je držao apostolskog legata, a ne nuncija

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. fašističkom je susjedu ustupljen veći dio Dalmacije. Zadar postaje sjedište guvernera Guvernatorata Dalmacija. Na svom obalnom prostoru NDH nije smjela držati ratnu mornaricu ni podizati vojne instalacije. Hrvatska je proglašena Kraljevinom, a kruna kralja Zvonimira ponuđena vojvodi od Spoleta. Iako ju je prihvatio kao Tomislav II, nikada nije došao u Zagreb. NDH objavila je rat i Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Treći Reich i Kraljevina Italija podijelila je NDH na interesne sfere. Sjeverno od crte Samobor-Glina-Dvor-Jajce-Bugojno-Goražde bilo je njemačko područje. Predstavnik njemačkog Vrhovnog zapovjedništva i vojni izaslanik veleposlanstva Trećeg Reicha u Zagrebu bio je Edmund Gleise von Horstenau, koji je kasnije unaprijeđen u Njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj.

Talijanska zona  dijelila se na tri područja. U prvu su ulazila anektirana područja, u drugoj, do crte Ogulin-Slunj-Udbina-Kupres-Mostar-Nevesinje NDH isprva nije smjela držati vojsku, pa se nazivala demilitariziranom.

Treća je, najsjevernija, zona graničila s njemačkom. Talijani su na svome području bili blagonakloni prema četništvu koje se tu slobodno organiziralo i teroriziralo hrvatsko stanovništvo.

Vojnu silu NDH činilo je redovita vojska ili Domobranstvo, Oružništvo, stranačka Ustaška vojnica i legionarske postrojbe. Neprestano se nastojalo ujediniti ustaške i domobranske snage.

Od 1942. sve do kraja rata partizanski je pokret na prostoru NDH bio snažan, a veliki dijelovi zemlje zapravo uopće nisu bili pod nadzorom vlasti u Zagrebu. Plan da se u Njemačkoj obuče tri vojne postrojbe popunjene Hrvatima, a potom pošalju na Istočno bojište, promijenjen je, pa su se one borile protiv partizana.

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. fašističkom je susjedu ustupljen veći dio Dalmacije. Zadar postaje sjedište guvernera Guvernatorata Dalmacija. Na svom obalnom prostoru NDH nije smjela držati ratnu mornaricu ni podizati vojne instalacije. Hrvatska je proglašena Kraljevinom, a kruna kralja Zvonimira ponuđena vojvodi od Spoleta. Iako ju je prihvatio kao Tomislav II, nikada nije došao u Zagreb. NDH objavila je rat i Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama

Dio muslimana u Bosni i Hercegovini organizirani su u dvije divizije Waffen SS-a, ”Handžar” i ”Kama”. Ovisnost vojne sile NDH o njemačkim savjetima i časnicima bila je skoro potpuna.

U NDH isključivu je vlast imao Poglavnik, koji je bio na čelu Glavnog ustaškog stana (GUS), formalno vrhovnog upravljačkog tijela, mada se ono uopće nije sastajalo.

Društvo je imalo proći kroz punu ustašizaciju, pa su ukinute brojne do tada aktivne i uspješne organizacije. Mladež se uključuje u Ustašku mladež, koja se dijelila se na Ustašku uzdanicu (7-11g.), Ustaške junake (11-15 god.) i Ustašku Starčevićevu mladež i Sveučilištarce (do 21. godine).

Puni nadzor nad sigurnošću države, redarstvom, obavještajnom službom, upravom logora i uhićenjima, tjelesnom stražom Pavelića, imala je Ustaška nadzorna služba (UNS).

Na lokalnoj razini ustaški se pokret dijelio na rojeve, tabore, logore i stožere, ovisno o tome jesu li okupljali ljude u selima, općinama, kotarevima ili župama. Ustrojbeno, NDH se dijelila na 22 velike župe, koje su namjerno spajale hrvatske i bosanskohercegovačke krajeve.

Sve ostale političke skupine na području NDH izgubile su mogućnost djelovanja. Osnivani su Izvanredni narodni sudovi s posebnim ovlastima. Mediji su isključivo u službi režima. Javnost se tek obavještavala o Poglavnikovim odlukama. Ustav nije postojao, već su ga činile različite državnopravne izjave Poglavnika, međunarodni ugovori NDH, Ustav Ustaše, Načela ustaškog pokreta itd.

Iako je Pavelić smatrao da je parlament izraz deklamatorne demokracije, vjerojatno je stoljetna tradicija Sabora i njegovo simboličko značenje u hrvatskom povijesnom državnom pravu, bila razlogom što je 24. veljače 1942. donešena Zakonska odredba o Hrvatskom državnom saboru. Unatoč činjenici da je sastav HDS-a predložio osobno Pavelić i da je ionako bila riječ o tijelu bez mogućnosti odlučivanja, sastao se svega tri puta tijekom 1942. godine.

Od 1942. sve do kraja rata partizanski je pokret na prostoru NDH bio snažan, a veliki dijelovi zemlje zapravo uopće nisu bili pod nadzorom vlasti u Zagrebu. Plan da se u Njemačkoj obuče tri vojne postrojbe popunjene Hrvatima, a potom pošalju na Istočno bojište, promijenjen je, pa su se one borile protiv partizana. Dio muslimana u Bosni i Hercegovini organizirani su u dvije divizije Waffen SS-a, ”Handžar” i ”Kama”. Ovisnost vojne sile NDH o njemačkim savjetima i časnicima bila je skoro potpuna

Vojskovođa Slavko Kvaternik, šef redovite vojske Domobranstva do kraja 1942., Hitlera je posjetio 22. srpnja 1941. godine. Führer mu je rekao da će Staljina zadesiti sudbina Napoleona. Sebe je usporedio s Robertom Kochom. Koch je otkrio bacil tuberkuloze, Hitler je otkrio da su Židovi uzroci društvenog raspada i da stoga trebaju biti uništeni.

Bez obzira što su Nijemci znali izjavljivati da hrvatske vlasti nisu dovoljno antisemitske, u Holokaustu je na teritoriju NDH nestalo preko 80% židovske zajednice. Od ukupno 38.000 ljudi rat je preživjelo 9.000. Romi su gotovo posve nestali. U skladu s temeljnom orijentacijom ustaškog pokreta, najviše stradalih bili su Srbi, iako su oni mogli prijeći na katoličanstvo i spasiti se, jer njihov položaj nisu regulirali rasni zakoni donešeni već 30. travnja 1941. Srbi s nešto manje od dva milijuna ljudi, bli su trećina stanovništva NDH.

Poglavnik ipak, već 25. travnja 1941. zabranio uporabu ćirilice, ukinuo srpska društva, a naziv ”srpsko-pravoslavna” promijenjen je u ”grčko-iztočna” vjera.

Masovna ubojstva Srba počela su već krajem travnja u Gudovcu kod Bjelovara, nastavljena u kordunskom Veljunu i Glini, potom Hercegovini. Dio ih je iseljen, dio pokatoličen, a deseci tisuća stradali su u logorima. Dijelovi stanovništva otišli su u partizane, a neki su jednostavno uspjeli ostati pošteđeni.

Najstariji logor u NDH ”Danica” kod Koprivnice nastao je je još 15. travnja 1941. Najveći je bio Jasenovac u kojem su zatočeni bili i brojni Hrvati, primjerice i Vladko Maček.

Doglavnik Mile Budak bio je primjer ustaškog intelektualca, koji su veličali seoski ambijent i patrijarhalni ustroj nekadašnjih kućnih zadruga. Kulturna politika imala je pomoći duhovnu i moralnu obnovu NDH pa joj je, barem u javnim izjavama, posvećivana velika pozornost. Uveden je korijenski pravopis i osnovan Hrvatski državni ured za jezik, a iz jezika su čišćene tuđice, prije svega srbizmi. Osnovana je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), koja je preuzela imovinu Jugoslavenske.

Baš kao i u ostalim područjima djelovanja, vlastima NDH nedostajali su intelektualci spremni provoditi ustaška načela. Nositelji ”ustašizacije” kulture bili su okupljeni oko predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa, Katoličke akcije itd. Kazalište je, smatrao je novi intendant HNK dr. Dušan Žanko, trebalo djelovati odgojno i promidžbeno, baš kao što je književnost imala oblikovati ”veličanstvenu hrvatsku današnjicu”.

Bez obzira što su Nijemci znali izjavljivati da hrvatske vlasti nisu dovoljno antisemitske, u Holokaustu je na teritoriju NDH nestalo preko 80% židovske zajednice. Od ukupno 38.000 ljudi rat je preživjelo 9.000. Romi su gotovo posve nestali. U skladu s temeljnom orijentacijom ustaškog pokreta, najviše stradalih bili su Srbi, iako su oni mogli prijeći na katoličanstvo i spasiti se, jer njihov položaj nisu regulirali rasni zakoni donešeni već 30. travnja 1941

Zagrebačko sveučilište preimenovano je u Hrvatsko, a njegova autonomija ukinuta. Poglavnik je imao ovlasti postaviti dekane i rektora. Ukinuta su i studentska društava i klubovi, a brojni nepoćudni nastavnici otpušteni su.

Glavno ravnateljstvo za promičbu bila je središnja cenzorska ustanova. U NDH je postojao popis zabranjenih pisaca, zabranjena je sva marksistička, projugoslavenska i anglofilska literatura, ćirilićne i srpske knjige.

Unatoč ratnim uvjetima, kulturna proizvodnja pokazivala je određene znake vitalnosti. Isto tako, najugledniji zagrebački glumci već su u travnju 1942. otišli u partizane. Krajem godine iz Zagreba su otišli i književnici Ivan Goran Kovačić i, što je posebno odjeknulo, Vladimir Nazor.

Katolička crkva u Hrvatskoj pozdravila je stvaranje države. S razumijevanjem je dočekala i izjave o borbi protiv komunizma, što je u osnovi svim kolaboracionističkim režimima Trećeg Reicha davalo dodatno moralno opravdanje postojanja.

Srpska pravoslavna crkva uspostavom NDH ukinuta je, a 1942. osniva se Hrvatska pravoslavna crkva na čelu s ruskim svećenikom Germogenom. Granično je to značilo ublažavanje politike terora prema Srbima, u nastojanju da se ograniči snaženje protuustaške pobune.

Islam je, naglašavanjem stava da su muslimani u osnovi čuvari iskonske hrvatske krvi, posebno afirmiran. U središtu Zagreba stoga je od Meštrovićeva Umjetničkog paviljona napravljena džamija. Postojale su zamisli o seljenju glavnog grada bliže zemljopisnom središtu države, u Banja Luku. Nakon što je 8. rujna 1943. Italija kapitulirala, dotadašnje prostore na obali zauzeli su Titovi partizani, a potom ih brzo preuzimaju Nijemci. Edo Bulat imenovan je državnim ministrom za oslobođene krajeve NDH, koji su, u dogovoru s Berlinom, uključivali hrvatske prostore ustupljene Italiji Rimskim ugovorima.

Rijeka i Istra s dijelovima slovenskih i sjevernih talijanskih područja postali su njemačka operativna zona Jadransko primorje. Zadar također nije pripao NDH. Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika nije priznala gubitak istočnojadranske obale.

Gospodarske su prilike bile sve slabije, trgovina nesigurna, inflacija je rasla, masovno se krijumčarilo. Hrvatska je, kao i neke druge satelitske zemlje, imala manje kruha po glavi stanovnika no većina okupiranih zemalja.[1] Na rad u Njemačku odvođeni su deseci tisuća ljudi. Teški životni uvjeti uzrokovali su i veća poboljevanja. Mnogi su građani Hrvatske bili nezadovoljni Poglavnikom i funkconiranjem vlasti, ali ne nužno i činjenicom da je stvorena samostalna država

Mada je iz ratnih ciljeva Saveznika bilo jasno da se nikakve promjene europskih granica osovinskim osvajanjem neće prihvatiti, a takve su bile i poruke predstavnika HSS-a u Londonu, dio stranke prišao je ustaškom pokretu. Dio se pasivizirao čekajući konačni rasplet, a skupina je otišla u Narodnooslobodilačku borbu (NOB).

Tako je hrvatski korpus bio podijeljen na tri skupine, od kojih su dvije bile antifašističke, iako s različitim pogledima na demokraciju. Bilo je više različitih redom neuspjelih pokušaja da se domobranstvo i simpatizeri HSS-a prevedu u partizane koji su jedini ratovali protiv Osovine. Na taj se način mogla “razvodniti” komunistička dominacija u partizanima, koje u Hrvatskoj vodi Glavni štab narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske (NOV i PO).

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) osnovano na Plitvičkim jezerima sredinom lipnja 1943., formalno barem, postaje najviše političko tijelo NOB-a u Hrvatskoj. GŠ Hrvatske bio je podređen Vrhovnom štabu maršala Tita. Tako je u političkom smislu uz ustašku vlast u Zagrebu, kraljevsku vladu u Londonu u kojoj sudjeluju članovi HSS-a i Titovu partizansku Hrvatsku postojale tri vlasti koje su promišljale ili pretendirale napunu vlast nad hrvatskim prostorima.

Odnos vojnih snaga partizana i NDH sve se više ujednačavao, a stvarna je ustaška vlast izvan većih naselja bila slaba. Svejedno, za milijune ljudi na prostoru NDH, pa i onim područjima Bosne, gdje su ustaše i četnici dijelili vlast, u nastojanju da se ne troše ljudski životi, bila je stvarna. Opće nezadovoljstvo nije se ogledalo samo u sve većem odlasku u partizane ili apatijom.

Gospodarske su prilike bile sve slabije, trgovina nesigurna, inflacija je rasla, masovno se krijumčarilo. Hrvatska je, kao i neke druge satelitske zemlje, imala manje kruha po glavi stanovnika no većina okupiranih zemalja. Na rad u Njemačku odvođeni su deseci tisuća ljudi. Teški životni uvjeti uzrokovali su i veća poboljevanja. Mnogi su građani Hrvatske bili nezadovoljni Poglavnikom i funkconiranjem vlasti, ali ne nužno i činjenicom da je stvorena samostalna država.

Dio zastupnika zapravo nepostojećeg Hrvatskog državnog sabora krajem 1943. napisalo je kako je narod nezadovoljan i da ne vjeruju u budućnost postojećeg sustava. Također su tražili da se ratna bogaćenja, pljačka srpske i židovske imovine, stave van snage. Muslimanski intelektualci još su krajem 1942. tražili od Hitlera stvaranje posebne države pod okriljem Trećeg Reicha. Teško stanje na europskim bojištima i zemlji dovelo je do jedinog nešto ozbiljnijeg pokušaja da se promijeni politički smjer države.

__________________________________

Članak NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U HITLEROVOM OSOVINSKOM SUSTAVU Prof.dr.sc. Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljen je u monografiji ”Spomen područje Jasenovac – Memorijalni muzej”, Jasenovac, 2006.

(Nastavlja se).

    •  Tvrtko Jakovina: Ime Budimira Lončara u svijetu nešto znači
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
    •  Slavko Goldstein je bio Krleža naše publicistike i izdavaštva
    •  Vrijeme je za trajnu pomirbu Srba i Hrvata
    •  Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
    •  Bez osude ustaša nije moguće stvoriti modernu državu
    •  Hrvatska nikada nije bila zemlja meritokracije
    •  Tito – portret pobjednika
    •  Auschwitz, 70 godina kasnije

> Svi tekstovi ovog autora