novinarstvo s potpisom
U srpnju, samo četiri mjeseca prije izbora, Milanović je izjavio da, ako dobije još jedan mandat, neće dirati sustav 428 općina, 128 gradova i 21 županije. Pritom je čak posebno pohvalio ”upravo optimalan” županijski ustroj države.
Ovoga je četvrtka, međutim, potpredsjednik Milanovićeve vlade Branko Grčić rekao novinarima kako se SDP ”apsolutno slaže” da broj županija treba drastično srezati. Pritom je važno znati da za crtanje nove karte županija Milanoviću nije bila potrebna promjena Ustava, pa, dakle, ni dvotrećinska većina u Saboru. Stoga je najobičnija patka da je od te reforme iz Plana 21 morao odustati jer bi ga Karamarko minirao.
No Milanović nije jedini koji je o ovome naglo stekao novo mišljenje, ista je stvar i s Tomislavom Karamarkom. Još prekjučer ujutro on je isticao da županije, što se HDZ-a tiče, uopće ne mogu biti predmet pregovora. – O svemu možemo, ali županije ne damo.
A onda je, toga istoga dana, nakon pregovora s Mostom, došlo do obrata. Karamarko je zauzeo stav da se broj županija može prepoloviti, čak bi podnio da ih se sve i ukine, sada jedino ne želi regije. Dobra je vijest, dakle, da je županijama definitivno presuđeno, bez obzira s kime će Most na koncu formirati vlast.
Ne zna se samo koliko će ih ostati, niti kakve će im sve ovlasti biti namijenjene u sklopu decentralizacije, koja je također na pregovaračkom stolu. Ali vjerojatno ćemo, umjesto sadašnjih 20 županija plus Grad Zagreb, dobiti sedam ili najviše deset novih.
A taj paket reformi javne uprave sadrži i druge inovacije na tragu redukciji mastodontskog birokratskog aparata, čiji se smisao iscrpljuje u činjenici da sadašnjih skoro 600 jedinica lokalne samouprave pruža obilje nagradnih sinekura za izborne pobjednike.
Nakon 25 godina, malo kome još nije postalo očito da je jedno od glavnih vrela političke korupcije upravo sam Zakon o lokalnoj samoupravi gdje je nakaradno razbacivanje položajima i funkcijama propisano crno na bijelo, a ovlasti lokalnih jedinica ugođene tako da manipulacije mogu slobodno cvjetati.
Zakonodavac je, naime, odredio da u 577 općinskih i gradskih vijeća i županijskim skupštinama, ovisno o broju stanovnika, treba sjediti najmanje sedam pa sve do 51 političara. Sela u kojima živi do 500 ljudi – kao u malo većoj stambenoj zgradi – imaju pravo na sedam vijećnika.
U općinama do tisuću stanovnika zasjedaju predstavnička tijela sa po devet vijećnika, i tako redom, 11, 13, 15, 17, 21, pa sve do 51. Broj župana, gradonačelnika, načelnika, zamjenika, pomoćnika, vijećnika, savjetnika, uprava u komunalnim poduzećima, kumova, ljubavnica, rođaka i drugog politički ovisnog osoblja ponegdje nadmašuje broj zaposlenih u industriji. Netko je izračunao da stranke, nakon svakih izbora, u jedinicama lokalne vlasti zaposle oko 10.000 ljudi.
Kapa dolje onome tko sasiječe cijeli taj skupi, glomazni, visoko politizirani i tragično nefunkcionalni aparat.
Ali to je tek pola posla jer ih onda tek treba organizirati i privesti svrsi da dobro rade svoj posao i služe građanima. Sreća da su se ovi ”istomišljenici”, nakon četvrt stoljeća, odjednom našli da se oko svega toga u potpunosti slože jer im sada – gori pod petama.
(Prenosimo s portala Novoga lista).