Isus Krist ne udovoljava hrvatskom poimanju kršćanstva

Neke teme naše društvo nerado otvara. Jedna od tih tema zasigurno je rasprava o problemu eutanazije, što dijelom i razumijem – o dostojanstvenoj smrti ne može se raspravljati, razmišljati i govoriti u društvu koje nije izgradilo uvjete ili mogućnost da život bude dostojanstven. Nedostojanstveni, nepromišljeni, stihijski životi zahtijevaju istu takvu smrt. Upravo to i imamo – nedostojanstveni život i nedostojanstvenu smrt.

I ne, ovdje se ne radi o tome da je hrvatsko društvo većinski oblikovano nekakvim kršćanskim moralom, pa stoga dosljedno zastupa neku od varijanti svetosti života. Život je svet kada je obilježen slobodom i dostojanstvom, sve ostalo su puke tlapnje pasiviziranih umova uvjerenih da se nalaze u krilu nekog božanskog, transmundalnog bića. 

Pitanje o problemu eutanazije nije ni otvoreno pa zato ne možemo dati ni odgovor što nam eutanazija znači. Ne znači nam ništa jer smo, kao društvo, osuđeni na lišenost svakog značenja.

Kršćanstvo je odgovor na postavljena pitanja o smislu pojedinačnog života i života uopće, stoga kršćanstvo nikada ne može biti bedem prema samoj mogućnosti postavljanja pitanja, posebno onih najradikalnijih odnosno onih pitanja koja se tiču samo osnove i smisla života, a problem eutanazije zasigurno udovoljava ovom kriteriju.

Eutanazija je, baš kao i kršćanstvo, odgovor na pitanje o smislu života, ona je svojevrsni spas od negiranog, umanjenog, depersonaliziranog, ukradenog života.

Kristov pristanak da pođe putem patnje i smrti koja dokida tu panju, iako tim putem nije trebao krenuti, ne razlikuje se previše od dobrovoljne eutanazije. Pristao je da smrt prouzročena rukama drugih dokine njegov život. On je takvu smrt htio kako bi obranio život. Zato je i uskrsnuo – uskrsnuti može samo život koji, zbog života samoga, pristaje na smrt, ne i na beživotno postojanje.

Kristova, u metaforičkom smislu, eutanazija nije bila vođena nihilizmom fatalizma, upravo suprotno – ona je bila vođena snažnom  željom da se sačuva dostojanstveni život odnosno život vrijedan življenja. Tu vrijednost određuje onaj tko tim životom živi, nitko drugi osim njega nema to pravo.

Uostalom, uskrsnuće simbolizira život subjekta svjesnog da u smrt unosi dostojanstvenog a ne objektiviziranog sebe. Može li subjekt života pristati na puko postojanje, neovisno o tome o kakvom i o kojem postojanju se radi?

Naravno da ne može, zbog toga svaki samosvjesni subjekt misli granice vlastitog života. To su ujedno granice našeg dostojanstva.

Razumije se da odgovor na ovo pitanje nije jedinstven ni jednoznačan, ti odgovori su različiti. Koliko ima istinskih ljudskih subjekata ili dostojanstvenih pojedinačnih života, toliko ima i odgovara na ovo pitanje.

Ti odgovori su, ma kakvi bili, odgovori života, oni proizlaze iz života i brane život, a ljudski život je uvijek i neizostavno život pojedinca odnosno subjekta koji misli i dostojanstveno živi svoj život. Sve izvan toga dostojanstva je ili smrt ili besmisao pukog postojanja.

Govor o svetosti života je, nažalost, govor sprječavanja da pojedinačni život bude dostojanstven. Kada se to čini pozivanjem na kršćanstvo, riječ je besprizornom ataku na čovjeka i njegovo dostojanstvo. Čovjek se tada objektivizira, on se pretvara u nečiji predmet – države, nacije, religije, politike, lokalne sredine ili svetosti. To što smo se mi naviknuli na izvitoperenu, diktatorsku verziju kršćanstva, dakle onu besramnu verziju koja ne dopušta pitanja, govori sve o nama i o tom kršćanstvu.

Sve diktature, pa onda i diktature duhovnosti, komuniciraju odgovore kako se ne bi otvorila mogućnost da se postave pitanja (što je za diktature i razumljivo, njih ugrožava sloboda, osobito sloboda mišljenja, a sloboda mišljenja nije ništa drugo nego sloboda postavljanja pitanja – i to svih pitanja).

Duhovna diktatura je naša nespremnost da shvatimo što kršćanstvo jest (a jest sloboda), kao i naša nespremnost da se suočimo s time da je svatko od nas subjekt, i da stoga imamo autonomiju samo ako samostalno donosimo bitne odluke o dostojanstvenom životu.

Prihvaćanje odluka i zgotovljenih istina onemogućava subjektivizaciju ljudskog života. Životom prihvaćanja odluka i nepropitanih istina možda žive ljudi (masa), iako se ni na to ne bih zakleo, ali zasigurno ne živi (pojedinačni ili subjektivizirani) čovjek.

Čovjek pita i traži, on dolazi do odgovora, zauzima se za sebe i riskira, ljudi to ne čine, oni se kupaju u rijekama desubjektivizacije i depersonalizacije te spremno svjedoče vjernost masi kojoj pripadaju.

Hrvatska masa nikada neće postaviti pitanje o problemu eutanazije, ona će se pozvati na svetost života.

Hrvatska masa, nadalje, neće postaviti pitanje o smislu uvođenja obaveznog vojnog roka odnosno tog famoznog temeljnog vojnog osposobljavanja koje je prezentirano gotovo u formi sakramentalnosti krizme. Uostalom, budući da Hrvatska sebe doživljava kao zemlju od posebnog značaja za kršćanstvo, nije mi jasno kako našim supružnicima iz ovog političko-vjerskog braka nije palo na um da se sakrament potvrde odnosno krizme podjeljuje u vojarnama – nakon odsluženog vojnog roka.

Oni koji, zbog priziva savjesti, odbiju služiti vojni rok, smatrajući kako čovjek vlastitu ljudskost iskazuje u borbi za društvenu pravdu, socijalnu jednakost i razvoj mirotvornih politika, a ne u spremnosti da se zbog imaginarnog neprijatelja ovlada vještinama ubijanja toga neprijatelja, ogriješili su se o državu i svetost stoga ih treba anatemizirati i ekskomunicirati iz ovog kršćanskog društva, baš onako kako je svojedobno, zbog zalaganja za društvenu pravdu, mirotvorstvo i osobne slobode, bio anatemiziran i ekskomuniciran Isus Krist.

Isus Krist ne udovoljava kriterijima hrvatskog poimanja kršćanstva. On, zapravo, nije udovoljavao kriterijima ni tadašnjeg institucionalnog židovstva, a pripadao je židovstvu, jer se zalagao za zajednicu slobodnih ljudi okupljenih oko istine spasa svakog čovjeka, a ne oko slijepe poslušnosti nekom sustavu zabrana i zapovijedi.

Tamo gdje je na snazi svetost zapovijedi i zabrana, pronaći ćemo, u doslovnom ili prenesenom smislu, uniformiranog, naoružanog, neprijateljstvom vođenog čovjeka, ali tamo zasigurno nećemo zateći ništa kristovsko.

Kršćanstvo bez Isusa Krista i nije neka novost, stoga ono ne može predstavlja ni neku posebnost Hrvatske.

Posebnost Hrvatske nije ni propagirana svetost života koji se u vojarnama priprema da druge ubije i da ga drugi ubiju. Razumijem da u ovakvim okolnostima krajnje objektiviziranog života ne smijemo postavljati pitanja o eutanaziji. To pitanje ne postavlja sveti objekt u vojarnama, nego isključivo subjekt manično gonjen potrebom da mu netko ne oduzme dostojanstvo.

Biti ubijen kao objekt je svetost, a ne pristati da budeš objektiviziran je udar na svetost. Logično, nema što.

Kada ćemo, dakle, otvoriti raspravu o eutanaziji? Kada napustimo vojarne.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!
    •  Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili
    •  Zašto je važno da Plenković izgubi izbore u Zadru
    •  U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika
    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje

> Svi tekstovi ovog autora