Isusova logika

Javni medijski prostor, kao i mnogi naši razgovori, zakrčeni su barikadama na kojima različite skupine istomišljenika mašu svojim zastavama i kritiziraju one druge. Zapravo jedva da što poduzimamo. Ili smo odveć zakupljeni kritiziranjem ili su nam puna usta o vlastitoj ispravnosti.

 

Rado bismo da su svjetonazorske, ekonomske, političke krize iza nas. Ali da posao obavi netko drugi. Rado bismo trenutačno vidjeli velike preokrete i pobjede. Ali da se oni dogode nekako bez nas i bez prvoga malenog, često tihoga koraka.

 

Donekle znamo što nikako ne želimo, ali smo manje artikulirani kada je riječ o tome što doista želimo. A još manje kako do toga doći. Pa čak i kad je riječi o svakodnevnom kršćanskom životu. Doduše, ukoliko smo revni, bit će nam puna usta savjeta i uputa te, naravno, kritike onih koji ne slijede naše savjete i upute. Očekivat ćemo od Isusa oprost za naše prijestupe, ali ćemo ga često uskraćivati drugima. Govorit ćemo o Isusovoj pravednosti i zahtjevnosti, ali rijetko ćemo tragati za tim što ona doista znači. A još rjeđe ju sami ustrajno i radikalno živjeti.

Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija

 

Isus ne ublažava zakon unoseći neravnotežu u razmjeran odnos u prilog prijestupniku, nego posve izvrće kazneni zakon: ‘‘Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub! [Izl 21,24]’ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, ‘‘udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“!“ (Mt 5,38-39). Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.

 

Kad Isus savjetuje: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“, nije riječ tek o dugotrpnom podnošenju tuđeg nasilja. Više od toga. Po desnom obrazu šamaralo se lijevom rukom ljude iz iste obitelji ili društvenoga kruga, no desnom rukom, na kojoj se obično nosio prsten, šamarali su se ljudi koje se smatralo inferiornima, i to vanjskim dijelom šakom tako da udarac više boli i ponižava. Isus, dakle, ne poziva tek da se otrpi tuđe nasilje, nego, štoviše, da se otrpi njegov najtrpkiji žalac te kao da kaže: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu kao sina, pruži mu i lijevi da te udari kao roba“.

 

Kako to Isus izvrće logiku ljudske pravde? Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42).

 

Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.

 

Koje su to onda nove mogućnosti i nova pravila kojima, posredstvom paradoksalna govora, Isus hoće probuditi našu etičku imaginaciju? On nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija!

Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka

 

Pravednost onih koji će ući u Kraljevstvo proizlazi iz krajnosti: davati milostinju nije dovoljno – valja ju davati u tajnosti; podnijeti uvredu nije dovoljno – valja se izložiti novoj, još težoj; ljubiti bližnjega nije dovoljno – valja ljubiti neprijatelja; činiti drugima što ‘‘zaslužuju“ nije dovoljno – valja im činiti ono što bismo voljeli da se nama čini: dobro bez obzira na zasluge.

 

Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika velikodušnosti.

 

Svaki od ovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv. Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego, upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja.

 

Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka. On nas usmjerava prvo nas dezorijentirajući. Dezorijentira nas svojim paradoksalnim, ekstremnim govorom pobuđujući u nama našu sposobnost da budemo otvoreni novim mogućnostima, da otkrivamo drukčiji način viđenja stvari i, podučeni iznimkama, prihvaćamo nova pravila.

Mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“

 

Dakako, pitat ćemo kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Na osobnom planu, u domeni zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih? Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja?

 

Kada pitanja postavljamo kao dihotomije ulazimo u logiku koja proizvodi zakon: da bismo uspostavili mir u svojoj zemlji, spremni smo voditi obrambene ratove, da bismo dosegli pravednost u društvu, borimo se protiv nepravdi, da bismo pridonijeli kvaliteti vlastite zajednice, kritiziramo njezine nedostatke. To nije dostatno. Time samo trajno obnavljamo sukob.

 

Čitamo li ponovno Besjedu na gori, možda ćemo primijetiti da se Isus, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu niti daje upute kako bismo se trebali ponašati u ovoj ili onoj situaciji. On naprosto daje i traži – više.

 

Drugim riječima: mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“.

 

Zapovijed ljubavi dokida moralističku logiku: kakav bi to kazneni zakon, ili općenito pravda, mogli proizaći iz nepoštivanja zapovijed ljubavi ili Zlatnog pravila!? Kakva bi raspodjela dužnosti i prava (na kojoj se temelji pravda) mogla rezultirati takvom zapovijedi iz koje bi bila isključena svaka recipročnost!?

 

Isusova logika u napetosti je između unilateralne ljubavi i bilateralne pravednosti koje se međusobno interpretiraju. Reinterpretacija trajno ostaje otvorenom. Viškom.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora