Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu

Kršćanstvo je religija spasenja, i to spasenja od smrti. Ne vjerujem u kršćanstvo koje propagira bilo koju dimenziju smrti – od socijalne do fizičke – ili pak izdajnički šuti dok u svijet svakodnevno bilježi sve veći porast povijesno posredovane smrti u vidu ratova odnosno, jezikom političkih uzurpatora života, specijalnih vojnih operacija.

U ovakvom svijetu kršćanstvo ne smije biti samo religija spasenja, ono mora postati i religijom oslobođenja – svijet treba osloboditi od suvišne smrti, umiranja i patnje. Suvišna smrt je smrt koje ne bi bilo da su društveni i politički odnosi drugačiji. 

Zadatak teologije je da vodi računa o spasenju ljudi, ali i oslobođenju povijesti od nasilja i smrti. Svaka teologija je stoga teologija oslobođenja, a ne samo ona koja se krije pod ovim nazivom.

Teologija oslobođenja kršćanstvo, dakle, vidi kao religiju prakse i djelovanja s ciljem da svijet pronađe model kako bi se oslobodio od smrti koja nastaje uslijed povijesne nepravde. Sve dok postoji mjesto gdje ljudi umiru od gladi i siromaštva, naš planet je planet nepravde; sve dok traju ratovi u kojima ljudi ginu kako bi se neki obogatili, a drugi osiromašili, svakim dahom udišemo nepravdu.

Odgovor na nepravdu je aktivna borba protiv nepravde. Spasenja nema bez pokreta oslobođenja, oslobođenje je neistinito i besmisleno ako ne vodi prema spasenju.

U ovom kontekstu promatram i izjave uzurpatora naše današnjice kako nekima iz prošlih ratova trebamo zahvaliti na slobodi. To je perfidna laž – slobode nema bez spasenja, a spasenja nema u rastućoj nepravdi.

Biti slobodan znači ne živjeti u nepravdi. Korumpirana država odnosno korumpirana politička vlast, prestanimo se zavaravati, ima samo jedno značenje, a to je – nesloboda.

Po čemu se to točno razlikuje jugoslavenska od hrvatske neslobode? Koja je bitna razlika između jednopartijskog sustava i navodno demokratskog sustava koji je do najsitnijeg detalja podređen tome da jedna te ista stranka vlada ili, kada zbog zamora materijala ne uspije formirati vlast, ometa one koji se čisto formalno s vidljivom nelagodom bojažljivo nalaze u Banskim dvorima?

Ja razliku ne vidim, baš kao što ni slobodu ne vidim u prošlosti nego u budućnosti. Moja sloboda me čeka u budućnosti, stoga sadašnjost posvećujem suprotstavljanju svima koji mi se pokušavaju nametnuti kao moji osloboditelji iz njihove prošlosti. Ne trebam posebno objašnjavati koliko je to besmisleno.

Naša dužnost je da se borimo za vlastitu i društvenu slobodu odnosno da se borimo za slobodno društvo slobodnih pojedinaca. To je dužnost svih ljudi, a posebno kršćana. Kršćanstva nema bez prakse spasenja i oslobođenja.

Isus Krist je spasitelj i osloboditelj, on je pokazao da jedno ne ide bez drugoga. Kršćanstvo je religija spasenja, ali i oslobađanja.

Kada se pred nas stavlja izbor hoćemo li stati uz ubijenu izraelsku ili palestinsku i iransku djecu, tada se od nas traži da ubijemo ljudskost u sebi.  Mi smo dužni ustati protiv ubijanja djece neovisno o tome tko je tu djecu ubio i gdje ih je ubio. Ubojice djece su ubojice djece, a ubijena djeca su ubijena djeca. Moćni ljudi ne ubijaju, oni se ne naoružavaju, moćni ljudi iza sebe ne ostavljaju smrt i žrtve. Moćni ljudi su moćni po ljudskosti.

Najmoćniji čovjek je onaj koji život vidi kao priliku da se ostvari u moralnom smislu. Nikada neću stati uz kršćanstvo smrti, bešćutnosti i posluha ubojicama.

Crkva je, prvenstveno, narod božji; kao takva, ona je topla i životna. Ona je, također, i institucija, ali je tada hladna, beživotna, birokratizirana i sebična.

Kršćanstvo naroda božjeg razlikuje se od institucionalno-birokratiziranog kršćanstva u onoj mjeri u kojoj se život razlikuje od smrti. Kada pred sobom imate osiromašenog, odbačenog i iskorištenog čovjeka, onda ćete, s pozicije naroda božjeg, tome čovjeku prići i pomoći mu zato što niti jednom čovjeku ne pripada siromaštvo, odbacivanje i iskorištavanje. Kada pred sobom, naprotiv,  imate interese institucije, izgubit ćete čovjeka – onoga u sebi, ali i onoga koji se nalazi pred vama.

Oni koji su vodili računa o interesima Crkve kao institucije, šutke su promatrali kako svećenici pedofili godinama sustavno i nesmetano siluju i iskorištavaju djecu. Njihova šutnja je, s pozicije naroda božjeg, izdajnička i skandalozna, dok je s institucionalne razine, razumljiva i poželjna.

Ovo, dakako, ne znači da institucija, pa tako i Crkva u institucionalnom smislu, uvijek ima negativno značenje. Ne, upravo suprotno, smisao institucija je da budu alat u funkciji ostvarivanja nekog dobra, a to mogu biti ako ih se prosuđuje i vrednuje s moralnih pozicija.

Narod božji se, stoga, ne prosuđuje s razine institucionalne Crkve, štoviše institucionalna Crkva treba biti u funkciji naroda božjeg koji suosjeća, prašta, širi mir i zalaže se za obespravljene. Odvajanjem institucionalne Crkve od naroda božjeg, Crkva se odvaja od Isusa Krista i sjedinjuje s političkim strukturama.

Kršćanski pogled ne može biti zatvoren u instituciju, ali ni u naciju, jer tada obolijeva od sljepoće. Kršćanstvo je religija odgovornog, brižnog i zauzetog pogleda, osjetljivosti, prisutnosti, djelovanja i ljubavi.

Na prošlotjednoj tribini u Dubrovniku rekao sam kako, kao ljudi, možemo birati samo kojoj prošlosti pripadamo, dok smo u sadašnjosti dužni biti na strani žrtava. Izborom prošlosti, budući da je nepromjenjiva i zgotovljena, očitujemo kakav nam je moralni sustav.

Susret s prošlošću je susret s našim moralom, dok je djelovanje u sadašnjosti, aktiviranje tog moralnog sustava – riječ je o moralnoj praksi.

Uporno ponavljam da se od povijesnih pobjednika traži da postanu i moralni pobjednici. Ako se nakon povijesnih pobjeda nismo u stanju obračunati sa svim počinjenim zločinima, neovisno tko ih je počinio, postajemo moralni gubitnici. Time sudjelujemo u izgradnji nehumanog svijeta, a kakav svijet izgradimo, u takvom svijetu ćemo i živjeti.

Izborom prošlosti nikada ne biram zločine, uvijek biram onu prošlost koja se suprotstavljala zločinima i zločincima. Izborom prošlosti uvijek biram moralni sustav.

Kada novinar Ivan Hrstić govori o Tomislavu Merčepu kao heroju, a Tomislav Merčep je bio osuđeni okorjeli ratni zločinac, on nije izrekao istinu o Merčepu, tu istinu je izrekao sud. Ivan Hrstić je, govoreći o Merčepu, izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije
    •  Nakane molitelja muške krunice su bile protukršćanske

> Svi tekstovi ovog autora